Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Ugasiše ga
Posljednja kolumna Borisa Dežulovića za Oslobođenje, jer je kažu vrijeđao osjećaje, vjerske
Piše Dežulović u svojoj zadnjoj kolumni za Oslobođenje koju je nazvao Nema više zajebancije: “Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom – što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu… Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem – moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat. A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi. Da skratim, ovo je moje posljednje javljanje za Oslobođenje. Sedam je godina, sedam sedmica i još sedam dana prošlo, vala dosta.”. Oslobođenje
