Prvotni i drugotna

Ispalio je tako, dal’ ne razmišljajući, dal’ s namjerom, dr. Ivica Raguž, inače profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, jedan skandalozan tekst u Glasu Koncila (nažalost, pristup on-line sadržaju GK-a se plaća, pa navedeni link ne sadrži cjelokupan tekst). U njemu taj profesor fundamentalne teologije demonstrira medijevalistički pristup teologiji kroz interpretaciju uloge žene u društvu kakve se i sama (inače spora i konzervativna) crkva odrekla.

Tekst za kojeg je sam Raguž izjavio kako će izazvati podsmjeh kod onih “koji su se udaljili od kršćanske vjere” (čime dr. Raguž implicira svoju interpretaciju uloge žene kao jedinu ispravnu, teološki utemeljenu i gotovo pa dogmu) ne izaziva podsmjeh – on izaziva čistu sablazan, kao i njegov nastavni on-line post u kojem on pokušava opravdati svoje riječi, ali se uspjeva samo još dublje zakopati.

U svojoj tiradi na račun neposlušnih i drskih žena koje bi htjele razmišljati svojom glavom umjesto da prihvate razmišljati tuđom glavom (muškarčevom, bio to otac, brat, muž ili župnik) dr. Raguž ekspresno je pogazio desetljeća silnog napora zapadnog svijeta da prihvati činjenicu o ravnopravnosti spolova; u njegovoj glavi sve počinje i završava Marijinom poslušnošću koja je u kontrastu sa modernim ženama koje su, jelte, neposlušne i zato nisu kao Marija, iako bi trebale biti kao Marija.

Problem s Marijom je što je njena uloga u Bibliji epska, nadrealna i jednostavno neponovljiva: niti jedna druga žena ne može proživjeti ono što je proživjela Marija: roditi Isusa, odgojiti ga zajedno sa svojim mužem Josipom, gledati njegovu patnju i smrt. Naravno, kroz povijest su mnoge žene rađale i gledale vlastite sinove kako umiru, nema tu nažalost nikakve ekskluzivnosti. Ono što Mariju izdvaja jest njen direktan kontakt s Bogom, božansko djelovanje koje se kroz nju kataliziralo. To je neponovljivo.

No, mnogo važnije je imati na umu da, stavimo li tu činjenicu po strani, Marija nije bila nimalo drugačija od drugih žena iz tog vremena. Isto tako niti Josip nije bio nimalo drugačiji muškarac iz tog vremena. No, obzirom da je riječ o Isusovoj majci, crkvena interpretacija te žene nije mogla biti nikako drugačija nego (dogmatski) savršena, po čemu je posve prirodno da Marija ženama bude uzor u životu. Marija tako nije samo bogorodica, ona je i savršena supruga (ali ne pitajte za intimnost između Josipa i nje!) i žena koja iz društvenog vladanja ima sve petice.

Uzor Marija skrojena je po mjeri muškarca. Ona je apsolutno poslušna svom mužu, muškarcu, prihvaća ga kao glavu obitelji i onog koji donosi odluke; Marija je tako, mimo svoje uloge bogorodice, nevidljiva i ima ulogu utješiteljice i pomagačice. Nikako neku aktivnu ulogu, osim ako treba pripremiti kakvo slavlje ili tako neke tipično ženske poslove.

Da bismo bili posve pošteni prema Mariji trebamo uzeti u obzir i njenog muža Josipa koji je u Bibliji još manje vidljiv od nje. Iako glava obitelji, muško u kući i pater familias, Josip se u Bibliji spominje faktički kao epizodni igrač, kao muškarac koji je prisutan uz Mariju. Spominje se u evanđeljima po sv. Mateju i sv. Luki, ali ne i u onima po sv. Pavlu i sv. Marku.

