Raos: Kriza dobrog političkog ukusa - Milanović kao 'peti ortak' ili 'tihi komšija' otvorio je Pandorinu kutiju - Monitor.hr
17.03. (14:00)

Previše pitanja, premalo odgovora

Raos: Kriza dobrog političkog ukusa – Milanović kao ‘peti ortak’ ili ‘tihi komšija’ otvorio je Pandorinu kutiju

Odabir srijede otvara pitanje hoće li poslodavci trebati tretirati tu srijedu jednako kao i neradnu nedjelju sukladno zadnjim izmjenama zakona o radu, a činjenica da utorak i srijeda (izvan zemlje se uvijek glasuje dva dana) nisu neradni dani u inozemstvu, bitno će otežati izlazak na birališta biračima koji ne žive u Hrvatskoj. Kome odgovara baš ta srijeda, izrazito rani datum od onih koji su predsjedniku bili na raspolaganju? Oporba je zazivala što skorije izbore, no kada se sagleda kompleksna situacija oko dogovora o zajedničkom izlasku centra, lijevog centra i ljevice, može se reći da raniji datum ustvari odgovara stranci na vlasti.

Nadalje, Milanovićeva kandidatura i ujedno sprječavanje Jandrokovića kao aktualnog predsjednika Sabora da preuzme njegove dužnosti je u suprotnosti s idejom parlamentarne demokracije. Njegovo nebivanje na listama je svakako čišća situacija od one koju je izvorno predsjednik najavio (biti istodobno kandidat i predsjednik), no i dalje ostaje pitanje kako on može biti nadstranački, nestranački, neutralni arbitar tijekom izborne kampanje.

Na bi bila kompletirana preobrazba u parlamentarnu demokraciju, predsjednik treba imati uske, ceremonijalne ovlasti te biti biran tajnim glasovanjem, dvotrećinskom većinom, u Saboru. Ta osoba onda doista može biti nadstranački, nestranački, neutralni arbitar. Višeslav Raos za tportal.


Slične vijesti

Jučer (18:00)

Slučaj vlastitog blackouta

Jergović: Dean Kotiga, čovjek čiji je posao da svoje neznanje izlaže poruzi rulje

Kratak insert iz kviza “Potjera” kruži društvenim mrežama. Pita Joško Lokas: “Koji je Međimurac 2023. napisao roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’”. U krupnom kadru lovac Kotiga, izgubljenog pogleda, veoma zbunjen u duši, izgovara tek da bi nešto rekao: Žmirić. Stvar postaje lokalno viralna. Zoran Žmirić insert objavljuje na svom fejsbuku, uz neki duhovit i pametan komentar. Svima je, čini nam se, jasno što se dogodilo. Kotigi se dogodio klasični blackout. Komentatori na Žmirićevom otvorenom fejsbuku krenuli su vrijeđati Kotigu i njegovo tobožnje neznanje pretvarati u nešto drugo.

Kotiga jedan je od nekoliko profesionalnih hrvatskih kvizašica i kvizaša, redom prilično obrazovanih urbanih likova srednje i mlađe generacije. Posao lovaca je da više puta tjedno sve svoje neznanje izlažu poruzi rulje. Opasan i neugodan posao. Neobičan su oni svijet za hrvatske prilike. Premda možda ne znaju zamijeniti osigurač u stanu ili žarulju na automobilskom faru (premda to na novijim i boljim autima ne zna više nitko), ti ljudi imaju više humanističkog obrazovanja, znanja o svijetu oko sebe, civilizacijske i kulturološke samosvijesti, nego Vlada, Sabor, Vrhovni i Ustavni sud i svi znanstveni instituti u Hrvatskoj, zajedno. Oni su, tako ćemo to reći, ona druga i drukčija Hrvatska, koja ima svijest o sadržaju pojma kojim smo se kao učkurom opasali. Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (22:00)

Ako te pozovu, pa nije red da odbiješ

Ivančić: Avionska sreća

Nije, naime, pravo pitanje što radi Njonjin potomak u državnome zračnom prometalu, već zašto je u njemu Njonjo, kojem hrvatski porezni obveznici, mada ih nitko nije pitao za dopuštenje, masno plaćaju da bi u Njemačkoj “bodrio naše momke” i ugradio se kao korisnik počasne lože u jedan nacionalistički ritual. Pošto je ta perverzija pretvorena u “uobičajenu praksu”, famozno Povjerenstvo – poput institucije izašle iz Kafkina romana – propituje je li u okviru legitimirane abnormalnosti došlo do kakve devijacije.

