Kozmodrum – jazz je bolji od partija - Monitor.hr
14.08. (13:00)

Za konačnu ocjenu čeka se live svirka

Kozmodrum – jazz je bolji od partija

Novoselićev sastav, baš poput Chuija u kojem je nekad svirao, ima korijene u jazzu i sklonost synth eksperimentima i glazbenim podlogama filmova osamdesetih kakve su potpisivali John Carpenter ili Vangelis, ali se podjednako često pretvaraju u nešto što bi bez problema moglo upasti na, primjerice, line-up Dance Arene Exita.  Najjače stvari na trećem studijskom albumu Kozmodruma tako su one u kojima je najviše gitara i općenito ‘organske’ svirke, odnosno „Povratak na parni pogon“, „Dubai Moon Station“ i posebno „New Magic Ride!“ koja njihovom retrofuturističkom koktelu dodaje još jedan sastojak, post-rock na tragu Mogwaija. Recenziju donosi Vedran Harča za Ravno do dna.


Slične vijesti

28.11. (11:30)

Borba s PTSP-om

Adele ’30’ – Balade kao terapija

Iako se prošli mjesec oglasila intimnim singlom „Easy On Me“ otpjevanom uz klavirsku pratnju, povratak Adele bio je sve samo ne skroman, naime odjeknuo je kao bomba u svim segmentima, te je već tada bilo jasno da će „Tridesetica“ zasigurno ponoviti komercijalni uspjeh prethodnika, ako ne i nadmašiti ga u narednim mjesecima. Jest da je u popu zavladao trend okretanja prema optimističnijim temama i pozitivnijim mislima (kao što se i inače događa s glazbom u i nakon traumatičnih perioda ljudske vrste), no to nekako ne vrijedi za Adele koja je novi album iskoristila kao terapiju od stresa, a kako je i sama rekla, uhvatila se u razmišljanju da je možda trebala ove pjesme ‘zakopati’ u neku arhivu i snimiti neke nove iz razloga jer se previše emotivno otvorila u njima. U konačnici, iako ima diskutabilnih ‘estetsko-emotivnih zahvata’, ovaj album će definitivno ustoličiti Adele na tron najtraženije pjevačice današnjice, kao što ga je teško i usporediti s prijašnjim radovima koji pripadaju nekom starom normalnom svijetu i njegovim problemima, a dobro znamo da je novonormalno promijenilo sve. Ravno do dna

10.11. (00:00)

Yes, you still have it in you!

ABBA – superioran povratak starih kajli

Fenomen je barem dijelom uvjetovan i promjenom optike kojom je stara rock kritika čitala ABBA-u te prepoznala njihov pop rafinman, iznimno uspjele stilizacije i poigravanje s tako raznorodnim žanrovima kakav su gypsy-pop (‘Chiquita’, ‘Fernando’), disco (‘Gimme Gime’), folk… Nekoć su bili kod tvrdokorne rock kritike shvaćeni kao metafora banalne pop konfekcije, saharinskih refrena i goleme komercijalne uspješnosti no već u devedesetima stvari su se promijenile. No ‘fenomen’ ABBA-e i nekoć i danas (nakon filmova ‘Mamma Mia’) mnogo je jednostavniji – pitke i pjevljive skladbe, ispoliran image dvaju pjevačica (‘hladne’ nordijske ljepotice Agnethe i drsko seksipilne crvenokose Fride), iznimno dobar menagement producenta, koautora i poslovnoga genija Stiga Stikkana Andersona (jednog od najplodnijih švedskih hit-makera) te dakako – i savršene melodije. Koje su – eto jedne paralele – bile (i ostale) rasni pop i po mjeri Beatlesa. Uostalom takva su bila dva najavna singla s njihovog netom objavljenog povratničkog albuma ‘Voyage’ koja su napalila stare i nove fanove. Zlatko Gall za Mixer.

06.11. (12:30)

Remek-djelo! Još samo da nisu stavili 'Vetar duva, duva, duva'...

