Klauški: U paklu detuđmanizacije - Kako se Plenković s Milanovićem bori za titulu novog Franje Tuđmana - Monitor.hr
16.05.2022. (12:00)

Kloniralo Franju

Klauški: U paklu detuđmanizacije – Kako se Plenković s Milanovićem bori za titulu novog Franje Tuđmana

Nije bilo dovoljno što je Andrej Plenković ovoga vikenda pretjerano ishvalio Franju Tuđmana pred svojim HDZ-ovcima na komemoraciji za stotu godišnjicu rođenja prvog predsjednika. Morao je u istom dahu poslati prijeteću poruku onima koji se s njim ne slažu i onima koji su “20 godina radili na tzv. detuđmanizaciji”, da u osporavanju Tuđmanovih zasluga i ogromne političke ostavštine “nisu i neće uspjeti”. Plenković je, osm toga, morao uložiti veliki trud u veličanje Franje Tuđmana, u čiji HDZ se učlanio deset godina nakon njegove smrti. A taj Milanović bio je istodobno najveći promotor Tuđmana: bio je prvi SDP-ovac koji je službeno odnio vijenac na Tuđmanov grob, dao je Tuđmanu zračnu luku i govorio o tome da mu treba dati Trg svetog Marka, branio je Tuđmana čak i pred HDZ-ovcima, te slijedio Tuđmanovu politiku prema Haagu, prema Bosni i Hercegovini, prema Europi. Milanović je danas najveći hrvatski tuđmanist. I Plenkovićev najveći suparnik… piše Tomislav Klauški za 24 sata.


Slične vijesti

Jučer (19:00)

Šta je ovo, sami in memoriami

Basara: Pero s bivšega svijeta

Mašinski inženjer po obrazovanju, Pera je započeo novinarsku karijeru kao najuticajniji rok kritičar u bivšoj Jugoslaviji. Pravilo je bilo sledeće: ako ti Pera napiše pozitivnu recenziju za album, uspeo si u karijeri, ako te pak „iseče“, pametnije ti je bilo da menjaš profesiju, što su pametni i činili, mada još uvek ima onih koji pokušavaju nešto da otamburaju i da izmame poneki aplauz.

Da ima takvih uticajnih kritičara, to da, ali nije bilo, nema, niti će biti takvih koji su – bilo da su hvalili, bilo da su kudili albume (ni singlove Pera nije manisao) – pisali tako duhovito, alanfordovski, nezlobivo, a jebitačno. Odavno me je već rok bio prestao da interesuje, već sam bio popriličan čilager, ali sam povremeno po internet arhivama nalazio Perine kritike, čitao ih i valjao se od smeha.

Nije bilo javne ličnosti s kojom se Petar nije popičkao, uključujući i moju neznatnost, koju je žestoko isponapušavao kad je nešto skrenula s nekog kursa, šta li, što ne znači da dvadesetak dana posle napušavanja nismo sedeli u bašti nekog kafića i i pijuckali pivo. Kao što se pre ili kasnije mirio sa svima s kojima se karabasio, bilo je vaistinu potrebno biti povelik nitkov, pa Peri zadugo zameriti bilo šta. Tim pre što je u većini slučajeva bio u pravu. Svetislav Basara o pokojnom Peri Lukoviću

Jučer (14:00)

Kastracija onih na vlasti

Žižek: Julian Assange nije budala

Jedan vic iz dobrih starih dana realno-postojećeg socijalizma, savršeno ilustrira uzaludnost budala: U Rusiji, u 15. veku, jedan seljanin i njegova žena hodaju prašnjavim seoskim putem. Mongolski ratnik na konju zaustavlja se pored njih i kaže seljaninu da će mu sada silovati ženu. Zatim dodaje: „Ali pošto na zemlji ima puno prašine, dok ti ja silujem ženu ti ćeš mi držati testise, da se ne uprljaju!“ Kada je Mongol obavio posao i odjahao dalje, seljanin počne se smijati i veselo poskakivati. Zapanjena supruga ga pita: „Kako možeš tu skakati od radosti kad sam upravo brutalno silovana u tvom prisustvu?“ Seljanin odgovara: „Ali ja sam ga prevario! Muda su mu puna prašine!“

