Ladislav Tomičić: Pucajte ako vidite izbjeglice! - Monitor.hr
03.06.2018. (11:27)

Da se ne lažemo

Ladislav Tomičić: Pucajte ako vidite izbjeglice!

Viđenje Ladislava Tomičića incidenta s migrantima: “Hrvatska policija ne treba vrijeđati našu inteligenciju kad nakon incidenta poput ovog kod Donjeg Srba priču nastoji fokusirati na krijumčare ljudi. Europska politika migrante je izručila krijumčarima. Europska politika želi zaustaviti migrante po svaku cijenu, a krijumčari ljudi tu su sporedna stvar. Kod Donjeg Srba krijumčar je bio kolateralna šteta. Prava meta bile su izbjeglice u kombiju i to ne treba kriti. Europsku javnost trebalo bi suočiti s istinom: za potrebe vašeg unutarnjeg mira, naše policije su spremne ubijati i bespomoćne, ratovima unesrećene ljude. Po pravilima službe. Novi list


Slične vijesti

Jučer (18:00)

Danas se ne smiješ ni zafrkavati da te ne shvate ozbiljno

Dežulović: Porfirije 2.0

Nakon prekomande mitropolita zagrebačkog Porfirija na mesto patrijarha srpskog i njegovog prelaska na tamnu stranu, jedini glas razuma Srpske pravoslavne crkve u zatrovanom hrvatskom javnom prostoru ostao je arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski Nikodim. Rođeni Zadranin, Nikodim je bio porfirije 2.0, mlađa i apgrejdovana verzija posrnulog patrijarha, osvedočeni prijatelj i rado viđen gost šibenskog festivala levice Fališ. I tako sve do ove godine, kada je u program šibenskog levičarskog festivala uvrštena promocija Documentine knjige “Srebrenica, trideset godina poslije”, a za jednog od promotora pozvan profesor novosadskog univerziteta Dinko Gruhonjić. Na što je Nikodim reagovao zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom o “Dinku Šakiću, pardon Gruhonjiću”.

Nesrećnom Gruhonjiću tako se osamdeseti put o glavu obila sopstvena zajebancija, kada je pre dve godine na dubrovačkom festivalu Rebedu govorio o srpskim nacionalistima koji su ga za potrebe hajke prekrstili u Sabahudina, autoironično im poručivši da nisu trebali da se trude, kad se ionako već zove Dinko, kao Dinko Šakić. Džabe pozivanje na transkript izlaganja i tačan citat, džabe objašnjavanje kako je očito reč o ironiji: nakon što je ekskluzivno otkriće sišlo s uma Vučićeve podguzne konjske muve Dragana Vučićevića, svi mediji u otadžbini preneli su šokantno priznanje proverenog antisrbina, ponosnog što nosi isto ime kao komandant ustaškog logora Jasenovac. Sve otada, eto, ta je zajebancija kao proverena činjenica betonirana u srpskom javnom prostoru, da bi u svom radosnom letu naposletku s Vučićevićevog uma sišla ravno na um mladog i progresivnog episkopa Nikodima. Boris Dežulović za Novosti.

Jučer (16:00)

Ne nužno u dobrom smjeru

Vizek: SAD je Europljanima teško shvatljiv jer dolaze iz društava oblikovanih čvrstim institucijama, ovdje se društvo stalno istražuje i mijenja

Ono što me najviše iznenadilo u ovom dva i pol tjedna dugačkom pokušaju da bolje upoznam Ameriku jest koliko su kršćanska vjera i religijske institucije duboko utkani u svakodnevni život čim se makneš iz velikih i liberalnih gradova. Taj kontrast između unutrašnjosti i obala toliko je snažan da odmah otvara pitanje: kako pomiriti taj identitet s onim koji oblikuju Istočna i Zapadna obala, s njihovim bogatim i kozmopolitskim metropolama, liberalnim politikama i kulturnim eksperimentima? Upravo u toj stalnoj napetosti između konzervativnog i progresivnog, tradicionalnog i eksperimentalnog skriva se dinamika Amerike; zemlje koja se neprestano mijenja, propituje samu sebe i iznova preslaguje svoje temelje.

