'Out of Nature' - idilična priroda, ali unutarnji kaos redatelja - Monitor.hr
27.07.2015. (06:30)

‘Out of Nature’ – idilična priroda, ali unutarnji kaos redatelja

Mogu reći da sam jedan od onih koji ne kapiraju baš najbolje celu tu fascinaciju prirodom. Mislim, nemam ništa protiv prirode kao takve, volim ponekad otići na izlet ili se prošetati s psom nekoliko sati, jedno popodne ili tako nešto, čak i prespavati u nekom kampu ili u automobilu ako baš moram. Samo u glavi moram imati da mi je civilizacija relativno blizu i da ću se u nju sasvim sigurno vratiti. Prosto, o civilizaciji i određenom nivou tehnologije sam ovisan, moj život je tako ustrojen i to je to (uostalom, bez toga ne bih mogao da pišem svoje filmske kritike kod kojih se trudim da održim kontinuitet).

Evo, recimo, ovaj sada tekst pišem u graničnom području između civilizacije i prirode, na filmskom festivalu u Motovunu. Stvar je takva da signal na mobitelu moram loviti jer se pojavljuje tek tu i tamo (anti-reklama za jednog od hrvatskih operatera ili možda za jednog od kineskih proizvođača mobitela, ili za oboje), a interneta, neophodnog da pošaljem tekst svom uredniku, ima tek na određenim mestima.

Ni festivalski život sam po sebi nije pesma, jer zahteva organizaciju i stvara stres. U gradu sa infrastrukturom se to sve nekako da izvesti, ali oni mali, zabačeni festivali u prirodi nas privlače zbog svoje atmosfere. E, sad, kako do njih doći, koliko ostati i kako otići su druge neke stvari koje zahtevaju još organizacije i podrazumevaju još stresa. Jedino što sigurno znam je da mi posle trećeg za redom treba odmor.

U toj situaciji preferiram veoma pasivni odmor koji se sastoji uglavnom od spavanja i aktivnosti koje možemo nazvati žvakom za mozak – gledanja glupavog TV programa, recimo serija. I tako barem nekoliko dana dok se ne oporavim. Neki u tim slučajevima savetuju prirodu i tu se slažem, reka ili šuma ne bi bile na odmet, čisto zbog mira i tišine. Međutim ima i onih genijalaca kojima mirno sedenje, sabiranje misli i gledanje u jednu tačku nisu dovoljni, pa onda prelaze po nekoliko desetina kilometara dnevno lupajući svojim nordijskim štapovima, bicikliraju po prometnim cestama, gube se po šumama i veru po planinama. To ventilira stres, kažu.

Možda to ventilira stres, ali i blejanje u prazno ga savršeno čisti, o spavanju na duge staze da i ne govorim, pa ne vidim neki hype oko toga. Uostalom, možda smo pod različitim stresom oni i ja. Možda je moj stres prijatniji jer radim najbolji posao na svetu, a možda kod njih nije u pitanju stres nego frustracija jer provode po 8 sati dnevno u nekakvoj kancelariji, što nikako nisu želeli, pa jedino kroz aktivnost mogu biti nasamo sa mislima. Možda nisu ni probali da budu sami sa sobom, a okruženi ljudima, možda jesu, ali im ne odgovara.

Raspisao sam se o svojim glupostima, ali za to ima razloga. Naime, Out of Nature, drugi film Ole Giaevera je upravo jedan od onih introspektivnih filmova u kojem je glavni glumac zapravo više narator svojih i autorovih meandrirajućih misli nego kakav aktivan lik. Martin, kojeg igra sam Giaever, je jedan od onih korporativnih dronova koji ne voli svoj posao i koga žena i dete kod kuće smaraju, pa jedinu utehu nalazi u fizičkim aktivnostima, ponajviše u vikend-odlascima u prirodu. Postavlja se samo pitanje je li to dovoljno da smiri njegovo nezadovoljstvo ili će ga svako odstupanje od plana (kao kad ga lovac omete u, da prostite, drkanju) gurnuti preko ruba provalije.

Ono u čemu je ovaj film efikasan je kontrast koji postiže između tog unutarnjeg haosa Martinovih misli i idilične, stabilne i nepokolebljive priroda. U tom smislu su kadrovi prolećno-letnje Norveške sa svim tim šumama, brdima, planinama i potocima apsolutno impresivni i čak primamljivi i meni, skeptičnom prema bespućima. Takođe, makar u ranoj fazi Out of Nature je nabijen humorom i manično montiran što gledanje nečega što je bazično monodrama (doduše u pokretu i sa ponekim prolaznikom) čini prihvatljivim i širokoj publici.

Problem se, međutim, skriva u tome što osim par bazičnih crtica tu nema puno toga, svakako ne materijala za dugometražni film, čak ni za tih 80 minuta koliko traje. Druga stvar je što introspekcija na filmu možda zvuči sjajno, ali je prokleto teška za izvesti. S tim u vezi, Martinova priča nam je itekako poznata, ali u jednom drugom, primerenijem formatu. Knjiga se zove Doppler, autor je Erlend Loe i savetujem čitanje. Plus-minus par detalja, film i knjiga se preklapaju, a u tom srazu pobeđuje onaj stariji.

Out of Nature je podigao puno prašine, ne svojom zaslugom, kada je uvršten na ovogodišnji FMFS i time razvukao granicu Mediterana, kako bi cinici primetili. Pa ipak, publika ga je primila dobro i po Hrvatskoj se stvorio hype. Ja sam ga uhvatio u Puli i mogu reći da nisam impresioniran. Već sam to čuo, video, čitao, doživeo. Čak ni tih egzistencijalnih ili bolje rečeno egzistencijalističkih pitanja ne manjka na filmu. Neki drugi naslovi imaju i malo više stava, a malo manje “gimicka”.

I za iskupljenje obećavam da će sledeći tekst biti manje introspektivan i da će biti o novom Terminatoru kojeg sam uhvatio na pravom mestu za takav spektakl, u pulskoj Areni.(5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji