Ovogodišnji 16. HRFF na tom je tragu. Uz niz angažiranih dokumentaraca, aktivističkih radionica i okruglih stolova, HRFF će od 2. do 9. prosinca u Zagreb i Rijeku donijeti hrpu zanimljivih novih naslova, uključujući i hrvatske premijere novih filmova Godarda, Žilnika, Claudea Lanzmanna, Tsai Ming-lianga, Sergeja Loznice i Claire Denis.
Izašavši iz čahure aktivističkog festivala koji prikazuje političke dokumentarce, zagrebački se Human Rights Film Festival tijekom 17 godina postojanja premetnuo u nešto puno značajnije. HRFF je istodobno postao festival koji od svih festivala u Hrvatskoj najodvažnije eksperimentira sa žešćim filmskim “artom”. Ovogodišnje izdanje HRFF-a – koje počinje u nedjelju a traje do 8.12. – ide tim tragom. Jutarnji
‘Štakori s plaže’ – teško je biti mlad, a još teže biti slab u društvu
“Oduvijek mi se činilo da se istina najbolje skriva na otvorenom; ako imaš tajnu za koju ne želiš da itko dozna, popni se na najbližu kuću i što god želiš skriti izvikuj s vrha krova. Ili još bolje: napiši knjigu. Glavni je problem s tajnama što nikada nisu u potpunosti skrivene, što tvoju tajnu uvijek ti sama znaš, a tajnu, da bi doista bila tajna, svi moraju zaboraviti. Stoga ima smisla, zar ne, najveću tajnu obznaniti svima i pričekati; pričekaj, nakon nekog vremena ljudi će početi zaboravljati, takva im je priroda, pažnju će im, prije ili kasnije, odvući nešto što još uvijek ne znaju, a tvoja će tajna nestati, potpuno, upiti se, kao voda u pijesak. Naravno, tebi samoj ona neća biti tajna, već stvar koju svi znaju, ali su je zaboravili, više ne znaju da je znaju, ali će njima i sama sebi ostati tajnovita.”
Ulomak je to iz divne knjige Blagoslovljena koju su zajedno napisali Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, a koji mi se učinio baš prikladnim za pisanje o filmu Štakori s plaže prikazanom na Human Rights film festivalu.
Priča je to o 17-godišnjaku iz Brooklyna čiji je život u potpunom rasulu: otac umire od raka, nema dobar odnos sa majkom i sestrom, ima prijatelje koji mu zapravo nisu prijatelji, a muči ga i činjenica da bi možda mogao biti gay. Frankie to smatra nečim sramotnim, nečim što treba skrivati čak i od samog sebe. Kako bi zaboravio na probleme obilato puši travu i uzima tablete, no i dalje ne može protiv svojih poriva. Znatiželja ga vodi na dating sajt na internetu, gdje dogovara susrete sa muškarcima starijima od sebe koje odvodi na skrivena mjesta na obližnjoj plaži. Istovremeno počinje i vezu sa djevojkom Simone koju je upoznao na jednom izlasku s društvom. Njegova tajna postaje sve teži teret…
Harris Dickinson (kada se njegovo ime pojavilo na odjavnoj špici neka se djevojka u publici glasno nasmijala) je mladi glumac od kojeg možemo dosta očekivati u budućnosti, sudeći prema tome kako se nosio sa ovom ulogom, bio je buntovan, sramežljiv i tako ranjiv iza krinke muževnosti koju mu nameće društvo u kojem se nalazi.
Kada bi svoju tajnu podijelio s nekim bilo bi mu mnogo lakše. No Frankie to još ne može jer nije naučio kako voljeti i prihvatiti sebe, živi život koji misli da treba, umjesto onoga koji stvarno želi, opterećen sramom i strahom. Težak je zadatak biti iskren, pogotovo prema sebi. Dok to ne postigne, Frankie će i dalje biti mali štakor koji zbog straha izlazi samo noću i hrani se otpacima s plaže.
Na Human Rights film festivalu prikazan je intrigantni francuski dokumentarac Caniba o japanskom kanibalu Isseiju Sagawi. On je 80ih u Parizu ubio i zatim pojeo dijelove tijela žene koja mu se sviđala, a koja ga je odbila. Prema njegovom mišljenju, na taj je način postao jedno s njom.