No, iz tog fakta nije nastalo tumačenje da muškarac treba biti ženi na pomoć, ni kako u obitelji žena igra glavnu ulogu. Ne, interpretacija je drugačija: čak i jedna Marija, superiorna u svojim vrlinama i posebna u svojim darovima, ona je i dalje tek supruga svom mužu Josipu za kojeg znamo više ili manje samo to da je bio drvodjelja, a čak je i mjesto i vrijeme njegove smrti ostalo nedokumentirano, toliko je važan bio.

Medijevalistička interpretacija Marije posve je pogrešna, rekao bih danas i zlonamjerna.
Osobina koja je krasila Mariju nije bila slijepa poslušnost autoritetima, već jedna velika unutrašnja snaga i hrabrost: snaga da prihvati i hrabrost da živi sa prihvaćanjem nečega što nitko prije nje nije doživio, niti će doživjeti itko nakon nje: jedan jedinstveni, ključni događaj u povijesti Svemira. Na plećima jedne nejake djevojke, tek stasale u život. Pogledamo li Mariju iz tog kuta, vidimo ženu sa čvrstim vrlinama, nepokolebljive volje i spremnosti na ogromne žrtve; nikakvu tihu poslušnicu, neupadljivu vlasnicu jedne posebne maternice.

Prije više stotina godina možda je bilo prihvatljivo shvaćati Mariju kao arhetip mile i drage, poslušne ženice jer je cijelo društvo bilo nazadno, zatucano i praznovjerno.
Danas, međutim, sa nemjerljivo većom količinom znanja koje nam je dostupno, kako znanstvenog tako i onog teološkog, fenomen Marije možemo promatrati iz mnogo različitih kuteva i otkrivati stvari koje našim pra-pra-pra… nisu niti mogle biti pojmljive.

Pa ipak, dr. Raguž se hvata baš za tu najprimitivniju interpretaciju Marije, kao pasivnog i poslušnog primatelja tuđe volje (pa bila ona i božanska), zanemarujući kompleksnije aspekte.

Zašto?

Jedan argument mogao bi biti da je to jednostavno najprimitivnija ali i najčešća interpretacija Marije koja se nudi puku, a koja odlično rezonira s tradicionalno patrijarhalnim stanovništvom koje voli da je sve “po koncu”: muž je glava obitelji, a žena je tu da sluša. Tako imaju i krasnu božansku potvrdu da je to stanje stvari prirodno, a svako drugo stanje neprirodno. Tako su učili naši stari, pa će tako učiti i Dr. Raguž.

No, uzmemo li u obzir gotovo usputnu opasku u istom tekstu:

“Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan. Neposlušnost se isto tako pokazuje u onom što bismo nazvali dvama biblijskim sindromima neposlušne žene: »Martinu sindromu«, aktivističkoj ženi bez poslušnosti, bez smiraja, i »Magdaleninu sindromu«, lijenoj ženi ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe.”

Obratite pažnju na “Martin sindrom” (koji, usput rečeno, ne postoji u Bibliji kao tamo neki sindrom?!?!) – zvuči kao neki poremećaj ili kakva opaka bolest, zar ne?

O Marti Biblija kaže ovako: (evanđelje po Luki)

“Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” “

Riječ je, dakle, o jednoj zauzetoj ženi koja je toliko u poslu da ne stigne poslušati Isusov nauk. Žena poslužuje, sva je u gužvi, vjerojatno malo nervozna i ljuta na sestru koja sluša Isusa umjesto da joj pomogne. Naravoučenje bi bilo kako je važno čuti riječ Božju i kako drugi poslovi mogu malo i pričekati, ne valja ih stavljati ispred Boga.

No, za dr. Raguža Marta nije obična zauzeta kućanica, ona je prava goropadna aktivistička žena bez poslušnosti i bez smiraja!

Iz kojeg li je zakutka mozga taj čovjek izvukao ovakvu paralelu, uistinu mi nije jasno; no, primjećujem što našeg profesora fundamentalne teologije žulja: riječ “aktivistica”. Ta riječ nije izabrana slučajno, ona je zapravo fokus pasusa: postoje žene koje su bez poslušnosti, koje se usuđuju misliti svojom glavom, pa i (daleko bilo!) prigovoriti muškarcima kad misle da ovi nisu u pravu!