To preslagivanje nije slučajno: u temelju američkog identiteta stoji činjenica da su se u nju doseljavali ljudi koji su željeli istraživati, eksperimentirati i graditi nove vjerske i društvene izričaje. Bježali su od europskih kraljeva, crkvenih vođa, nametnutih autoriteta i strogih pravila, tražeći priliku da započnu život i društvo ispočetka, onako kako su ga sami zamišljali. Maruška Vizek za tportal daje uvid kako je trenutna polarizacija koja vlada u SAD-u, za neke pogubna, možda samo još jedna etapa stalnog kretanja kakvog ovdje nemamo…

Prekjučer (21:00)

Debatirao je do smrti

Marjanović: Slaviti smrt Charlieja Kirka je civilizacijski poraz, a konzervativci su sad dobili i mučenika

Charlie Kirk proizvod je kulture polariziranja već ionako pretjerano polariziranog društva, a sada je postao i jedna od žrtava iste te kulture. To su vremena u kojima živimo. Rasprava se ne rješava zdravim razumom nego se podgrijava ego tripovima, emocijama koje su bitnije od argumenata, nametanjem mišljenja, iskrivljavanjem činjenica i semantičkim akrobacijama. Kirk je to znao i to znaju svi oni koji funkcioniraju na sličan način. Kirk je raspravljao o aktualnim temama i koliko god se s njim ne slagali ili prezirali način na koji je te razgovore vodio, očito ih je vodio dovoljno dobro da postane jedan od najistaknutijih konzervativnih aktivista (što bi mu pomoglo jednog dana kad bi se kandidirao za predsjednika).

Istina, njegove bi se konstrukcije raspadale svaki puta kada bi se s druge strane našao netko tko barata činjenicama, no puno češće, gledali biste ga kako raspravlja s ne pretjerano pametnim niti informacijama naoružanim aktivistima koji bi ostrašćeno lupetali svoje slobodarske gluposti dok bi ih Kirk smireno rešetao podacima koji ponekad nisu bili točni, ali aktivisti to nisu znali ili pak nisu te podatke bili u stanju osporiti. I sasvim je u redu priznati da vas vijest nije rastužila, ali čak i najgluplji među nama vjerojatno su svjesni da vas javno likovanje nad smrti neistomišljenika ne čini iskrenom ili ispravnom već prilično lošom osobom. Hrvoje Marjanović za Index

Prekjučer (16:00)

I spas da nam je uvozni

Basara: Obojena involucija

Šta je „obojena“, znamo, hajde da raščistimo šta je to „involucija“, reč za koju je i najvećim tutumracima jasno da je nešto suprotno revoluciji. Na sajtu Šta znači: Definicije i značenje srpskih reči piše da srpska reč „involucija“ znači „umotavanje, zamotavanje, obmotavanje, zaplitanje“. Sad kad smo to apsolvirali, uzmite četku, sve to ofarbajte (bojom po želji) i dobićete sliku desetomesečnog meteža u Srbiji, koji izgleda kao nešto što „nikad ovako nije bilo“, iako je oduvek ovako bilo – bivalo je i gore – samo je bilo potrebno podosta vremena da se pokaže da se vekovima umotavano, zamotavano, obmotavano, zaplitano (i zaseravano) više ne može odmotati, rasplesti i „odsrati“. (U smislu „otpriznati“.)

Juče mi kroz moj prozor u svet, Viber, ulete sledeći genijalni biznis plan iz tastature N. N. Tviter efendije, citiram: „Da mi vozimo autobuse dan-dva, a da Nepalci završe ova govna.“

Jeste to zajebancija – kao stari zajebant smatram je čak i uspelom, iako pomalo rasističkom – ali koliko god bila zajebantska, ona je izraz vajkadašnje težnje velikog dela populacije da joj sve probleme reši neka neočekivana sila, a da ona dupetom ne mrdne i glavom ne mućne. Svetislav Basara

Prekjučer (13:00)

Oni uvijek znaju što je najbolje za njih

Rudan: Kad su moja djeca bila djeca

Moj sin je prije prvog ulaska u školu morao otići na liječnički pregled. Nadrkana doktorica rekla mu je da se svuče. Jadničak se gol tresao poput šibe i gledao me ispod oka. “Krenut ćeš u školu. Raduješ se školi?” Šutio je. “Zašto šuti?” “Ne znam.” “Smiri se, ajmo na posao.” Vještica je ispod stola izvukla štapinu i uperila je na ogromno slovo A….

