Klauški o predsjedičinom: "Mlade ne smijemo obrazovati, a onda pustiti da odu van" - Monitor.hr
30.06.2018. (09:09)

Žena izvan konteksta

Klauški o predsjedičinom: “Mlade ne smijemo obrazovati, a onda pustiti da odu van”

Nema što, Kolindi Grabar Kitarović mora se priznati da za svaku službenu prigodu sačuva barem jednu epohalnu primjedbu. “Obrazovani mladi naš su kapital, ne smijemo ih obrazovati, a onda pustiti da odu van”, kazala je predsjednica na jučerašnjoj dodjeli Oscara znanja na Ekonomskom fakultetu. Samo dva tjedna nakon predsjedničina govora u Bruxellesu gdje je ustvrdila da je “sloboda kretanja najveća mana EU”. – Tomislav Klauški za 24 sata.


Slične vijesti

Danas (20:30)

Šutljivi stav 'Ne bi se štel mešati' koji bi nas jednom mogao koštati glave

Mihaljević: U Srednjem vijeku ljudi su živjeli 35 godina. Mnogi bi da je i danas tako

Učiteljica engleskog jezika Bernarda Jug jedno je od amblematskih zaštitnih lica antimaskerskih i antivakserskih prosvjeda u Hrvatskoj. Likova poput podravske učiteljice, uvjerili smo se u to tijekom ove nesretne pandemije, među nama ima koliko hoćete. Agresivnih, prijetećih, nasilnih, nazadnih, opsjednutih nekim svojim demonima koji ih bjesomučno proganjaju, pa ne priznaju zbilju, razum, znanost i logiku, već propovijedaju neku svoju izvrnutu vjeru boreći se protiv zavjera koje je teško i razaznati u njihovim nevjerojatnim misaonim konstrukcijama. I onda se dovedemo u situaciju da takvi ljudi – koji vode svoje nemilosrdne bitke sa svakim tko ne misli kao oni – zamalo postanu društveni mainstream. Netko koga se pita za stav i mišljenje, netko prema kojem se postupa oprezno. Odjednom više prestaju vrijediti sva dostignuća ljudske civilizacije, a ponajviše znanost, medicina, javno zdravstvo i farmaceutika zbog kojih, eto, naše generacije više u prosjeku ne žive 40-ak, već 80 godina. Robert Mihaljević za Danicu.

Jučer (13:00)

Što znači sumnjati u hrvatstvo?

Jergović: Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko popraviti

Problem je, međutim, s demografijom taj da bi se Hrvatice i Hrvati mogli množiti i kao zečevi, ali bi im odljev stanovništva svejedno kvario posao. U čemu je onda problem? Pa u tome što se zajednica, narod, republika ne konstituiraju u krevetu, nego se konstituiraju kroz jezik, kulturu, književnost, zajedničku sudbinu… Bježeći od te sudbine, Hrvatice i Hrvati odlaze u Njemačku, Irsku, Ameriku. Odlaze tamo gdje mogu otići. I uglavnom u tim zemljama postaju drugi ljudi, pretvaraju se u sljedećem naraštaju u Nijemce, Irce, Amerikance. To zapravo i nije loše. Zdrava zajednica funkcionira kao protočni bojler. Ljudi se doseljavaju i odseljavaju. I dobro je to, dok god je dobrovoljno. Miljenko Jergović o demografiji za 24 sata.

Utorak (23:30)

Svi za jednog, jedan protiv svega

Basara: Slavko, Marko i Janko 2

Kad god, recimo, Novak Đoković, „naš Nole“, napravi neki sportski pičvajz – napuši npr. sudiju ili u besu hitne lopticu u publiku, pa popije opomenu – Srbija se momentalno ujedini u napušavanju sudije. Vladini, nevladini, antivladini mediji su jednodušni u oceni da je Novaku „učinjena nepravda“ i da je opomenu popio zato što je Srbin. Nije to tako samo u sportu nego u svemu, a to je posledica devetnaestovekovne dubare o „dobrim Srbima“ koji se rađaju neiskvareni, prepošteni i visokomoralni i koji su – budući da su pravoslavne vere – po difoltu uvek u pravu. Piše Svetislav Basara za Kurir

Utorak (20:00)

Nogometne poredbe

Jergović: Marko Livaja, nogomet skuplji od novca

Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije? Piše Miljenko Jergović 

Utorak (18:00)

Pizzerija duhova

Berecki: Mirko, pazi, pizza Pazzi!

O robotskom restoranu autor piše: Riječ je o restoranu-pizzeriji Pazzi – Robots e Gusto. U njoj gladni posjetitelj treba samo odabrati željenu pizzu na touchscreen displeju i cijeli robotski sustav se pokreće kako bi u što kraćem roku isporučio narudžbu. Kapacitet pizzerije je 80 pizza na sat, dakle jedna savršeno pripravljena pizza svakih 45 sekundi. Prema „izlaznim anketama“, kupci su vrlo zadovoljni i rado se vraćaju u Pazzi. Ključ za to je razumna cijena za visoku kvalitetu, raznovrsnost izbora na jelovniku i atraktivnost robotike koju je u pizzeriji moguće gledati „na djelu“, u svim fazama priprave pizze. Posebnost koncepta zrcali se i u igri riječi sadržanoj u imenu pizzerije: anagramirana “pizza” je “pazzi” – što na talijanskom znači “luckast, blesav”. Piše Igor Berecki za Bug

