Kroz Zagoru, Hercegovinu i uz obalu Jadrana - Monitor.hr
22.08.2015. (14:44)

Turizam, zauzeto

Kroz Zagoru, Hercegovinu i uz obalu Jadrana

Napuštena sela i česme uz put koje učim cijeniti, javno dobro koje treba zaštititi, i nezrele smokve, i kamenjar, i cvrčci, i smirene planine kojima ne znam ime. I nigdje čovjeka. Nijednog usamljenog biciklista. Nijednog zalutalog turista. Čudim se iskreno ovoj ljepoti koja miruje tako blizu od ljudskog mravinjaka dolje na obali. Čudim se kako uspijeva i dalje biti neotkrivena, piše Marina Kelava o 500-600 kilometara dugom putu biciklom od Splita preko Zagore i Hercegovine do Dubrovnika i natrag magistralom. H-alter


Slične vijesti

30.12.2024. (16:00)

Dašak Azije

Domaći putopisac i novinar: Ulaskom u Vijetnam konačno sam u životu postao milijunaš

Kad sam na aerodromu u Hanoju u mjenjačnici promijenio 200 eura (1.500 kuna), dobio sam 4 milijuna i 600.000 vijetnamskih donga. A Vijetnam je jeftina zemlja. Poseban dožvljaj je rijeka Mekong, koja je napravila bezbroj otočića i otoka, ovdje se živi punim plućima. Mekong se nakon svog puta dugog gotovo 5.000 kilometara (izvire u Tibetanskom platou) ovdje ulijeva u ogromnoj delti u Južnokinesko more. U delti Mekonga proizvede se više riže nego u Japanu i Koreji zajedno. Radi se o sedmoj najduljoj rijeci u Aziji. Stjepan Odobašić za Klikaj.

03.09.2023. (11:00)

Kad ti daleka zemlja ukrade srce

Kako god okrenem, sve u Indiji je pitanje metafizike

Vrindavan Parikrama FULL 2 hours - Indian Flute Music for Meditation - YouTube

Kao i većina ljudi na Balkanu radila sam od jutra do sutra i došlo je do zamora. Sve baterije sam istrošila. Tu sam bila za sve – za obitelj, kuću i domaćinstvo. Ali nikako nisam bila za sebe, za svoje potrebe. Za šest mjeseci sam navrat-nanos zaokružila sve priče i obaveze u Srbiji, spakirala se i stigla u Indiju. Ovo je prvo mjesto u koje sam došla bez očekivanja i planiranja, gdje sam sve prepustila trenutku. Najviše me iznenadilo što vam ovdje ne trebaju ni sat ni kalendar. Da s ulice dođem nekome kući i kažem da sam gladna – nahranit će me. Možda mi je klima najteže pala jer su vrućine ekstremne pa zatim slijede ekstremne oborine. Indijce materijalne stvari ne opterećuju kao nas. Prvi je razlog taj što i nemaju neke materijalne pogodnosti, a drugi jer imaju znanje da materija propada i prolazna je, za razliku od duše. Kako god da okrenem, sve u Indiji je pitanje metafizike. Ovdje, u selima pogotovo, nema depresivnih, anksioznih, ljudi s promjenama raspoloženja, nema agresije, frustracije… samo mentalni i duhovni mir, opisuje svoje oduševljenje Indijom Sunčica Pavlica. Sensa

 

 

07.08.2023. (00:00)

Putopis iz zemlje kontrasta

Gordana Gelenčer: “Od prvog trena zaljubila sam se u Vijetnam. Koji trenutak kasnije i u ljude”