Naravno da žena može biti i udana, i imati djecu i posao, i biti u skladnom braku s mužem i još k svemu tome biti i aktivistica, no takvom razmišljanju nema mjesta u ovom mizoginističkom konstruktu čiji je cilj aktivistice prikazati kao nepoželjnu društvenu pojavu, buntovne ne-žene koje samo prave probleme umjesto da budu krotke kao Marija.

“Magdalenin sindrom”? Ni to u Bibliji ne postoji. Za one koji ne prate recentna reizdanja u nakladi Kršćanske sadašnjosti, Marija Magdalena je ženski lik koji prati Isusa, u ovom slučaju i posebno zanimljiv!

Naime, riječ je o ženi iz koje je Isus istjerao sedam demona i koja je postala jedna od njegovih najvjernijih učenica (*), koja je bila prisutna uz njega u vrijeme njegove muke i smrti na križu, i – a što je posebno zanimljivo – prva (ili jedna od prvih, u grupi žena) koja je vidjela uskrslog Krista.

Biblija je uistinu blagonaklona prema Mariji Magdaleni i časti je kao veliku ženu.

Otkud onda našem profesoru fundamentalne teologije ideja o Mariji Magdaleni kao lijenoj ženi ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe?

Korijene joj možemo naći u srednjem vijeku (sic!), kad se lik Marije Magdalene počinje poistovjećivati sa slikom bludnice, griješne žene, u zabuni koja uključuje čak tri vjerojatno različite žene (Mariju Magdalenu, Mariju sestru Lazarovu koja je Isusu pomazala glavu, te neimenovanu grješnicu koja je Isusu suzama oprala noge); molim, tako kaže Opus Dei, pa tko sam ja da tvrdim drugačije?

Dr. Raguž, valjda neupućen u modernu teologiju, rado prihvaća srednjovjekovno tumačenje lika Marije Magdalene (a ono se, budimo iskreni, i u narodu poprilično udomaćilo zahvaljujući prije svega lijenosti i inerciji svećeništva) kako bi nesretnu i ništa krivu Magdalenu predstavio kao stereotip lijene žene, okupirane sobom i željne užitka (pa kao takva, naravno, ona je ta koja muškarca navodi na grijeh, nikako obrnuto).

Ovakvo selektivno određivanje uloge tri važne žene iz Biblije upućuje me na zaključak kako je Dr. Raguž namjerno (ili iz neznanja(**), ako je to moguće u slučaju profesora fundamentalne teologije) stavlja tri žene u kontekst modernih događanja i modernog društva, pri čemu iskrivljuje biblijska tumačenja kako bi ih prilagodio svojim prije svega političkim ciljevima, na što upućuje spominjanje “aktivističke Marte”: ne žulja Raguža Marta, žuljaju ga aktivistice: buntovnice koje ne uspjeva uklopiti u mirno i poslušno stado, žene koje kvare njegovu idealnu sliku svijeta.

Čisto politikantstvo, pokušaj da se ženama objasni njihova uloga u modernom društvu kroz iskrivljeno tumačenje ženskih likova iz Biblije. I uistinu skandalozno korištenje Marija i Marte u dnevnopolitičke svrhe – od strane ni više ni manje već jednog svećenika.

S druge strane spektra, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u koju su bile uprte oči puka nakon izlaska skandalozne izjave dr. Raguža, reagira razočaravajuće jednostavnom, birokratskom konstatacijom:

“…Tako je u čl.9.st.2.al.5. Zakona propisano da se djelovanje koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve odnosno vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj koje bi se moglo okarakterizirati kao diskriminacija, ne smatra diskriminacijom ukoliko ono proizlazi iz vjerske doktrine ili uvjerenja u okviru sustava vrijednosti te crkve odnosno vjerske zajednice.

Stoga, slijedom navedenoga, a s obzirom da je sporni članak objavljen u Glasu Koncila, glasilu Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, Pravobraniteljica nema temelja za postupanje u ovom slučaju.”