Utorak (16:00)

Ondje gdje prestaje razum

Marković: Stavite Mladića na zastavu umjesto grba – da se više ne lažemo

Inicijativa mladih za ljudska prava postavila je table u blizini murala sa natpisom “Ulazite u zonu gde zakoni Srbije ne važe! Ulazite na sopstvenu odgovornost”, u znak protesta što su vlasti od Mladićeve freske napravili neku vrstu zvaničnog državnog spomenika. Ne obaziru se Aleksandar Vučić i njegovi nacional-skakavci na negodovanje nevladinih organizacija, za njih su ionako to sve izdajnici. Ne obaziru se naprednjaci ni na proteste i upozorenja sa nekih međunarodnih adresa, pa što bi na domaće aktiviste iza kojih ne stoji nikakva sila osim istine i pravde. Piše Tomislav Marković za Al Jazeeru

Utorak (13:00)

Medijska močvara

Sanja Modrić: Zašto smatram da mediji ne bi smjeli davati toliki prostor antivakserima

Magistar komparativne književnosti ili zubar smatraju se obrazovanim ljudima, oni jesu akademski građani, ali svejedno nikako ne mogu dobiti status druge strane u raspravama o performansama borbenih aviona ili o mjerama zaštite ozonskog omotača. Mene neće nitko pri zdravoj pameti pozvati na panel o liječenju multiple skleroze, niti u Vladinu komisiju za izradu kakve prometne studije. Pa neće, nisu šenuli umom. Jer ja to ne znam. Ovaj konkretni subotnji slučaj s tom ženom u svim glavnim vijestima navodim samo kao simptom tog jednog opasnog medijskog iskliznuća. Uime čega je, naime, ona dobila pozornicu za svoj stand up nastup sklopljen od neargumentiranih bjesova i pogrešno shvaćenih povoda? Da joj se jedni smiju, a da joj drugi plješću? I da se klika? Piše Sanja Modrić za Telegram

Utorak (11:00)

Izvorno hrvatsko

Ivančić: Šaka puna jaja

Slučaj trojice policajaca koji su mlatili migrante te napise o mogućnosti da ne dobiju otkaz kolumnist ironično komentira “razgovorom s izvorom” te informacije: “U modelu piramide”, rekao je gospodin Izvor, “oni gornji onima donjim obično sjede za vratom, ali su onda oni donji shvatili da im je najpraktičnije one gornje držati za jaja. Držiš li za jaja onoga koji ti sjedi za vratom, i sve tako od dna prema vrhu, cijela konstrukcija je zapravo najstabilnija. Tako se i rečeni policajac, upoznavši odlike piramidalno postavljena sistema, osigurao i zaštitio svoju egzistenciju privatnom snimkom. Pokuša li ga sustav žrtvovati kao Pedra, odnosno ostaviti bez kruha, on će ga diskreditirati pikantnim video materijalom. Obični bi se Pedro preobrazio u zviždača Pedra, što nikome nije u interesu. Napokon, on na to ima potpuno moralno pravo.” Piše Viktor Ivančić za Novosti

Utorak (09:00)

Dobri duh ekonomije

Šonje: In memoriam – profesor Ivo Bićanić, totalno drukčiji od drugih

Kolumnist se ovotjednom kolumnom oprašta od dragog profesora riječima: Ivo je prije svega bio profesor – profesor koji je bio totalno drukčiji utoliko što je nepogrešivom pedagoškom metodom i ljudskom intuicijom prepoznavao potencijale među svojim studentima. Posvećivao im se nesebično, poklanjajući im svoje vrijeme, energiju, iskustvo, literaturu, i gajeći pri tome onaj dobri engleski običaj istovremene ljudske bliskosti i profesionalne distance, svojevrsne intrige tako dalekog, a tako bliskog učiteljskog autoriteta… Ivo nažalost više neće kvariti mladež. No, zato smo tu mi: njegovi studenti, suradnici, generacijski razlomljeni, ali zaraženi virusom kritičkog mišljenja i mandatom da ustrajno nastavimo “kvariti” društvo i čuvati sjećanje na lik i djelo našeg Profesora. Neka mu je laka zemlja. Piše Velimir Šonje za Ekonomski lab

Ponedjeljak (17:00)

Narod prašta, kolumnisti ne

Klauški: Zašto su Međimurci opet birali korumpiranog župana Posavca?

Ipak, uvjerljiva pobjeda Matije Posavca sa čak 80 posto glasova na izvanrednim izborima na međimurskog župana daje pomalo iskrivljenu sliku. Na izvanredne izbore izašlo je 27 posto birača. Na izbore su, dakle, izašli motivirani i odani birači. U Bandićevu slučaju to su obično bili zaposlenici gradske uprave i njihove obitelji, oni koje je zapošljavao ili davao posao. Slično je i s HDZ-om. Stranačka vojska disciplinirano izlazi na izbore, očekujući od HDZ-a konkretnu i direktnu korist. Cinici bi stoga rekli da su na međimurskim izborima za Posavca, osvjedočenog primatelja mita, glasali oni koji od njega očekuju istu uslugu. Oni će mu platiti, on će ih zaposliti. Kao politički džuboks: ubaci žeton i on svira… Prezir i gađenje luksuz je za neke druge… piše Tomislav Klauški za 24 sata.