image

Siromaštvo će uočiti samo razmaženi zapadnjak naviknuo na raskošnu ponudu beskorisnih statusnih stvari. Ovdje nema viškova. Ovdje ima života. One čiste, iskonske radosti življenja kakvu odavno nismo osjetili. Bez obzira na to koliko malo imaju, slavlje života valjda im je utisnuto u DNK. Nema nesretnih lica ni vječitih kalkulacija ‘kako ću‘. Nema straha od sutra. Ima mnogo smijeha. Boja i mirisa. Sada kada sam to napisala shvaćam da je Vijetnam zemlja kontrasta u svim aspektima. Grad nije čist. Stan u kojemu živim nije čist. U trgovinama caruje plastika (zelena agenda ovdje je nepoznanica). Na ulicama se valja smeće. Ali čak ni nekome toliko obuzetome čistoćom kao što je moja malenkost to nije ni najmanje važno. Vijetnam je sve ono drugo. Iskra veselja. Virus smijeha. Ruka pomoći. Miris hrane. Igra. Gužva bez ljutnje. Vijetnam živi 24 sata na dan, ali ponajviše noću kada su svi vani. Djeca, roditelji, bake, radnici, hrana, skuteri. Tada se pokreće svijet buke, igre, trube, zvučnika, glazbe, vriskova. Pa, čak i kada si umoran od cjelodnevnoga rada, stanice tijela prirodno reagiraju na dozivanje. Jednostavno se priključiš rijeci života. Lider

24.07.2022. (14:00)

Putopis Jasena Boke iz Bjelorusije, 2. dio

“I dalje sam mu sumnjiv. Ha, to je sigurno ukrajinska ljubavnica zbog koje sam odlučio izdati majku Bjelorusiju!”

Nakon dva kilometra šumske divljine umjesto očekivanih životinja iz suprotnog pravca dolazi mi vojno vozilo, s oznakama pogranične službe. Dvojica vojnika me zaustavljaju, očito začuđeni da nailaze na civilno vozilo, kontaktiraju s nekim i nakon desetak minuta pojavljuje se na motoru časnik koji mi oduzima putovnicu i naređuje da ih pratim. U sljedećih nekoliko sati shvatit ću da od početka ruskog napada na Ukrajinu ovo više nije nikakav ekološki park, nego strogo čuvana vojna zona. Što se u turističkim materijalima i agencijama baš nigdje ne spominje. Jednostavno, riječ je o novostvorenoj bazi koja se iz satelita teško vidi jer je skrivena u jednoj od zadnjih europskih prašuma. I tako, počinje ispitivanje koje će potrajati punih osam sati… Tportal

17.07.2022. (22:00)

Intenzivno putuje istokom Europe jer priprema knjigu o migracijama koje su formirale suvremenu Europu

Jasen Boko: Bjelorusija, diktatura u koju malo tko putuje

Kako se uvijek uspijem naći na krivom mjestu u krivo vrijeme? Proganja me to pitanje. Zapravo odavno znam odgovor: previše sam radoznao i kad mi se kaže da se nekamo ne ide, ja moram baš tamo otići. I tako sam se našao u rukama bjeloruske ‘pogranične službe’ jer sam zalutao u ‘zabranjenu zonu’, a ti su me, nakon preliminarnog ispitivanja, predali u ruke ‘stručnjacima’ koji, gle čuda, uopće ne znaju bjeloruski pa se ispitivanje odvija isključivo na ruskom. Nakon tri sata i Google translatea pojavila se i prava prevoditeljica, konačno netko tko zna engleski, kako bi mi objasnila da je situacija dosta ozbiljna jer sam uhvaćen u pograničnoj, zabranjenoj vojnoj zoni. Jasno je da sam, ne dokažem li suprotno, zapravo – špijun sa zadatkom! Jer tko bi drugi došao čak do Bjelorusije automobilom i onda se motao uz ukrajinsku granicu? Tportal

Jasen Boko na putu Slavena

29.10.2021. (23:00)

Na put, na put

Putopis žene koja je prehodala stazu Via Adriatica

Tatjana Šavorić medicinska je sestra, planinarka i alpinistica koja je odlučila prehodati 1.100 kilometara dugu turističko-planinarsku stazu Via Adriatica, koja se proteže od Prevlake nedaleko Dubrovnika do rta Kamenjak kod Pule. O svom iskustvu napisala je knjigu ‘Moja planina’. O putopisu piše Lupiga: Lijepo, pitko, duboko i sa svim psihofizičkim znanjima o sebi koje tako jednostavno prenosi u tekst, toliko da mogu bez srama reći da mi se većina putopisne hrvatske književnosti učinila kao kalkulirani fejk prema bujici tekstualnog duha ove žene. Još samo da nije nekoliko puta u knjizi počela pisati o čudima staze, i od situacijskih igri slučajnosti te ljudske dobre volje graditi one pseudo-religijske Camino prodaje i predaje, dojam bi bio skoro pa savršen.