Tako Pravobraniteljica u maniru Poncija Pilata pere ruke od cijelog slučaja, prepuštajući ga vrijednosnom sudu vjerske zajednice: “Međutim, vrijednosni sud o kojem se radi podložan je ocjeni javnosti, a posebice članova/ica navedene vjerske zajednice.”

Ovakva količina suzdržanosti atipična je za Pravobraniteljicu koja se posljednjih godina pokazala ažurnom u podsjećanju puka na treći članak Ustava RH, ponekad čak do apsurda: sjetimo se prigovora o organiziranom turističkom obilasku zagrebačkih bludilišta i kritike jednog (uistinu) seksističkog plakata, miješanju u posao Pravobraniteljice za djecu u slučaju glupavog pjesmuljka za tinejdžere, te spektakularne kritike na početku njenog mandata, kad je u pravom aktu gorljive feministice upozorila organizatore novogodišnjih zabava da je davanje popusta ženama – diskriminacija.

Ne možemo, dakle, reći da Pravobraniteljica nije ozbiljno shvatila svoju ulogu i ozbiljno reagirala svugdje gdje je smatrala da treba reagirati. Ne možemo reći niti kako institucija Pravobraniteljice sve ove godine, i pod mandatom Gordane Lukač Kortnik i pod mandatom Višnje Ljubičić, nije obavljala društveno korisnu funkciju korektiva društvenih vrijednosti i usmjeravanja društva prema većem prihvaćanju ravnopravnosti spolova kao temeljnog ljudskog prava; dapače, rad tog ureda za svaku je pohvalu.

No, u ovom slučaju institucija je u potpunosti zakazala: izbjegavši reagirati vrijednosnim sudom na skandaloznu (ali isto tako i posve osobnu, nikako službenu) medijevalističku interpretaciju Dr. Raguža o ulozi žene u društvu, Pravobraniteljica je urbi et orbi poslala jasnu poruku: crkva može raditi što hoće, država se u to neće miješati.

Logično, jer ipak je svećenik prvotan, a Pravobraniteljica, kao žensko, drugotna. Nema ona što komentirati kad muškarac, a pogotovo svećenik, da svoj časni sud o ulozi žene u društvu.

Koji je razlog da jedna te ista osoba žustro reagira na sve oblike diskriminacije, sve do razine kad netko u oglasu za posao ne napiše dovoljno spolno ravnopravan opis posla, a na tektonske poremećaje u društvu šuti?

Mislim da je u pitanju strah.

Naime, još nedavno je disfunkcionalni saziv Sabora raspravljao o njenom Izvješću, u kojem su iz koalicije HDZ-a (iste stranke koja je Višnju Ljubičić svojedobno predložila za Pravobraniteljicu) kritizirali neke dijelove izvješća, a povrh toga svojom kritikom oglasila se i katoličko-fundamentalistička, utjecajna udruga U ime obitelji.

Moje mišljenje je da je reakcija bila ovako mlaka zbog toga što je Pravobraniteljica u nezgodnom položaju i ovakvom nereakcijom želi spasiti položaj od nove navale bijesa desnice.

Je li Pravobraniteljica mogla lansirati odjeb i pritom ostati nevina? Teško je reći, no špekulirat ću da da. Čini mi se da u njenom odgovoru kronično nedostaje onaj političarima tako omiljeni “da, ali…” nastavak, konstrukcija koja omogućuje da na početku rečenice kažete jedno, a na kraju rečenice kažete nešto sasvim drugo.

Primjerice, Pravobraniteljica je svoje izvješće mirno mogla završiti izjavom tipa: “ali, ovom prilikom podsjećam na članak 3. Ustava RH koji muškarcima i ženama garantira jednakost…” – i tako bi poslala mlaku, ali nedvosmislenu poruku.