Ova tužna šala govori o nevolji tadašnjih disidenata: mislili su da zadaju ozbiljne udarce partijskoj nomenklaturi, a u stvari su joj samo malo prašili testise, dok je nomenklatura nastavila da siluje narod. Nije li današnja kritička ljevica u sličnoj poziciji? „Filozofi su do sada samo različito tumačili ovaj svijet. Stvar je u tome da ga se promijeni“. Naša verzija treba glasiti: „Kritički ljevičari su do sada samo prljali prašinom jaja onih na vlasti; poanta je da ih odsječemo.“ Assange je upravo to uradio. Slavoj Žižek za Peščanik.

Jučer (08:00)

Ipak nije kao Vučić

Ivančić: Veliki Lektor

Plenković se uhvatio nacionalnog identiteta kao pijan komplota. Danima već strasno uvjerava javnost u veleizdajnički karakter opozicije, jer je ova odbila podržati zakonsku zaštitu hrvatskoga jezika. Neka historijska iskustva, međutim, dosta su zloslutna. Upućuju na to da svi ti krici, jer su plodovi nacionalističkog očajanja, mogu imati zvučnu aromu predsmrtnoga hropca. Na primjer: gotovo identične riječi kakvima se danas služi Andrej Plenković, optužujući političke protivnike za kulturni zločin protiv vlastite nacije, koristio je Slobodan Milošević neposredno prije no što je svrgnut s vlasti, u oktobru 2000. godine. “Poništenje identiteta naroda”, urlao je tada srpski vođa, bit će “jedan od bitnih zadataka marionetske vlasti”. Malo nakon te dirljive lamentacije, predstavivši se jedinim vjerodostojnim čuvarom kulturne i jezične posebnosti nacije, nasuprot izrodima koji joj mučki rade o glavi, Milošević je skončao na političkom smetlištu. Polože li se nade u stanovitu povijesnu pravilnost, slična se sudbina po svemu sudeći ceri u lice i njegovu današnjem hrvatskom imitatoru. Viktor Ivančić za Novosti

Jučer (00:00)

Klub će jednog dana i tako morati platiti za grijehove iz prošlosti

Jergović: Velimir Zajec i pokušaj da se Dinamo izvede iz laži i vrati u vlastitu iznevjerenu pripovijest

Velimir Zajec igrao je u samo dva kluba, u Dinamu i u Panathinaikosu. Bilo bi zanimljivo znati kakva je, i postoji li, atenska legenda o Zajecu. Kakav je to lik i igrač u grčkom imaginariju, jer može biti da je drukčiji nego u zagrebačkom. U međuvremenu, u dva je navrata Zajec bio trener Dinama. Prvi put krajem devedesetih, u doba lažnoga imena kluba i mikojanovske vladavine Zlatka Canjuge, i drugi put, na vrhuncima Mamićeva cezarizma.

Današnji Velimir Zajec odavno nije više onaj Zajec iz 1982. Drugi je to neki čovjek, koji samo imenom i uspomenom na mladost podsjeti na njega. Ne vladamo mi u potpunosti ni svojim biografijama, a ni legendama o sebi. Ponešto nam je naprosto naklonošću sudbine darivano, dok nešto drugo nosimo kao prokletstvo. Pritom, nikad ne možemo znati kad će nam i ono prvo postati prokletstvo. Mogao bi i Zajec zažaliti zbog te lijepe priče koja ga prati. Pogotovo ako ne shvati da Zdravko Mamić nije iz Dinama potjeran zato što je razbojnik, niti zato što se bavio kriminalom. Potjeran je zato što su drugi, i to ne samo faraon Keops i nekakve tajničice, poželjeli biti mamići. Nitko u toj priči ne bi htio biti Zajec. Miljenko Jergović