Strašno ubojstvo dogodilo se 11. lipnja 1981. godine Parizu. 32-godišnji Japanac Issei Sagawa upucao je svoju kolegicu sa Sorbonne Renée Hartevelt i zatim dva dana komadao i jeo njeno meso. Uhvaćen je kada je ostatke tijela pokušao u kovčezima baciti u jezero.
Sagawa je priznao da je planirao ubojstvo, te da je žrtvu odabrao zbog vitalnosti i ljepote, odlika koje, po vlastitom mišljenju, on ne posjeduje. S vremenom je razvio privlačnost prema Renée, a kako je nije mogao imati – ona ga je navodno nekoliko puta odbila, odlučio je njeno tijelo uzeti na drugi način, kroz konzumaciju mesa postati jedno s njom, kako je kasnije objasnio.
Njegov bogati otac osigurao mu je odvjetnika, pa je Sagawa, nakon dvije godine provedene u zatvoru, proglašen ludim i nesposobnim za suđenje, a francuski je sudac tražio da ostatak života provede u instituciji. Deportiran je u Japan gdje je njegov čin proglašen seksualnom perverzijom, a on potpuno zdravim. Kako je francuski sud zapečatio dokumente o zločinu i nije ih proslijedio japanskom pravosuđu nije bilo temelja za njegovo zadržavanje, te je Sagawa 1986. godine pušten na slobodu.
U međuvremenu je postao slavan, a kako iz očitih razloga nije mogao pronaći posao, počeo je koristiti interes javnosti. Tako je kao počasni gost pozivan da drži predavanja, pojavljivao se u filmovima (čak i nekoliko pornića), pisao je knjige, između ostalog i horor mangu u kojoj je kroz degutantne crteže opisao ono što je učinio s Renée. Također je kao kanibal i gurman jedno vrijeme ocjenjivao hranu u restoranima.
O njegovom je životu snimljeno nekoliko filmova, a posljednji je francuski dokumentarac Caniba, prikazan na Human Rights film festivalu, koji Sagawu prikazuje kao onemoćalog starca o kojem skrbi mlađi brat.
Ono što vidimo su dugi, krupni kadrovi lica Isseija Sagawe, ispražnjeni osjećaja i hladni kao i njegov izraz. Na nagovor brata Juna govori o zločinu, nekad se čini vrlo lucidan i mudar, nekad potpuno izgubljen. Kaže kako je porive htio pretvoriti u nježnost, no to nije uspio, te objašnjava kako su kanibalizam i seksualna želja povezani, da je isto željeti lizati usne ljubavnika i željeti ga pojesti.
Dok govori stalno nešto jede, a zbog žvakanja i mljackanja nemoguće je zaboraviti tko je on i gledati ga samo kao bolesnog starca. Boji se smrti, ali istovremeno kaže kako je bio razočaran što nije umro, te kako bi volio da ga je Renée pojela. No odmah nakon toga kaže da želi živjeti.
Mnogo je zanimljivih tema u ovoj priči, primjerice neobičan odnos koji Issei ima s Junom, a koji također ima vlastite fetiše, kao da se na neki način natječe s bratom iako ga ne može nadmašiti. Također bi zanimljivo bilo doznati nešto o djetinjstvu i odgoju braće Sagawa, te kakve su odnose imali s okolinom, no film se time ne bavi. Fokus je stavljen na efekt koji budi pogled na Isseijevo lice, tihu prijetnju koja vreba iza tupog pogleda.
Na kraju ništa više nije jasno, sam film djeluje poput neke bolesne fantazije, a dojam nestvarnosti pojačava i pjesma s kojom završava – The Stranglers: La Folie.
Daniela Vega, jedna čudesna transrodna žena
Ovogodišnji Human Rights film festival otvorio je film Jedna čudesna žena, ujedno i čileanski kandidat za najbolji strani film na Oscarima.
Redatelj Sebastián Lelio već je prije pokazao da inspiraciju traži u jakim, osebujnim ženama, pa je tako Gloria, njegov prethodni film, priča o sredovječnoj ženi koja doživljava novu mladost.