Ili, da je zbilja imala namjeru zakajlati Dr. Ragužu, mogla je citirati Papu Franju koji je daleko veći autoritet (kako hijerarhijski, tako i teološki) od dekana jednog od mnogih bogoslovnih fakulteta: “… ali, ovom prilikom, kako je riječ o vjerskom pitanju, citiram i Papu Franju koji je poziciju žene definirao drugačije: ‘Patim, istinu vam kažem, kada vidim da se u Crkvi i u nekim crkvenim organizacijama uloga služenja žene približava ulozi ropstva.’ “.

Pa neka Dr. Raguž kaže kako Papa ne zna što priča.

Razumljivo i ljudski je da u trenucima velike političke nestabilnosti nitko u državnoj upravi ne talasa, pa tako ni ona; no, spašavajući svoju poziciju Pravobraniteljica je pozicije svih ostalih žena (time i same sebe, jednom kad joj istekne mandat) izložila udaru vjerskog fundamentalizma, legitimirajući izuzeće vjerskih zajednica od odgovornosti prema civilizacijskim stečevinama društva i pretvorivši ih u male paralelne para-države, gdje vjerski zakoni imaju prednost nad Ustavom RH.

A to ne može poći dobro.

Zamislimo situaciju u kojoj Pravobraniteljici dolazi žena da se potuži na muževljevo psihičko maltretiranje:

“On vam meni ne da niti riječi reći u kući, ja moram po cijele dane biti tiho dok me on uporno zove ‘silo nečista’ “…

“Vi ste, gospođo, katoličke vjeroispovjesti?”

“Jesmo, muž i ja.”

“Onda vam nažalost ne mogu pomoći. U vašem braku vi ste drugotni, a vaš suprug je prvotan. Moj ured nema nadležnost nad vašim brakom koji je crkveno sklopljen.”

“Ali… zar ću ja to ponižavanje trpjeti do kraja života?”

“Ah, što ćete, takvi su vjerski običaji… ali ne bojte se, samo budite strpljivi i brzo će vam proći život.”

Ili, ulazi tako u ured Pravobraniteljice žena u maskirnoj burci, okruglasta i samo se vidi sitni prorez za oči… djelatnici ureda naglavce iskaču kroz prozore iščekujući neminovnu detonaciju, a žena započinje svoju žalopojku:

“Pomagaj, sestro, otkako je onaj moj Zlatko prešao na vehabizam ne da se u kući živjeti! Prije je još nekako bio normalan, ali sad je katastrofa! Zakrabuljio me, digao zid oko kuće, jedva sam uspjela naći vremena da se iskradem dok spava, inače me iz kuće ne pušta! Pomagaj, sestro, crče od vrućine ispod ove burke!!!”

“Gospođo Hanuma, znate, to su pitanja vjerske naravi i mi tu ne možemo biti nadležni. Ovaj ured bavi se ljudskim pravima, a ne vjerskim običajima. Nažalost, baš vam nikako ne mogu pomoći, zakon je tu jasan. Možda biste trebali porazgovarati s hodžom, pa da on porazgovara s vašim Zlatkom oko problema koji vas muče. Ja sam sigurna da će vam hodža izaći u susret, a vjerujem i kako će i vaš muž pristati da vas obuče u burku od nekog drugog materijala, a ne od šatorskog krila…”

Dozvoliti vjerskim zajednicama da svoje običaje nameću iznad civilizacijskih dosega može rezultirati najrazličitijim scenarijima:

“Zaposlena sam u tvrtci čiji je vlasnik član Crkve Margaret Thatcher neoliberalista posljednjih dana, nedavno sam ostala trudna i čim je za to čuo, gazda mi je uručio otkaz. Što da radim?”

“Ta vjerska zajednica ima, priznat ću, malo neobične običaje, ali oni su takvi kakvi jesu i ja vam tu ne mogu pomoći. Kod njih je normalno da osoba privremeno smanjene radne sposobnosti izgubi radno mjesto, pa makar samo bila prehlađena. Ne mogu vam pomoći, ali primjećujem kako je pohvalno što jedna crkva u svom nazivu ima ime ženske osobe.”