Četvrtak (12:00)

Ni Parlaonica nije kao što je nekad bila

Šajatović: Hrvatska – zemlja u kojoj su polemike izumrla vrsta

Pojedince koji su spremni javno, u nastavcima braniti vlastita gledišta, a kritički pobijati protivnička, doživljava se kao neodgojene ljude. Ridikule, kako bi se reklo u Dalmaciji. Malograđanski mentalitet više se voli družiti i razgovarati s istomišljenicima. Protivnike se blati, ali ne tako da oni to čuju. Treba priznati da polemiziranje nije ni jednostavno ni ugodno. Moraš mnogo znati o temi, imati spremne protuargumente i biti spreman i izgubiti nakon pet-šest rundi u novinama ili na nekom portalu. Na bodove ili nokautom. Još je tu i nezadovoljstvo obitelji: ‘Zar baš ti moraš o tome, ima onih koji su za to bolje plaćeni.‘

Istrebljenju polemika uvelike su pridonijeli političari. Prije svega iz redova HDZ-a, koji je najdulje na vlasti. Svaka rasprava ili pokušaj polemike namjerno se pretvara u svađu. Ili se rješenja donose u uskom krugu, a onda se zakoni puste u formalnu javnu raspravu. Da se zadovolji forma. Ako se i ne može izbjeći odgovor na neko novinarsko pitanje, tu su politički spin-doktori koji su ministre istrenirali kako reagirati. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (23:00)

I nije ga poslao u materinu

Jergović: Petar Luković ili kako sam propustio priliku da u vlastitim očima budem dosljedan i ispravan

Od njega se učilo stilu i bezobraštini, ismijavanju nedarovitih, uštogljenih i nedoučenih, a onda i koječemu drugom što, možda, i nije uvijek ostavljalo dobre posljedice na plitku i mladu pamet. Luković je imao striktan muzički ukus i jasan pogled na svijet. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio je navjestitelj novog doba, punka, avangarde i alternative. I bio je poprilično nepotkupljiv. Za razliku od većine rock kritičara svoga doba, uglavnom generacijskih ispisnika, često svršenih kunsthistoričara koji bi pred titanima ozbiljne i elitne kulture znali iskazivati određeni kompleks manje vrijednosti, što se u pravilu manifestirao insistiranjem da ih se što ozbiljnije shvaća, Luković je po školi bio inženjer mašinstva, tojest strojarstva, kako se to hrvatski kaže, čija je superiorna ozbiljnost proisticala iz smisla za humor i beskrupuloznu zajebanciju. Luković bio je duhoviti bard cjelokupne te scene, bio je nasmijani hrast. Piše Miljenko Jergović, ispričavši kako su bili zavađeni, ali da ga, iako ga je htio, nije mogao odbiti za jednu uslugu.

Utorak (11:00)

To nije bio prosvjed, ljudi su čekali na red za uspinjaču

Dežulović: Andrej Plenković, Otac nacije

Sutra ili za dvjesto godina, recimo, Hrvatima će biti zanimljivo znati da se prije pojave Andreja Plenkovića “ocem hrvatske nacije” općenito smatrao stanoviti Ante Starčević, marginalni jedan političar iz devetnaestog stoljeća koji je, uzgred budi rečeno, govorio i pisao na ekavici. Još stotinu pedeset godina trebat će tako da se Hrvati samodovrše Zakonom o jeziku, “povijesnim iskorakom u očuvanju bogatstva hrvatskog jezika, kojim je prvi puta u hrvatskoj povijesti normativno uređena službena i javna uporaba hrvatskoga standardnoga jezika”. Iz perspektive današnjeg Hrvata, recimo, Andrej Plenković glup je kao kurac: demonstracije i javni gnjev zbog funkcije državnog odvjetnika za jednog najblaže rečeno suspektnog tipa, intimnog prijatelja cijele prve lige hrvatskog organiziranog kriminala, potpuno izgubljeni premijer tumači pokušajem rušenja državotvornog i narodotvornog Zakona o hrvatskom jeziku! Zakon o hrvatskom jeziku! Hrvatski parlament u protekle je trideset četiri godine donio stotine besmislenih zakona, ali besmislenijeg od Zakona o hrvatskom jeziku, kojim se propisuje da je jezik “nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje”, čak ni HDZ-ova većina u Saboru nikad nije ispilila. Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (09:00)

