Počinje radionica Antidox Adriatic, besplatna projekcija filma 'Usvajanje odobreno' - Monitor.hr
04.12.2015. (15:14)

Počinje radionica Antidox Adriatic, besplatna projekcija filma ‘Usvajanje odobreno’

Hibridne filmske forme u kojima se susreću animacija i dokumentarizam već više desetljeća bude veliki interes filmskih studija diljem Europe i svijeta, a u posljednjih su nekoliko godina sve popularnije i u Hrvatskoj.

U organizaciji Ustanove Zagreb Film, u suradnji s nezavisnim animacijskim studiom Adriatic Animation u Zagrebu se održava trodnevna radionica ANIDOX ADRIATIC, namijenjena profesionalcima s polja animacije i dokumentarizma.

Radionica se održava od petka 4. do nedjelje 6. prosinca u kinu Tuškanac, a uključuje niz predavanja i case-studyje gostiju iz Hrvatske i inozemstva, predstavljanje hrvatskih i međunarodnih projekata te okrugli stol na temu animirano-dokumentarnih filmova.

Na radionici sudjeluje niz domaćih te europskih profesionalaca: Vanja Andrijević, producentica iz tvrtke Bonobostudio; Nenad Puhovski, direktor i producent iz tvrtke Factum; Annegret Richter, selektorica animiranog programa festivala DOK Leipzig; Bastien Dubois, francuski autor animiranih filmova te Andrea Martignoni, autor glazbe animiranih dokumentarnih filmova.

Kao posebna zanimljivost, u suradnji s nadolazećim Human Rights Film Festivalom, u sklopu radionice održat će se projekcija dugometražnog animirano-dokumentarnog filma Usvajanje odobreno (2012.) u režiji Laurenta Boileaua i Junga Henina, koji je na Animafestu 2013. osvojio Grand prix i Nagradu publike. Usvajanje odobreno snažna je, dirljiva, duhovita i ljupka autobiografska priča južnokorejskog animatora Junga, jednog od 200 tisuća djece posvojene nakon Korejskog rata. Projekcija filma održat će se u petak, 4. prosinca, u kinu Tuškanac s početkom u 17 sati. Ulaz je slobodan.


Slične vijesti

29.11.2019. (14:30)

Jurica Pavičić najavljuje HFF: jedan od najrelevantnijih i najambicioznije programiranih filmskih festivala u Zagrebu

Izašavši iz čahure aktivističkog festivala koji prikazuje političke dokumentarce, zagrebački se Human Rights Film Festival tijekom 17 godina postojanja premetnuo u nešto puno značajnije. HRFF je istodobno postao festival koji od svih festivala u Hrvatskoj najodvažnije eksperimentira sa žešćim filmskim “artom”. Ovogodišnje izdanje HRFF-a – koje počinje u nedjelju a traje do 8.12. – ide tim tragom. Jutarnji

29.11.2018. (00:30)

Najava

Human Rights Film Festival počinje u nedjelju

Ovogodišnji 16. HRFF na tom je tragu. Uz niz angažiranih dokumentaraca, aktivističkih radionica i okruglih stolova, HRFF će od 2. do 9. prosinca u Zagreb i Rijeku donijeti hrpu zanimljivih novih naslova, uključujući i hrvatske premijere novih filmova Godarda, Žilnika, Claudea Lanzmanna, Tsai Ming-lianga, Sergeja Loznice i Claire Denis.

08.12.2017. (17:05)

‘Štakori s plaže’ – teško je biti mlad, a još teže biti slab u društvu

“Oduvijek mi se činilo da se istina najbolje skriva na otvorenom; ako imaš tajnu za koju ne želiš da itko dozna, popni se na najbližu kuću i što god želiš skriti izvikuj s vrha krova. Ili još bolje: napiši knjigu. Glavni je problem s tajnama što nikada nisu u potpunosti skrivene, što tvoju tajnu uvijek ti sama znaš, a tajnu, da bi doista bila tajna, svi moraju zaboraviti. Stoga ima smisla, zar ne, najveću tajnu obznaniti svima i pričekati; pričekaj, nakon nekog vremena ljudi će početi zaboravljati, takva im je priroda, pažnju će im, prije ili kasnije, odvući nešto što još uvijek ne znaju, a tvoja će tajna nestati, potpuno, upiti se, kao voda u pijesak. Naravno, tebi samoj ona neća biti tajna, već stvar koju svi znaju, ali su je zaboravili, više ne znaju da je znaju, ali će njima i sama sebi ostati tajnovita.”

Ulomak je to iz divne knjige Blagoslovljena koju su zajedno napisali Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, a koji mi se učinio baš prikladnim za pisanje o filmu Štakori s plaže prikazanom na Human Rights film festivalu.