Riblja čorba – Mrtva priroda (1981) – 40 godina od albuma koji je uzdrmao jugoslavenski socijalizam

Bio je to treći studijski album Bore Čorbe i njegove uigrane družine. Lično, i tada, a pogotovo sada, sa navedenog albuma bih skinuo samo šaljivu pesmicu “Vetar duva, duva, duva”, a sve ostalo je klasika rokenrola. Ne srpskog, ne jugoslovenskog, nego evropskog. U produkcijskom smislu jeste tome uveliko doprineo i producent, tadašnji basista benda Iana Gillana, John McCoy, pre svega svojim instančanim sluhom da prepozna pobednike iako nisu sa njegovog govornog područja, jer muzika nema granice. Međutim, tekstovi, a i sama muzika, su bili prilagođeni ovom podneblju. Album “Mrtva priroda” je više od rokenrola, više od poezije ljudskih odnosa, prepliće sudbine malih ljudi, nudi ljubav ali i razočarenje, na trenutak ima i komedijskih elemenata, do prikrivene kritike zatečenog političkog stanja do stagnacije i zatvaranja multikulturnog kruga u tadašnjoj savremenoj muzici. Miodrag Marković za Ravno do dna.

05.10. (15:00)

'Veliko finale Urbana kakvog znamo od Žena dijete'

Urban&4 – Lipanj, srpanj, kolovoz: Vrhunac “urbanizma”

Kao i uvijek kad je Urban u pitanju treba biti strpljiv. Treba najprije strpljenje da bi se pomno preslušao dvostruki album koji traje 80+ minuta. Valja svaku skladbu – čak i kad je na djelu urbanovski minimalizam – poslušati barem nekoliko puta da bi se rastvorila u svoj svojoj punoći pa zatvorenih očiju slušati tekst koji je – pogađate – i ovdje apstraktan, ‘zakučast’ i – mada manje nego li ikad ranije – kriptičan. Najkraće rečeno, za album ‘Lipanj, srpanj, kolovoz’ treba vam sve ono što je odavno odbacio svaki slušatelj formatiranih radija ili prosječan konzument glazbene digitalije i streaming servisa. No sve je to, baš kao kod svih velikih albuma, vrijedno truda. Jer ‘trud’ je zapravo užitak a preslušavanje albuma nalik odmatanju željenog rođendanskog dara koji se krije između debelih slojeva ukrasnog papira ili pak staniola iza kojeg se nalazi slasna čokolada. Zlatko Gall za Mixer.

03.10. (22:00)

Nova faza prema kompleksnijoj viziji popa?

Manic Street Preachers – ‘The Ultra Vivid Lament’: Abba kao soundtrack za revoluciju

Najveću vrijednost „Ultra Vivid Lamenta“, što se može reći i za njegove neposredne prethodnike „Resistance Is Futile“ i „Futorology“, tako predstavljaju Wireovi tekstovi premda i oni znaju zazvučati predvidljivo, povremeno čak i pomalo banalno. To se posebno odnosi na pjesme u kojima se još jednom obračunava sa starim neprijateljima (‘don’t let those boys from Eton/suggest that we are beaten’), no zato je u stvarima u kojima progovara o, kako je sam istaknuo, užasima u sebi ponovno izbacio niz stvarno moćnih, uznemirujućih stihova (‘I saw the smile of a dying hero, I saw the tears of love that’s leaving/why is the day so long and broken, why do these words remain unspoken’). Vedran Harča dao je tek osrednju ocjenu 5/10 u recenziji za Ravno do dna.

05.09. (15:00)

Trava umjesto LSD-a

Novi album Lorde: Sunce sija i kada zalazi

Vedar, nonšalantni duh je tu, no upitna je njegova održivost. Album je sam po sebi pitak, no nedostaje mu nešto više. Nedostaje mu baš ono nešto što nedostaje babljem ljetu, a to su uvijek mrske nam velike vrućine i sparine. Album umjesto da prouzroči eksploziju sunčane snage kako mu sam naziv sugerira, nastoji navući oblake. Razlog možemo tražiti u tome što albumu kronično nedostaje energije, tim više što smo Lorde svi navikli gledati u energičnim elektro pop izdanjima. XXZ

16.08. (21:00)