Dok sam na njega navlačila odjeću i smirivala ga, doktorica je tresnula pečat na komad papira, uvalila papir u plavu kuvertu i uručila mi pismo. “Ovo dajte njegovoj drugarici.” Prošlo je šest mjeseci, drugarica me pozvala na razgovor. “Čujte, promatrala sam Slavena, jako je visok, mislim da može normalno pratiti nastavu iako ponekad djeluje odsutno, stavit ću ga u zadnji red da ne smeta drugoj djeci”. “Zašto je u prvom redu?” “Nije vam doktorica rekla?” “Ne.” “Napisala je da nije sposoban pratiti nastavu i da mu treba posebna pažnja.” Jadno moje dijete. U međuvremenu je završio dva fakulteta, jedan u Beču drugi negdje u Americi, sve sam njegove diplome i uspjehe zaboravila, ali vješticu u bijeloj kuti neću nikad. Vedrana Rudan se prisjetila prvog dana škole svoje djece…

Četvrtak (22:00)

Lakše reći nego napraviti

Basara: Korupcija

„Korupcije“ možda ne bi bilo da vozač koji daje policajcu deset evra da ne piše prijavu ili muljator koji daje desetine hiljada evra raspisivaču tendera nisu iskvareni po prirodi. Što i nije toliko skandal koliko izgleda. Naprosto nemaju izbora, ne mogu ne biti pokvareni, jer se sve tamo do protohipika Rusoa – koji je naučavao da su ljude pokvarile države – s dobrim razlogom smatralo da je čovekova priroda suštinski pokvarena

Može li se ljudska iskvarenost popraviti? Evo odgovora: U ovom svetu i veku apsolutno jok. Ali se zato može suzbiti i značajno smanjiti. A kako? Po mom mišljenju, korupcija se najefikasnije suzbija pendrekom. Ali ima i drugih, manje bolnih načina. Jedan od kojih je – ako ne i najbolji – formiranje nekorumpiranih tužilaštava i kadiluka, koji – kad dobro rade svoj posao – značajno smanje korupciju, koja razara najpre državu, potom i celo društvo, a to „nam“ se upravo događa. Svetislav Basara promišlja

Utorak (19:00)

Smrt internetu, sloboda narodu!

Žižek: Živi ljudi na mrtvom internetu

Kad ljudi postanu svesni prenatrpanosti mreže botovima, često zapadaju u „trajni cinizam, ili još gore, potpunu apatiju“: umesto da bude otvoren i dostupan, internet monopolizuju velike tehnološke kompanije, preplavljen je milijardama lažnih slika i izmišljenih vesti i rizikuje da postane beskoristan kao prostor za informisanje i razmenu mišljenja. Reakcije na ovu mogućnost „smrti interneta“ su podeljene: dok neki tvrde da je takav scenario najgori ishod koji se može zamisliti u savremenom svetu, drugi slave ideju, jer bi se to svodilo na rušenje mehanizama nadzora ukorenjenih u društvenim medijima.

Često se kaže da će digitalizacija omogućiti potpunu automatizaciju većine produktivnih procesa, što će na kraju većini ljudi omogućiti mnogo više slobodnog vremena. Možda, dugoročno. Ali ono što danas vidimo jeste nagli porast potražnje za fizičkim radom u razvijenim zemljama. Međutim, iza ovih društvenih pretnji krije se nešto mnogo radikalnije. Ljudska intelektualnost podrazumeva jaz između unutrašnjeg života i spoljašnje stvarnosti, i nije jasno šta će se desiti – ili šta se već dešava – sa tim jazom u doba napredne veštačke inteligencije. Po svoj prilici, on će nestati, jer su mašine u potpunosti deo stvarnosti. Slavoj Žižek za Peščanik

Utorak (15:00)

Sve otkako je demokratije

Basara: Breskvica razdora

Poprilično je depresivno ustanoviti da je politička scena u Srbiji u poslednjoj četvrti XIX veka – iako i je i tada bila histerična – bila nezamerljivo raznovrsnija i bliža modernom pojmu politike nego što je na izmaku prve četvrti XXI veka.