Šalu nastranu, toleriranje vjerskih običaja samo zato što su vjerski običaji može biti opasno: primjerice, što ćemo sa ružnim, štetnim i ponižavajućim običajem ženskog obrezivanja? Taj barbarski akt koji nema niti mrvicu uporišta u medicini (za razliku od ženskog, muško se obrezivanje može “opravdati” i medicinskim razlozima) niti ima ikakvu svrhu osim poniženja žene i sprječavanja njenog užitka (čitaj: ispoljavanja urođene bludne naravi drugotne koja time u grijeh navodi čistog i moralno superiornog prvotnog). No, taj je akt vjerske naravi. Trebamo li ga odobriti ili barem prešutno tolerirati samo zato što uistinu postoje vjerske zajednice kojima je taj čin jedan od važnijih vjerskih običaja?

Valja nam, naime, biti dosljednima: ili ćemo prihvatiti da su svi vjerski običaji iznad hrvatskih zakona i Ustava RH, ili ćemo tu priču ipak držati pod kontrolom i ne dozvoliti kršenja ljudskih prava samo zato što je netko negdje interpretirao nešto.

Da parafraziram Karamarka: “…o nekim temama moći će se raspravljati samo unutar četiri zida”. Hoće li te teme o kojima se potiho razgovara u privatnosti četiri zida biti ljudska prava ili vjerski običaji?

Razmislimo dobro kakvu budućnost zaista želimo: je li to budućnost u kojoj su ljudska prava iznad običaja vjerskih zajednica koji nisu u skladu s ljudskim pravima, ili su običaji vjerskih zajednica iznad zakona i Ustava RH?

Nismo u prilici dugo o tome razmišljati: tajnik Vatrogasne zajednice grada Zagreba Damir Vlahović poručio je dobrovoljnim vatrogasnim društvima da, ukoliko ne budu prisutni na vatrogasnom hodočašću u Mariji Bistrici, neće dobiti financijsku potporu.

Pročitajte to pažljivo: ako vatrogasci ne odu na hodočašće, milom ili silom, bit će im uskraćena financijska potpora. Ovo nije News Bar, ovo nije Monty Python, ovo je Hrvatska ovdje i sad; dapače, ovo se dogodilo u najurbanijem dijelu Hrvatske.

Ako se vatrogasci ne pojave i ako im se uskrati financijska potpora za kaznu što nisu pokazali dovoljno vjere i ljubavi prema Mariji, tko će gasiti požar kad bukne? Sveti Florijan?

Ili će opožareni kvart grada biti opravdana Božja kazna za sve one neznabošce koji su tamo stanovali?

Strašno ćemo pogriješiti budemo li mislili kako se nama primitivni vjerski fanatizam ne može dogoditi. Naprotiv, on nam se upravo događa, samo se još nije razmahao. Država koja mu se uklanja umjesto da ga drži pod kontrolom sama sebi kopa rupu iz koje će se jako teško izvući sama.

Najveću cijenu tog eksperimenta platit ćemo mi građani, a daleko najviše oni najranjiviji među nama.

(*) Vjerojatno niste primjetili, a na misi vam na to sigurno nisu posebno ukazali, da su u trenucima Isusove najveće muke uz njega bile – žene. Apostoli su se razbježali u strahu da ne završe kao on, sv. Petar ga je tri puta zanijekao, Juda ga je izdao, muškoj ekipi je tih dana kolektivno guza papala gaće, ali uz Isusa u njegovim najtežim časima bile su – žene. Njegova majka Marija, Marija Magdalena (da, ona “kurvetara najobičnija”), a ne zaboravimo niti (tradicijsku) Veroniku i njen rubac. Muški? Dok evanđelja poimence časte ženske članove Isusova kruga učenika, od muških učenika specifično spominju samo Ivana (tj. on spominje samog sebe), i to je jedini apostol za kojeg možemo utvrditi da je bio prisutan; ostali, ako su bili prisutni, nekako su se zagubili u mnoštvu.

(**) Zar je moguće da je Slavoniju toliko pogodila bijela kuga iseljavanja vrijednih i pametnih, da su od tamo u inozemstvo počeli bježati i sposobni svećenici?

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.