Klauški: To je bilo neukusno - Kako je HDZ iskoristio tragediju Nenada Periša u predizbornoj kampanji - Monitor.hr
20.06. (18:00)

Prljavi igraju prljavo

Klauški: To je bilo neukusno – Kako je HDZ iskoristio tragediju Nenada Periša u predizbornoj kampanji

Uoči predstavljanja svoje kandidacijske liste za Gradsko vijeće Đogaš je na Facebooku objavio video na kojem mu Nenad Periš, otac tragično preminulog Mateja Periša, daje podršku na lokalnim izborima i najavljuje da će glasati za njega… Ovdje se radi o političkom parazitiranju na ljudskoj nesreći, o otimanju za sućut koju su hrvatski građani pokazali prema ocu Mateja Periša za kojim se mjesecima tragalo u Beogradu i čiju su osobnu dramu proživljavali mnogi u Splitu, pa i šire. I tek što je pronašao i ispratio posmrtne ostatke svog tragično preminulog sina, Nenad Periš iskorišten je u predizborne svrhe kandidata HDZ-a. Bila je to nova dimenzija političke besramnosti. Ovom eksploatacijom privatne tragedije u izborne svrhe HDZ je probio sve granice pristojnosti i etičnosti. Ako Nenad Periš nije toga bio svjestan u trenutku kad je snimao svoju podršku Đogašu, onda mu je to HDZ trebao reći – piše Tomislav Klauški za 24 sata.


Slične vijesti

Prekjučer (10:00)

Sami svoji spin doktori

Šajatović: HDZ-ovoj vladi odgovara inflacija afera

Aferu s kanaderom koji čami u Zrakoplovno-tehničkom centru prekrila je afera u zdravstvu jer je nakon smrti kolege Vladimira Matijanića otkriveno da nisu nabavljeni lijekovi za COVID-19. Ništa strašno za ministra zdravstva Vilija Beroša. Samo treba izroniti novi slučaj u nekom drugom resoru. A glasači su postojano vjerni. Do ove godine bilo je normalno da vatrogasci uvijek obrane kuće. Sada desetak izgorenih domova više nije vijest. Kao ni to da je u požaru izgorio čovjek. Ako je dnevnih 15-ak mrtvih od covida normalno, zašto se uzbuđivati zbog jednoga ljudskog života izgubljenog u požaru (koji je onaj kanader u zagrebačkom hangaru možda mogao spasiti)? Lider je slao upite ZTC-u i CERP-u, no bez odgovora. Primjer na kojemu se očitavaju sav jad, bijeda, kaos i nezainteresiranost Vlade za uvođenje kvalitetna sustava korporativnog upravljanja tvrtkama u potpunome ili većinskome državnom vlasništvu. Miodrag Šajatović za Lider.

Prekjučer (00:00)

"Oprostite, ali kuća mi je tamo"

Klauški: Što Aleksandar Vučić žešće demonizira Hrvatsku, to je u Hrvatskoj više turista iz Srbije

Ipak se čini da su građani naprosto postali imuni na političko huškanje. Neki turistički stručnjaci tvrde kako u Hrvatsku dolaze turisti iz velikih gradova u Srbiji, poput Beograda i Novog Sada, koji su tradicionalno pokazivali otpor prema Vučiću i srpskom radikalizmu. I zapravo, ovo se može smatrati gotovo kao činom prkosa Vučiću. Što on više demonizira Hrvatsku, to njegovi građani više posjećuju Hrvatsku. Čini se kako su građani konačno oguglali na politiku koja je zapravo postala sama sebi svrhom. Životi hrvatskih i srpskih građana nastavljaju se unatoč koškanjima i paradnim ratovima njihovih političara, koji su zapravo s vremenom prerasli u puki folklor. Kakvo je to ljeto bez svađe Vučića i Hrvatske? Ipak, nije sve tako optimistično… piše Tomislav Klauški za 24 sata

Srijeda (18:00)

Slike rata u moderno doba

Jergović: Zašto su nas tako uznemirile fotografije iz Voguea Olene i Volodimira Zelenskih