U najnovijem filmu Una Mujer Fantástica inspiracija je bila Daniela Vega, transrodna glumica i pjevačica koja tumači lik Marine Vidal. Ona je mlada pjevačica u noćnom klubu, a njen je mnogo stariji partner Orlando nakon posla vodi na večeru kako bi proslavili njen rođendan, zatim na ples, te kući gdje vode ljubav. Usred noći Marina se budi i otkriva da je Orlandu pozlilo, brzo ga vodi u bolnicu, no njemu nema pomoći.
Gubitak ljubavi teško je preboljeti. Kada veza pukne i ljudi odu svaki na svoju stranu barem postoji još neka mala šansa da će ih svemir ponovo spojiti. No kada voljena osoba umre, to je napuštanje konačna stvar, dočeka osobu nespremnu jer se dogodi iznenada.
Osim s gubitkom Orlanda, Marina se suočava sa predrasudama i diskriminacijom. U bolnici je liječnici šokiraju neprimjerenim komentarima i šikaniranjem, Orlandova obitelj ne želi imati posla s njom i tjeraju je da što prije iseli iz stana u kojem su zajedno živjeli, otimaju joj čak i psa, te zabranjuju da se pojavi na sprovodu.
U sve se umiješa i policija jer sumnjaju da je Marina prostitutka koja se obračunala s agresivnim klijentom, zbog čega je podvrgavaju vrlo neugodnom liječničkom pregledu, potpuno zanemarujući njena prava i osjećaje.
No Marina tvrdoglavo odbija biti nevidljiva, odbija biti žrtva i pokazuje kako je unatoč situaciji u kojoj se našla jedna snažna i ponosna žena koja se bori za svoje pravo da žaluje za voljenom osobom.
Iako joj govore kako je bolesna, perverzna i da je čudovište, Marina je zapravo jedina normalna osoba, jedina pokazuje razumijevanje prema tuđim osjećajima, dok drugi prema njoj nemaju ni poštovanje niti tolerancije. Njen je odgovor na agresiju samo još veća upornost u zahtjevanju da je tretiraju i prihvate kao osobu, kao ljudsko biće.
Nije sporno kako je tema koju je Lelio odabrao zanimljiva, no film nije bez mana. Ovo je definitivno slučaj u kojem sadržaj i poruka koje se prenose imaju prevagu nad stilom, a glavni je fokus na glumici bez koje bi se film sigurno raspao.
Daniela Vega je doista fantastična u ulozi Marine, lik predstavlja sa savršenim omjerom tuge, dostojanstva i prgavosti, a ako film dobije Oscara to će sigurno biti zahvaljujući njoj.
Ono nepoznato uvijek budi strah u ljudima, što onda otvara prostor diskriminaciji i agresiji protiv kojih se boriti može jedino informacijama. Vidljivost transrodnih osoba u društvu, pogotovo u mediju kao što je film, dobar je način da se razbiju predrasude, ukaže na probleme s kojima se susreću LGBT osobe u svakodnevnom životu, te pozove na empatiju i humanost.
“Izbjeglička kriza je žarišna točka ovogodišnjeg HRFF-a, no život bez doma znači i nešto više, nešto drugo. Temeljni osjećaj ranjivosti i nezbrinutosti, život u tranzitu. Pa, ipak život koji se ne da pokoriti”, istaknuo je Petar Milat, direktor Human Rights Film Festivala na jučerašnjem službenom otvorenju trinaestog izdanja u kinu Europa. Festival traje do 13. prosinca u zagrebačkom kinu Europa te od 10. do 13. prosinca u riječkom Art-kinu Croatia. Ulaz na sve projekcije je besplatan. humanrightsfestival.org
Zagreb, Human Rights Film Festival: Danas na rasporedu 4 odlična naslova
Izbjeglička kriza je žarišna točka ovogodišnjeg HRFF-a, no život bez doma znači i nešto više, nešto drugo. Temeljni osjećaj ranjivosti i nezbrinutosti, život u tranzitu. Pa, ipak život koji se ne da pokoriti, istaknuo je Petar Milat, direktor Human Rights Film Festivala na jučerašnjem službenom otvorenju trinaestog izdanja u kinu Europa.