Neprelazna distanca između jednakih i jednakijih u svakom slučaju ostaje ista. S jedne strane prosječan Hrvat koji uz kriglu piva u mjesnome kafiću, s pijanim i krezubim kompanjonima, s majicom u kariranom dezenu, demonstrira svoje rodoljublje urlajući u smjeru televizijskog ekrana, a s druge onaj koji o njegovome trošku leti ka svečanoj berlinskoj loži, ugodno odlijepljen od sure životne realnosti, na nekih desetak tisuća metara od zla. Viktor Ivančić za Novosti

Prekjučer (20:00)

Ako hodaš s njima, onda je sve pet

Vučetić: Žene iz Hoda za život koje su učinile pobačaj su ubojice

Zanimljivo je da sudionici Hoda za život, ali i mnogih drugih pokreta, ne demonstriraju što ljudski život znači njima, već se iz petnih žila trude da njihova svjetonazorska orijentacijska točka ili pseudodefinicija postane obvezujuća za druge. Hod za život zapravo je definicijski pohod na živote drugih ljudskih bića.

Nemam ništa protiv svjetonazora, pa i svjetonazorskog aktivizma, ali bi, čisto zbog logičke higijene, valjalo zadržati minimum konzistentnosti.

Ako netko tvrdi da je prekid trudnoće ubojstvo, a svjetonazorski aktivisti Hoda za život upravo to tvrde (a i imaju pravo to tvrditi), sekularno društvo im je dužno to pravo osigurati i osigurava im ga, onda je nužno da žene koje na njihovim skupovima svjedoče o abortusu kojega su nekoć počinile, ne predstavljaju u mlakoj, neodređenoj formi žena koje će iznijeti intimna svjedočanstva. Treba ih najaviti kao ubojice djeteta.

Ne smatram da su one ubojice, ali budući da Hod za život prekid trudnoće smatra ubojstvom, a to navodno smatraju i žene koje manipulativno na hodaškim skupovima iznose polulažna svjedočanstva, onda, ako žele udovoljiti minimalnim zahtjevima logičnosti i autentičnosti, te žene trebaju predstaviti i prema njima se odnositi kao da je riječ o ubojicama – ne zbog toga što se uistinu radi o ubojicama, jer nije riječ o ubojicama, nego zbog toga što svi oni smatraju, uvjereni su ili makar to tvrde, da je prekid trudnoće ubojstvo. Marko Vučetić za Autograf

Prekjučer (09:00)

Lajanje na susjede

Markovina: Patologija na tribinama

Igrali su Hrvatska i Albanija, mjesto radnje je legendarni stadion u Hamburgu, dobar dio publike činili su gastarbajteri, bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, s Kosova ili iz Albanije, ali tim ljudima koji su morali u emigraciju, jer nitko da se ne lažemo, u emigraciju ne ide od velike sreće u domovini, duša se napunila zajedničkim skandiranjem protiv Srba. To je prije svega tužno i ružno, a onda je i groteskno, ali je posljedica strukturalnog nacionalizma u kojem odrastamo svi na ovim prostorima već skoro četrdeset godina i koji se najotvorenije manifestira na nogometnim stadionima. I to skoro na svima i u svakoj prilici. Nije ova sad rečenica nikakvo opravdanje ili relativizacija onoga što smo čuli u Hamburgu, ali šok u tabloidnim medijima i među vladajućima u Srbiji bit će vjerodostojan onda kad se isto tako bude reagiralo na skandiranje „Nož, žica, Srebrenica“ i na slične poruke s tribina. Dragan Markovina za Peščanik.

Četvrtak (22:00)

Nastavljamo u revijalnom tonu

Šajatović: Ako se još ne vidi da je pokvareno, ne popravljaj

Generatori rasta ostaju fondovi EU-a pretočeni u potražnju za građevinskim radovima i rast plaća u državnom sektoru koji će podupirati domaću potrošnju. Dakle, ništa novoga od vladajućih. Jednako tako ni od oporbenjaka, koji nastavljaju staru praksu površnog reagiranja na Vladine poteze izjavama u Saboru ispred kopije Bašćanske ploče. ‘Bašćanci‘ ne pokazuju da su išta naučili od još jednog poraza. Umjesto da ozbiljno rade na programima koje će predstaviti za četiri godine (da, sad je vrijeme da se to počne!), zadovoljni su s još četiri godine primanja saborskih plaća i jeftinih ručkova u saborskom restoranu.