Zanimljiva razmišljanja bilježi Miljenko Jergović povodom četiri fotografije Annie Leibovitz za Vogue (ovdje su). I uspoređuje ih sa fotografijama iste fotografkinje od prije 30 godina iz Sarajeva u vrijeme rata.
Promatrač tuđe nesreće je cinik. Čak i kada je prividno empatičan, čak i kad ne može da spava od tog silnog stradanja, i kad stradalniku šalje bogatu pomoć u hrani, lijekovima, higijenskim ulošcima i topovskoj municiji, i tada promatrač tuđe nesreće pomalo je cinik. Valjalo bi imati svijesti o tom cinizmu. Jer doista, cinično je očekivati od Olene Zelenske da bude ružna, raščupana i podbuhla, jer njezina zemlja nečuveno stradava i jer su upravo u ovom trenutku tolike ukrajinske žene sa stanovišta Voguea i sa stanovišta sviju nas, empatičnih zapadnih cinika, ružne, raščupane i podbuhle… Problem je, međutim, što su upravo empatični cinici publika Voguea. A onda i što je zapadna civilizacija danas civilizacija Voguea. Zašto u ovih pet mjeseci rata nismo vidjeli nijednoga mrtvog Ukrajinca? Čak ni mrtvoga Rusa? Zašto nismo vidjeli nijedno gelerima granata ili rafalom izmasakrirano ukrajinsko dijete? Takvo prikazivanje rata je po svršetku rata u Bosni i Hercegovini strogo zabranjeno. I nema medija koji će prekršiti zabranu. Objašnjenje: na taj se način čuva dostojanstvo žrtve. Dostojanstvo duha koji je pribivao u onome izmasakriranom djetetu… Za mir i prestanak ubijanja ljudi u Bosni više su učinile fotografije Rona Haviva, nego mirovne snage Ujedinjenih naroda. Ali takve slike iz Ukrajine ne dolaze. One su naprosto zabranjene. Pa zašto onda tako zazorno i uznemirujuće djeluju opisane fotografije za Vogue, na kojima su Olena i Volodimir Zelenski? Vjerojatno zato što te slike prikazuju neku skrivenu istinu. Uznemirujuće su samo fotografije koje prikazuju istinu. Većina drugih prikazuju laž, jer fotografija je, ponovimo to, medij koji je laž doveo do savršenstva. Fotografija je gotovo uvijek slika laži koja izgleda kao istina (ima još puno na Jergovic.com)

Srijeda (14:00)

Hvala im i slava im

Dežulović: Jedan dan domovinske zahvalnosti

Tehnikom paralene montaže Boris Dežulović je rekonstruirao što se događala na Dan domovinske zahvalnosti u Kninu i okolici i “malom podstanarskom stana u Kukuljevićevoj ulici” u kojem je umirao Vladimir Matijanić…
…U petnaest sati predsjednik Milanović je zajedno s umirovljenim generalima i vodećim obavještajcima na svečarskom ručku na imanju svog prijatelja i bivšeg ministra obrane Ante Kotromanića u obližnjem Potravlju. U dobrom raspoloženju nazdravlja se svima koji su tu, kao i onima koji nisu. Za to vrijeme, pred vratima malog podstanarskog stana u Kukuljevićevoj ulici Andrea oduzeta od straha osluškuje zvukove iznutra. Čuje se pumpa za kisik. Tehničari Vladi masiraju srce i u petnaest sati i četiri minute liječnica mu daje drugu injekciju adrenalina. Treću injekciju adrenalina daje mu u petnaest sati i osam minuta. Četvrtu injekciju adrenalina daje mu u petnaest sati i petnaest minuta. Petu injekciju adrenalina daje mu u petnaest sati i dvadeset minuta. Bez daha i kapi krvi u licu, Andrea stoji uha priljubljena uz zatvorena ulazna vrata. Njihov psić, mješanac Puka, i dalje je zatvoren u kuhinji. Puka je psić s traumama iz djetinjstva i PTSP-om, i nikako ne voli kad je sam u kuhinji. U petnaest sati i trideset minuta premijer Andrej Plenković fotografirao se nakon ručka sa svojim kovid-prijateljima iz Češke i Slovačke, te postavio fotografiju na Twitter. „Drago mi je susresti se mojim prijateljima. Nastavljamo graditi kvalitetne odnose“, objavio je Plenković na Twitteru u petnaest sati i trideset devet minuta… piše veliki majstor Boris Dežulović za N1.

