Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Čitajte djeco. I to je to
“Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”, kako ga čita jedan Franjin čitatelj
Odmah na početku Papa piše da je najprije htio pisati o ulozi književnosti u svećeničkom formiranju, da bi odmah zatim proširio temu i na sve druge koji se bave pastoralnim radom, ali onda je shvatio da su mu zapravo na umu svi kršćani. “Ono čime bih se želio pozabaviti jest značaj čitanja romana i pjesama na svačijem putu prema osobnoj zrelosti.”. Oni na koje se Franjo poziva, govoreći o pjesništvu i o književnosti, i u čijem djelu traga za jezikom, niti su pisci iz crkvenih klupa, niti pripadaju onome što bi se u duhu površne hrvatske pedagogije i propagande dalo nazvati piscima kršćanskog nadahnuća. Papa ne spominje pobožne teme. On vidno izbjegava tumačenje književnosti, ili općenito umjetnosti, kao pomoćnih crkvenih, obrednih, imaginativnih ili teoloških disciplina. Književnost iz perspektive njegova eseja nije nešto sporedno. Ona je bit – kaže Miljenko Jergović u svom osvrtu na neobičan Papin esej.