02.10.2021. (22:00)

O dodiru Istoka i Zapada, kao i u većini naših tradicionalnih putopisa

Jergović: Na aerodromu u Beču – Na što vam smrdimo, gospodo?

Misle li gospoda s bečkog aerodroma, tako stroga kada je o epidemiji riječ, da se ljudi s Istoka teže razbolijevaju od covida-19, pa ih se može ovako natiskati u staklenu krletku, ili njihovi životi naprosto manje vrijede, pa ih se zato bez suvišnog grizodušja izlaže ovakvoj situaciji? I drugo o čemu mislim, i o čemu bih rado pisao: ljudi s Istoka smrde, kao što, recimo, i crnci smrde, ali razlog tomu nije, kao što bi možda pomislio poneki čovjek sa Zapada, što ljudi s Istoka ne vode računa o higijeni, ili što ljudi iz Afrike imaju neki fiziološki poremećaj zbog kojeg se čudnim mirisom naokolo čuju. Razlog je taj, i baš ovo je mjesto na kojem bi ga trebalo glasno izgovoriti, što ljude sa Zapada nikad ovako ne zguraju u zajedničku nepropusnu krletku, jazbinu, smrdionicu, kao što su upravo zgurali nas koji bismo da iz Beča odletimo za Beograd, Sarajevo, Lavov, Istanbul, Zadar i Zagreb. Mi katkad smrdimo, jer netko želi da mi smrdimo. Miljenko Jergović ponovno u putopisnoj formi za 24 sata.

25.09.2021. (18:00)

Tamo gdje 'fiskalna pravila i financijski zakoni bivaju relativizirani ljudskim životom'

Jergović: Putopis po Staroj čaršiji u Skopju ili kako ovako bogata zemlja smije biti siromašna

Miljenko Jergović u novom tekstu za 24 sata odlučio se za putopisnu formu, u kojoj opisuje svoje dojmove kako se šetao Starom Čaršijom u Skopju: Svakih nekoliko godina putujem u Skopje. Svaki put avionom, i uvijek mi zbog toga bude žao. Da sam autom, mogao bih iz Skopja ponijeti pune torbe i gepeke svega i svačeg. Čim stignem, a stiže se u ranim popodnevnim satima, odlazim u Staru čaršiju, na Bit Pazar. Orijentalno trgovište s prizemnicama i katnicama od kamena, ćerpiča ili cigle. Ništa nije tako dragocjeno kao mir: to vidiš upravo na Staroj čaršiji u Skopju. Ta čudesna ljepota svijeta i života, prisutna na tom mjestu i vidljiva u svakoj stvari i na svakom ljudskom licu, u glasovima jezika koji se miješaju, ima svoju cijenu. Ona je visoka, kao što je uvijek visoka cijena čovjekove slobode. U tu cijenu ući će i veliko makedonsko siromaštvo, i mjestimična fiskalna nedisciplina. Je li doista samo po tu cijenu moguće višenacionalno i multikulturno društvo na Balkanu, ali i u Europi? Zapravo jest. Drukčije, čini se, ne ide.

16.08.2019. (00:00)

Malo drugačiji

Putopis iz Sjeverne Koreje: Glavni cilj u životu je biti što bolji radnik, što kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj

Oni nemaju interneta. Mobiteli su zabranjeni. Njihova mjesečna plaća ne prelazi 15 dolara. Ne smiju izaći iz zemlje. Unatoč tome, možda su u nekom pogledu čak i zadovoljniji od nas. Svi imaju osiguran posao, svi bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću, svi mjesečno dobiju istu količinu hrane i pet litara piva. Stanovi su besplatni. Nema stresa. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i, bez obzira na predrasude zapada, uživaju u životu. Za drugo niti ne znaju – priča Viktor Šimunić, mladi avanturist i putopisac iz Zagorja.