Srijeda (13:00)

Ko na brdu, ako i malom, stoji, više vidi no onaj pod brdom

Basara: Ide akcija

Upitan u emisiji „Aritmija“ kako komentariše Joanikijevo celomudreno prihvatanje mogućnosti da se neko „oseća kao Crnogorac“, bivši predsednik Crne Gore Filip Vujanović rekao je sledeće, citiram po sećanju: “Mogu se ja osećati dobro ili loše, raspoloženo ili neraspoloženo, ali ne mogu se osećati kao Crnogorac, jer ja jesam Crnogorac”. Svaka je Filipu bila ka vladičina. Nacionalnost, naime, nije emocija, nego pripadnost. Sa druge strane, nacionalnost nije biološka, pa čak ni psihološka determinisanost, nego politički konstrukt. I to u istorijskim razmerama jučerašnji. Nacionalnost se, doduše, može pomešati sa emocijama, ali ta eksplozivna mešavina stvara nacionalizam. A kad se nacionalizam pomeša s klerikalizmom, stvar odlazi u PM…
(dio drugi) Joanikije je naumio da sruši Meštrovićev mauzolej na Jezerskom vrhu i da na njegovo mesto vrati Njegoševu kapelu. A šta Joanikiju i kompaniji smeta u mauzoleju – biseru memorijalne arhitekture, kome se sličan ne može naći ne samo u eks-Ju nego i u svetu, savršeno uklopljenom u ambijent, takoreći materijalizacijom Njegoševe poezije – sada ćemo elaborirati. Evo šta: mauzolej je (remek) delo Ivana Meštrovića, Hrvata, katolika, dakle ustaše, a kapela, sagrađena prema Njegoševoj zamisli – srušena u Prvom svetskom ratu, pa zamenjena replikom – nešto je vrlo pravoslavno… iz pravoslavnog svijeta izvještava Svetislav Basara. (Joanikije je mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve ustoličen uz šok bombe i suzavac prošle godine)

Srijeda (11:00)

On the road

Andrea Andrassy: Poštujte naše znakove – Encyclopaedia idiotica Croatica, prometno izdanje

Andrea Andrassy donosi psihološke profile (čak) 15 tipova idiota u prometu (muških i ženskih) poput ovog:

Idiot u prometu #5: Lik koji voli reć “ja sam ti super vozač”. Siniša, 33, jednostavno talentiran za vožnju. Bilo da vozi po autoputu ili seoskom puteljku, nikad nije vezan jer ne možeš vezati vjetar. Možda vozi prebrzo po pravilima i standardima za “obične” vozače, ali on nije običan vozač. On je super vozač, što će ti spomenut prvom prilikom. “Bez brige, ja sam ti super vozač”, reći će osobi koja se znoji na suvozačkom mjestu dok juri gradom i nastaviti: “Vozim VEĆ 15 godina i nikad mi ništa nije bilo.” Voli miris spaljenih guma i suvozačkog straha jer skreću pozornost s mirisa malog penisa po kojem mu auto zaudara. Od nula do 100 u tri sekunde, od nula do ejakulacije otprilike isto, što pokušava prikrit brzom vožnjom. Ne daje žmigavac, žmigavci su za debile i žene, a ne za super vozače – a on je, ako već nije spomenuo, super vozač. Omiljena prometna rečenica: “Neće grom u koprive.” Prometna budućnost: Skrivit će nesreću, ali će i dalje tvrdit da je super vozač jer nije on kriv, “cesta je bila skliska, a kreten ispred mene je naglo zakočio.” Zapravo je i super prošlo kako je moglo bit, tko zna kako bi prošlo da on nije super vozač. Ali je. Falabogu. Nakon nesreće će si tetovirat “Blessed” na podlakticu, s dva L i jednim S. BLLESED.

05.08. (14:00)

Europa ljudima

Alić: Europocentrični nacionalsocijalizam Viktora Orbana

Europa (prema Orbanu) nije i ne može biti domovina migrantima i izbjeglicama, pa niti nacijama koje stoljećima žive u Europi, ukoliko ne pripadaju istom vjerskom, kulturnom i civilizacijskom krugu. Ovo je naravno mistifikacija koja zaboravlja dosege Drugog Vatikanskog koncila, doprinose židovske i islamske znanosti i kulture. U trenucima kada se Europa približava idealima o kojima su sanjali i Kant, i Goethe, i Mozart, i mnogi drugi – Orban zagovara ideologiju vrlo blisku ideji jedinstva krvi, vjere i tla. Tko god je zavirio u povijest pojma nacija mogao je shvatiti da je riječ o fenomenu prolaznog historijskog karaktera. Istovremeno riječ je o sjajnom sredstvu kamufliranja svih oblika ekonomskih prevara kojim bogati obogaćuju siromašnije slojeve svoje nacije. Orban vara svoj narod onako kako je Hitler varao i zavodio Nijemce. Sead Alić za Index.ba.