Prvo nek završe izbori, onda možete nastaviti

Starešina: Ratovi i primirja danas se uvelike štimaju prema izbornim kalendarima

U američkoj izbornoj godini gotovo je imperativ do ljeta primiriti dva najveća ratna žarišta, postići neki sporazum – čija će provedba biti ostavljena sljedećoj američkoj administraciji. U tom ključu prisilnih predizbornih primirja valja u sljedećem razdoblju promatrati zapadne političke poteze i prema ratu u Ukrajini i prema ratu u Gazi. Posljednjih je dana Izrael dobio vrlo jasna upozorenja iz Washingtona da je vrijeme da zaustavi svoju ofenzivu na jugu Gaze, uz Bidenovu poruku da su stradanja palestinskih civila u toj operaciji ‘prevršila svaku mjeru‘. Poruke da je vrijeme za neki kompromis s Moskvom ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski dobiva već dulje iz redova američkih republikanaca, osobito od bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koji vrlo uvjerljivo juriša prema još jednoj republikanskoj predsjedničkoj kandidaturi. To je, uostalom, u duhu njegova gesla ‘Amerika prva‘, a i dobro zvuči konzervativnijim biračima, koji nisu skloni prevelikom američkom globalnom angažmanu.Višnja Starešina za Lider.

18.02. (15:00)

Škaričić: Nestale bebe Jugoslavije

Iako nema dokaza da se u Jugoslaviji provodila masovna organizirana trgovina novorođenčadi, više od tri tisuće obitelji vjeruje u mogućnost da njihova djeca nisu umrla, nego da su dana na posvajanje. Cijeli pokret potrage za bebama i upornost njegovih aktera ovaj fenomen čini izuzetno zanimljivom refleksijom kolektivne traume, u kojoj se miješaju specifično žensko iskustvo, iskustvo obespravljenih pacijenata zdravstvenog sistema i iskustvo društva formiranog na paranoji od duboke države, Nataša Škaričić za Novosti.

18.02. (13:00)

Srušiti do temelja, uzorati teren, posuti živom sodom, sačekati tri godine, pa onda Jovo nanovo

Basara o seriji Sablja, koja se bavi ubojstvom Đinđića: Rotten Tomato

E sad, da sam se juče najeo gljiva ludara i progutao sedam-osam piramida LSD-ja, danas bih napisao sitnu knjigu Zoranu Lutovcu, predsedniku DS i posavetovao ga da ispred premijerne dvorane upriliči proteste zbog sprdačine s jednom od najvećih tragedija koje će ovo društvo zadesiti u 21. veku. Biće ih još, samo čekajte. Budući, međutim, da sam se odavno okanuo psihoaktivnih supstanci, uzdržaću se od idealne prilike da od sebe napravim budalu veću nego što jesam. Bolje da ja kao stariji kolega priteknem u pomoć „mladoj novinarki u usponu Danici Mandić“, koja „dok se u očima javnosti čini veoma jasnim ko su atentatori, pokušava da otkrije pravu pozadinu atentata“. Biće to nice try, što rekle američke serije. Ali problem „mlade novinarke u usponu“ jeste u tome što joj je, kao fiktivnoj ličnosti, manevarski prostor sveden na scenario i knjigu snimanja, sledstveno čemu koliko god Danica pokušavala da otkrije „pravu pozadinu“, otkriće samo jedan veliki qwraz od ovce. Svetislav Basara objasnio i zašto.