Priča je to o 17-godišnjaku iz Brooklyna čiji je život u potpunom rasulu: otac umire od raka, nema dobar odnos sa majkom i sestrom, ima prijatelje koji mu zapravo nisu prijatelji, a muči ga i činjenica da bi možda mogao biti gay. Frankie to smatra nečim sramotnim, nečim što treba skrivati čak i od samog sebe. Kako bi zaboravio na probleme obilato puši travu i uzima tablete, no i dalje ne može protiv svojih poriva. Znatiželja ga vodi na dating sajt na internetu, gdje dogovara susrete sa muškarcima starijima od sebe koje odvodi na skrivena mjesta na obližnjoj plaži. Istovremeno počinje i vezu sa djevojkom Simone koju je upoznao na jednom izlasku s društvom. Njegova tajna postaje sve teži teret…

Harris Dickinson (kada se njegovo ime pojavilo na odjavnoj špici neka se djevojka u publici glasno nasmijala) je mladi glumac od kojeg možemo dosta očekivati u budućnosti, sudeći prema tome kako se nosio sa ovom ulogom, bio je buntovan, sramežljiv i tako ranjiv iza krinke muževnosti koju mu nameće društvo u kojem se nalazi.

Kada bi svoju tajnu podijelio s nekim bilo bi mu mnogo lakše. No Frankie to još ne može jer nije naučio kako voljeti i prihvatiti sebe, živi život koji misli da treba, umjesto onoga koji stvarno želi, opterećen sramom i strahom. Težak je zadatak biti iskren, pogotovo prema sebi. Dok to ne postigne, Frankie će i dalje biti mali štakor koji zbog straha izlazi samo noću i hrani se otpacima s plaže.

07.12.2017. (00:09)

Issei Sagawa – japanski kanibal koji je izgradio biznis na svom zločinu

Strašno ubojstvo dogodilo se 11. lipnja 1981. godine Parizu. 32-godišnji Japanac Issei Sagawa upucao je svoju kolegicu sa Sorbonne Renée Hartevelt i zatim dva dana komadao i jeo njeno meso. Uhvaćen je kada je ostatke tijela pokušao u kovčezima baciti u jezero.

Sagawa je priznao da je planirao ubojstvo, te da je žrtvu odabrao zbog vitalnosti i ljepote, odlika koje, po vlastitom mišljenju, on ne posjeduje. S vremenom je razvio privlačnost prema Renée, a kako je nije mogao imati – ona ga je navodno nekoliko puta odbila, odlučio je njeno tijelo uzeti na drugi način, kroz konzumaciju mesa postati jedno s njom, kako je kasnije objasnio.

Njegov bogati otac osigurao mu je odvjetnika, pa je Sagawa, nakon dvije godine provedene u zatvoru, proglašen ludim i nesposobnim za suđenje, a francuski je sudac tražio da ostatak života provede u instituciji. Deportiran je u Japan gdje je njegov čin proglašen seksualnom perverzijom, a on potpuno zdravim. Kako je francuski sud zapečatio dokumente o zločinu i nije ih proslijedio japanskom pravosuđu nije bilo temelja za njegovo zadržavanje, te je Sagawa 1986. godine pušten na slobodu.

U međuvremenu je postao slavan, a kako iz očitih razloga nije mogao pronaći posao, počeo je koristiti interes javnosti. Tako je kao počasni gost pozivan da drži predavanja, pojavljivao se u filmovima (čak i nekoliko pornića), pisao je knjige, između ostalog i horor mangu u kojoj je kroz degutantne crteže opisao ono što je učinio s Renée. Također je kao kanibal i gurman jedno vrijeme ocjenjivao hranu u restoranima.

O njegovom je životu snimljeno nekoliko filmova, a posljednji je francuski dokumentarac Caniba, prikazan na Human Rights film festivalu, koji Sagawu prikazuje kao onemoćalog starca o kojem skrbi mlađi brat.

Ono što vidimo su dugi, krupni kadrovi lica Isseija Sagawe, ispražnjeni osjećaja i hladni kao i njegov izraz. Na nagovor brata Juna govori o zločinu, nekad se čini vrlo lucidan i mudar, nekad potpuno izgubljen. Kaže kako je porive htio pretvoriti u nježnost, no to nije uspio, te objašnjava kako su kanibalizam i seksualna želja povezani, da je isto željeti lizati usne ljubavnika i željeti ga pojesti.

Dok govori stalno nešto jede, a zbog žvakanja i mljackanja nemoguće je zaboraviti tko je on i gledati ga samo kao bolesnog starca. Boji se smrti, ali istovremeno kaže kako je bio razočaran što nije umro, te kako bi volio da ga je Renée pojela. No odmah nakon toga kaže da želi živjeti.