Kratka forma nakon raspuštanja matične postave

The Strange – ‘Not Now Not Ever EP’: začuđujuće vedro

Objavu posljednjeg dugosvirajućeg izdanja grupe The Strange (projekta Bambi Molestersa i Chrisa Eckmana iz Walkaboutsa), odličnog albuma “Echo Chamber” iz 2018., popratile su tektonske promjene u sastavu. Na njihovo mjesto došli su pak članovi riječkog My Buddy Moosea i bend je u toj formaciji nastavio promovirati album koji je prethodna postava snimila. Izašlo je novo izdanje koje se samo klasificira kao EP, iako je u pitanju zapravo nešto više nalik maxi singlu od tri pjesme, naslovne autorske skladbe i dviju obrada koje je prate i upotpunjuju. Prije nego se uhvatimo ukoštac s njima, valjda odgovoriti na pitanje koje se nameće samo od sebe u ovom trenutku – ima li kakve značajne razlike u odnosu na prethodna izdanja benda. Odgovor glasi: bez dvojbe i iznad očekivanja. Recenziju novih stvari donosi Ravno do dna, a na vama je da preslušate nešto novo, nešto divlje, malo za promjenu.

31.07. (16:00)

'Dobrodošla doza majstorskog rukopisa iz country rukavca'

Rodney Crowell ‘Triage’ – omotano iskustvom

Kantautor Rodney Crowell već desetljećima pripada krugu nešvilskih teškaša, a kako mu karijera polako grabi prema šestom desetljeću na sceni, sve je bliži i višem ešalonu pjesnika s gitarama s korijenima u country glazbu čije djelo zbog univerzalne kvalitete nadilazi bilo kakve uske žanrovske granice. Najveći uspjeh u karijeri postiže krajem osamdesetih, no također se pokazuje i kao edan od izvođača koji najbolje uratke ostvaruje u zreloj dobi, a kao krunski dokaz tome prošli je tjedan, s navršenih sedamdeset godina, priložio i svoje najnovije izdanje, album “Triage”. Recenziju za Ravno do dna donosi Ivan Laić.

28.06. (01:00)

Indie zvukovi Dežele

Koala Voice: Novi album je jednostavno ljubav

Koalu Voice već godinama smatram najboljim slovenskim bendom, a ta ljubav je počela s “Go Disco, Go”, da bi me sljedeći album “Wolkenfabrik” totalno zakucao. Istina, “Woo Horsie” me malo razočarao, ali i dalje je to jedan vrlo dobar album na kojem se nalazi možda i ponajveći hit iz njihove karijere “Ker tu je vse tako lepo”. Sad je vrijeme novog, već četvrtog albuma u njihovoj karijeri kojeg su jednostavno nazvali “Plata”. Korona period su fino iskoristili za finaliziranje albuma, pokoji najavni singl, te nešto potpuno novo, potpis za diskografa (prva tri albuma su objavljivali samostalno). Čini mi se da taj njihov jam upravo jest reakcija na zatvorenost unutar četiri zida koju smo proživljavali posljednjih godinu i nešto dana, kaže Siniša Miklaužić za novi album slovenskog indie benda za portal Muzika.hr.

22.06. (13:30)

'Samo' još jedno solidno ostvarenje

King Gizzard & The Lizard Wizard: Novi album je pokušaj imitiranja Tame Impale

“Butterfly 3000” je prema najavama trebao biti najmelodičniji album do sad s pjesmama koje bi trebale najlakše doći do širih masa. Ako se mene pita, to baš i nije tako, iako u prosjeku pjesme imaju visoku razinu melodioznosti (čitaj popičnosti). Ipak, nema tu nekih pjesama koje se mogu proglasiti potencijalnim hitovima, kako je to npr. bilo sigurno sa singlovima poput “Rattlesnake” ili “Planet B”. Album se prvenstveno bazira na psihodeliji, ali ovaj put protumačen kroz neku vrstu neo-psihodelije i dream-popa, s cijelim nizom synthova koji bi trebali dopuniti tu priču o hitoidnosti albuma. Ipak, ujednačenost pjesama i manjak jakih refrena album odvodi u neku tripoidnu sferu u kojoj se svakako može uživati, ali realno, to je daleko od najboljih radova Gizzarda. Muzika.hr