Izvesno vreme glavnu reč u srpskoj politici krajem XIX veka vodili su liberal Milutin Garašanin – sin Ilije „Načertanija“ koji je video da očeva politika vodi Srbiju u propast – i naprednjaci Milana Piroćanca, i vodili su je u dobrom pravcu, sve dok se Baja Pašić – izumitelj doktrine Katch All – nije dosetio recepta za (viševekovni) uspeh i počeo sirotinji raji da deli jedan opanak pre izbora, a drugi posle objavljivanja „preliminarnih rezultata“.

Možda se pitate kako je Baja znao da će sirotinja raja glasati za njega. Lako. Tako što je redovno pobeđivao na izborima. Jer da nije, sirotinja raja ne bi dobila drugi opanak. Kužite, stari moji. Prosto ko pasulj. I Baja sit i raja obuvena.

Od tada naovamo srpske (jebene) stranke (svih vremena i boja) više se ne obraćaju tzv. ciljnim grupama: radništvu, seljaštvu, bogataštvu, sirotinjstvu, nego ni manje ni više celom „našem narodu“. Svetislav Basara

06.09. (16:00)

Još da nas Ustav štiti od batina...

Dežulović: Jedne kolovoške noći Andrej neče dobro proći – Naša država – naša pravila

Čija država, Plenkoviću, čija pravila? Država kojoj si predsjednik Vlade, i u kojoj se “našom državom” i “našim pravilima” prijeti svima koji misle drugačije od ideologa i batinaša kolovoške kulturne revolucije – i da: njihovih inspiratora i pokrovitelja – već ima jasno zapisana pravila. Ta se pravila, zanimat će te možda, zovu još i Ustav Republike Hrvatske, u čijim “izvorišnim pravilima” stoji, recimo, kako je državna opstojnost hrvatskog naroda “očitovana u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943. godine”. Kad netko piscu, štićeniku tih pravila, zaprijeti s “naša država, naša pravila”, on tim “pravilima” ne prijeti samo piscu, već cijeloj državi. Osim ukoliko ustavni poredak u međuvremenu već nije srušen, o čemu bismo svakako voljeli biti obaviješteni, to je potpuno jednako “prijetnja s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka” kao što je to telefonska prijetnja predsjedniku Vlade ili grafit na Banskim dvorima.

Prijetnja koju su te noći ispisali na zidu jednog novozagrebačkog nebodera mnogo je stoga gora i opasnija: Miljenko Jergović, naime – kao i svaki slobodni građanin Republike Hrvatske – samo je jedan, neponovljiv i nezamjenjiv, dok smo premijera do sad imali dvanaest… Boris Dežulović za Novosti.

05.09. (23:00)

Svako za sebe, sve protiv svih

Basara: Svi smo mi mi

Gornji naslov je u gramatičkom smislu tačan. Ali izvan gramatike je apsurdan. Iskaz „ovaj četvrtasti sto je okrugao“ isto tako je gramatički besprekoran, ali logika – koja takođe ume da zavede na pogrešan put kao i gramatika – kaže da su takvi stolovi nemogući. I to je tome tako svuda osim u Srbiji, u kojoj „možemo i ono što ne možemo“, u kojoj je posledično moguće i ono što je nemoguće, u kojoj smo svi mi „mi“, u kojoj se sve „događa“ svima „nama“, u kojoj su sva deca „naša“ – što ipak ne podrazumeva kolektivno pravljenje dece – i u kojoj smo – ovo je najnoviji hit u svetu našeg kolektivizma – „svi pod nadstrešnicom“.

Ovaj svet je ustrojen esktremno partikularistički – prepun je različitosti i posebnosti – i takav kakav je daleko je od idealnog, ali nekako to guzelja ukoliko se partikularizmi usklade i ograniče raznoraznim regulama i sistemima štapova i šargarepa. Glavni (i nerešivi) problem našijanskog kolektivizma je pretpolitička filozofija „ko nije s nama, taj je protiv nas“, koja je samo pola stepena iznad nepolitičke prakse Hobsovog rata „svih protiv svih“, u koju smo na dobrom putu da se vratimo. Svetislav Basara