Sirijska ljubavna priča, dokumentarni film nezavisnog britanskog redatelja Seana McAllistera, globalna priča koja puni svjetske naslovnice jučer je ispričana u prepunoj kino dvorani, a u prisustvu redatelja i glavnog aktera Amera Daouda koji je znatiželjnoj festivalskoj publici približio ljubavnu žar, bijes i očaj dugogodišnjeg životnog putovanja i borbe za normalnim životom. McAllister je kroz dramu jedne obitelji ukrštavao osobno i političko, a uz netipično rodno portretiranje prikazao je surove životne havarija koje razotkrivaju ljudsku snagu i ranjivost. Upravo je zato Human Rights Film Festivalu namjera da na velikom platnu predstavi pokretne slike s odloženim djelovanjem, nadodao je Milat, jer filmovi sami ne mogu, ili to tek vrlo rijetko uspiju, direktno intervenirati u stvarnost. Posebno sada kada su sva europska društva uljuljkana u oportunizmu učenog neznanja.
Četiri zapanjujuća djela na današnjem programu
Program počinje u 16 sati dokumentarnim filmom Kenedi se vraća kući, kultnog redatelja Želimira Žilnika. Fokus filma je na položaju Roma kao najugroženije populacije koja je tijekom 2002. godine grubom i nehumanom akcijom nakon odlaska u Europu vraćena u Srbiju.
U 18 sati prikazat će se dokumentarni film Događaj, redatelja Sergeja Loznice. Šokantan tempo Gorbačovljevih reformi i njegov odlazak na odmor komunistički tvrdolinijaši iskoristili su za organiziranje puča 1991. Gorbačov je uhićen, TV i radio su, umjesto programa emitirali isključivo Labuđe jezero. Koristeći samo crno-bijele arhivske snimke, bez i jednog eksplicitnog komentara Loznica tom događaju daje svu slobodu. Prosvjednici strasno lutaju starim imperijalnim trgovima Lenjingrada, ljetnom suncu živo se fućka za takve tričarije, rađaju se narodni napjevi, tračevi poprimaju razmjere Godzillinih rušilačkih pohoda. Film je bio dio službene selekcije na svim važnim svjetskim festivalima, kao što su Venice Film Festival, Toronto International Film Festival te Leipzig Film Festival.
U 20 sati nemojte propustiti igrani film Klub, čileanskog majstora Pabla Larraina koji je osvojio Srebrnog medvjeda na Berlin International Film Festivalu te je bio nominiran za Zlatnog medvjeda. Pablo Larrain se ovoga puta okrenuo katoličkoj Crkvi, odnosno onome što je od nje u Čileu (i ne samo Čileu) preostalo. Mrzovoljno je to humorističan i duboko svetogrdan portret četiriju sjedokosih svećenika protjeranih zbog bludnih i drugih grijeha iz aktivne službe u azil koji je bliži stvarnosti obitelji Soprano nego ičemu što bi Vatikan službeno priznao.
Drugi festivalski dan završit će se inteligentnim uvidom u život alžirske čistačice koja se bori podići dvije kćeri u suvremenoj Francuskoj, redatelja Philippea Faucona. Glavna junakinja, sredovječna Fatima stanovnica je Lyona. Prije mnogo godina emigrirala je da bi se pridružila mužu od kojega se u međuvremenu razvela. Ona praktički čitav dan radi kao čistačica u bogatim građanskim kućama i lokalnoj tvornici, nadajući se da će njezine dvije kćeri imati bolji život. Starija, Nesrine, gorljivo se posvećuje studiju medicine, i u svakom je trenutku na rubu loma. Mlađa, Souad, odvratno je tipični tinejdžer koja mrzi majčin nedostatak obrazovanja i nemogućnost da bar francuski nauči dovoljno dobro da može participirati na roditeljskim sastancima. Fatima je na programu u 22 sata.
Human Rights Film Festival pokrenut je 2002. godine s ciljem unapređenja vidljivosti tema o ljudskim pravima u mediju filma. HRFF promovira otvorenost, multikulturalnost, toleranciju i slobodu izbora, a organizira ga Multimedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture “URK”, dok je riječki program realiziran u suradnji s udrugom Filmaktiv.
Festival će se održati do 13. prosinca u zagrebačkom kinu Europa te od 10. do 13. prosinca u riječkom Art-kinu Croatia. Ulaz na sve projekcije 13. Human Rights Film Festivala je besplatan, a ulaznice nije potrebno rezervirati.