Mnogo je zanimljivih tema u ovoj priči, primjerice neobičan odnos koji Issei ima s Junom, a koji također ima vlastite fetiše, kao da se na neki način natječe s bratom iako ga ne može nadmašiti. Također bi zanimljivo bilo doznati nešto o djetinjstvu i odgoju braće Sagawa, te kakve su odnose imali s okolinom, no film se time ne bavi. Fokus je stavljen na efekt koji budi pogled na Isseijevo lice, tihu prijetnju koja vreba iza tupog pogleda.

Na kraju ništa više nije jasno, sam film djeluje poput neke bolesne fantazije, a dojam nestvarnosti pojačava i pjesma s kojom završava – The Stranglers: La Folie.

06.12.2017. (06:54)

Daniela Vega, jedna čudesna transrodna žena

Ovogodišnji Human Rights film festival otvorio je film Jedna čudesna žena, ujedno i čileanski kandidat za najbolji strani film na Oscarima.

Redatelj Sebastián Lelio već je prije pokazao da inspiraciju traži u jakim, osebujnim ženama, pa je tako Gloria, njegov prethodni film, priča o sredovječnoj ženi koja doživljava novu mladost.

U najnovijem filmu Una Mujer Fantástica inspiracija je bila Daniela Vega, transrodna glumica i pjevačica koja tumači lik Marine Vidal. Ona je mlada pjevačica u noćnom klubu, a njen je mnogo stariji partner Orlando nakon posla vodi na večeru kako bi proslavili njen rođendan, zatim na ples, te kući gdje vode ljubav. Usred noći Marina se budi i otkriva da je Orlandu pozlilo, brzo ga vodi u bolnicu, no njemu nema pomoći.

Gubitak ljubavi teško je preboljeti. Kada veza pukne i ljudi odu svaki na svoju stranu barem postoji još neka mala šansa da će ih svemir ponovo spojiti. No kada voljena osoba umre, to je napuštanje konačna stvar, dočeka osobu nespremnu jer se dogodi iznenada.

Osim s gubitkom Orlanda, Marina se suočava sa predrasudama i diskriminacijom. U bolnici je liječnici šokiraju neprimjerenim komentarima i šikaniranjem, Orlandova obitelj ne želi imati posla s njom i tjeraju je da što prije iseli iz stana u kojem su zajedno živjeli, otimaju joj čak i psa, te zabranjuju da se pojavi na sprovodu.

U sve se umiješa i policija jer sumnjaju da je Marina prostitutka koja se obračunala s agresivnim klijentom, zbog čega je podvrgavaju vrlo neugodnom liječničkom pregledu, potpuno zanemarujući njena prava i osjećaje.

No Marina tvrdoglavo odbija biti nevidljiva, odbija biti žrtva i pokazuje kako je unatoč situaciji u kojoj se našla jedna snažna i ponosna žena koja se bori za svoje pravo da žaluje za voljenom osobom.

Iako joj govore kako je bolesna, perverzna i da je čudovište, Marina je zapravo jedina normalna osoba, jedina pokazuje razumijevanje prema tuđim osjećajima, dok drugi prema njoj nemaju ni poštovanje niti tolerancije. Njen je odgovor na agresiju samo još veća upornost u zahtjevanju da je tretiraju i prihvate kao osobu, kao ljudsko biće.

Nije sporno kako je tema koju je Lelio odabrao zanimljiva, no film nije bez mana. Ovo je definitivno slučaj u kojem sadržaj i poruka koje se prenose imaju prevagu nad stilom, a glavni je fokus na glumici bez koje bi se film sigurno raspao.

Daniela Vega je doista fantastična u ulozi Marine, lik predstavlja sa savršenim omjerom tuge, dostojanstva i prgavosti, a ako film dobije Oscara to će sigurno biti zahvaljujući njoj.

Ono nepoznato uvijek budi strah u ljudima, što onda otvara prostor diskriminaciji i agresiji protiv kojih se boriti može jedino informacijama. Vidljivost transrodnih osoba u društvu, pogotovo u mediju kao što je film, dobar je način da se razbiju predrasude, ukaže na probleme s kojima se susreću LGBT osobe u svakodnevnom životu, te pozove na empatiju i humanost.

08.12.2015. (15:50)

Filmovi su najbolji trening u umijeću drugog pogleda

Otvoren 13. Human Rights Film Festival

“Izbjeglička kriza je žarišna točka ovogodišnjeg HRFF-a, no život bez doma znači i nešto više, nešto drugo. Temeljni osjećaj ranjivosti i nezbrinutosti, život u tranzitu. Pa, ipak život koji se ne da pokoriti”, istaknuo je Petar Milat, direktor Human Rights Film Festivala na jučerašnjem službenom otvorenju trinaestog izdanja u kinu Europa. Festival traje do 13. prosinca u zagrebačkom kinu Europa te od 10. do 13. prosinca u riječkom Art-kinu Croatia. Ulaz na sve projekcije je besplatan. humanrightsfestival.org