04.08. (21:00)

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo...

Vučetić: Sjećanje na smrt, žrtvu i rat izaziva tugu, a ne ponos

Uzaludno je upozoravati da povijest nikada nije zgotovljena i da je ostvarenje tzv. povijesnih težnji zapravo drugačiji, perfidni način da se posredovanjem plemenske svijesti jedan narod i jednu državu miče s povijesne scene. Prije 30 godina nas je bilo 4,5 milijuna, danas nas ima 3,8 milijuna, a za 30 godina će nas biti 3,3 milijuna. Svjetska populacija raste, a broj stanovnika Hrvatske neprestano pada, što zbog iseljavanja, što zbog smanjenog broja novorođene djece. Neprestano ponavljam kako je put našeg opstanka dokidanje plemenske svijesti, razvijanje prijateljstva naše kulture i našeg jezika te, konačno, budućnost koju ćemo ozbiljavati komunicirajući je na hrvatskom jeziku, baš kao što ćemo se sjećati naše prošlosti na tom istom jeziku. Ako Hrvatska ne postane prijateljska država prema drugima, nestat ćemo, baš kao što već nestajemo. Marko Vučetić za Autograf.

04.08. (10:04)

Vlast koja voli feštati

Šajatović: Dogodine svečanost u povodu svih specijalističkih pregleda u roku 60 dana?

Predstavnici Vlade nisu dobro primili opaske da njihove zasluge za Pelješki most i nisu naročite, jer 85 posto novca je iz proračuna EU, a most su u rekordnom roku sagradili Kinezi. Evo, u slučaju jednog drugog roka – trenutka skraćenja čekanja pacijenata na preglede na manje od 60 dana – bila bi prilika da i zadnjim skepticima bude dokazano da ekipa iz Banskih dvora ima iznimne političko-poduzetničke sposobnosti. Druge godine povod za feštanje u Dolenčićevoj režiji mogla bi biti vijest da je hrvatski BDP po glavi stanovnika (sada 70 posto prosjeka EU) prestigao rumunjski (sada 73 posto) ili Mađarski (sada 76 posto). Penjanje na BDP ljestvici bilo bi praćeno većim plaćama i mirovinama, pa ne bi trebalo mnogo za oduševljenje širom države. Nažalost, kad bi kriteriji za grandiozne državne svečanosti bili tako ‘prizemni’, ovdašnji političari na vlasti radije bi se odrekli obožavane svečanosti nego se čvrsto obvezali u kom će roku srediti liste čekanja ili osmisliti model razvoja koji će ubrzati BDP. Miodrag Šajatović za Lider.

04.08. (09:00)

Ljeto je za zdravlje nacije puno opasnije od zime

Krušelj: U turizmu digli cijene, ali ne i razinu usluge. Iduće bi sezone mogli ostati bez mnogih gostiju

Prije svega, mještani turističkih naselja dijele se u dvije velike skupine, čiji su osobni interesi dijametralno suprotni. Na jednoj su strani vlasnici turističkih nekretnina, obrta i malih tvrtki koje izravno ovise o rezultatima sezone, kao i njihovi zaposlenici kojima o uspjehu poslovanja ovise plaće. Kako je hrvatski turizam ove sezone iz raznih razloga, dijelom i potpuno neopravdano, drastično podigao cijene usluga i prehrane, uočljiva je naglašena uslužnost, ponekad i grč. Ne mogu si dozvoliti olaki gubitak gostiju, još manje neki eksces kojemu bi mogli svjedočiti potencijalni gosti. Svjesni su da su se cjenovno gotovo izjednačili s najskupljim mediteranskim destinacijama, dok su, nasuprot njima, daleko jeftiniji Turska, Grčka, Cipar, Tunis, čak i Španjolska. Drugu skupinu u tim istim turističkim odredištima čine ostali mještani. Šok se ogleda u brojnosti onih koji na turiste, pardon furešte, gledaju s manjkom simpatija, što je ljepši izraz, zapravo s neskrivenom odbojnošću. U takve spadaju i djelatnici državnih i javnih službi. Lokalni menadžment koji bi trebao kontrolirati njihov rad svašta im tolerira. Javna je tajna da iz takvih ustanova i tvrtki svatko tko drži do sebe u špici sezone uzima godišnji, a ako za to nema dozvolu odlazi na dugotrajna bolovanja. Ona se dijele kao na traci. Željko Krušelj za Glas Podravine.