Ako se netko i odvaži nešto poručiti, to su ili fragmenti ili ponavljanje općih mjesta formulacijama koje su se mogle pročitati u tisku ili na portalima. Kao da su trostruki pobjednici na parlamentarnim izborima potaknuli samoeutanaziju konstruktivnosti intelektualnih elita. Ništa od ideja outside the box​. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (16:00)

Pa ti idi gledaj utakmice

Dežulović: Zločin i opomena

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, PZOOSI, zloglasni “pezosi”, strah i trepet HDZ-a, dugačka ruka prava i pravde, posljednja linija obrane hrvatske Republike i noćna mora predsjednika Sabora, kojega su, eto, vrhunski obučeni PZOOSI-jevi agenti uhvatili kako službenim avionom Vlade Republike Hrvatske vodi sina na utakmicu u Berlin. Nakon čega se Njonjo svako jutro budi u hladnom znoju, čekajući da mu zbog povrede odredbe članka 6. stavka 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, a po članku 50. istog Zakona, drakonski razrežu par stotina eura kazne.

Ili da mu po članku 49. – strah je Njonju i pomisliti – izreknu opomenu.

Opomena.

Najstrašnija riječ koju će živ hadezeovac za života čuti. Radije bi predsjednik Sabora odgulio doživotnu robiju u Lepoglavi nego ostatak svog bijednog i upropaštenog života proveo sa stigmom opomene Povjerenstva za odlučivanju o sukobu interesa: s tom opomenom Njonjo bi u zatvoru barem bio car i legenda, svi tetovirani ubojice, ratni zločinci, silovatelji i ministri u zatvorskoj kantini sa strahopoštovanjem bi gledali u onog samozatajnog mišićavog tipa i govorili ispod glasa, “to je onaj s opomenom PZOOSI-ja”. Boris Dežulović za N1

Srijeda (09:00)

Junak nejunačnog doba

Jergović: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma? U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Miljenko Jergović za svoj blog.

Ponedjeljak (09:00)

Iz zelenog u crno

Starešina: Rezultati europskih izbora upozoravaju na opasne političke procese na istoku i zapadu EU-a

Najavljivana velika pobjeda ekstremne desnice na europskim izborima ni ovoga se puta nije dogodila. Štoviše, grupacija europskih pučana (EPP) ojačala je za deset mandata, grupacija socijaldemokrata i socijalista (SD) tek je neznatno oslabjela (četiri mandata). No rezultati izbora poslali su poruke upozorenja. Prvi je izborni debakl vladajućih stranaka uz uzdizanje desnice u Njemačkoj i Francuskoj. Drugo upozorenje je jačanje proruskih stranaka na istoku EU. Zapad se doveo u stanje unutarnjih svjetonazorskih ratova, i to zbog provedbe zelenih agendi koje su si nekad ozbiljne političke stranke europskog mainstreama same nametnule slijedeći Gretu Thunberg i slične veličine političke misli. Najbizarnije je u svemu tome što si je tu zelenu luđačku košulju zapadni politički mainstream sâm svezao. Naime, zelene političke opcije, koje su nekoć krenule s poželjnim programom zaštite prirode, nikada nisu imale političku moć nametnuti svoje agende i dealove. Višnja Starešina za Lider.

16.06. (19:00)

Putevima milosrđa

Pilsel: Za razliku od Stepinca, Kuharić nam zaista može biti uzor morala i zdravog patriotizma

Franjo Kuharić je bio dobar čovjek, s manama, ali izuzetno dobronamjeran. Njegova me kauza zanima, za razliku od Stepinčeve, o kojem danas ne bismo govorili, a kamoli slušali pretjerivanja poput „Stepinčeve Crkve”, da ga komunisti nisu doveli pred sud i da ga nisu na trulom suđenju pretvorili u žrtvu. Kuharić ima ono nešto (je li dovoljno za čast oltara, ne znam). Mudri Franjo Kuharić je, o čemu mi je govorio nebrojeno puta inzistirao na tome da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

On je vjerovao da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Ako naše ljude na to treba podsjetiti, a fakat treba i čudi me da HBK na tomu ne inzistira, onda mi se čini da Kuharić, za razliku od Stepinca, i te kako može biti uzor morala kao i zdravog patriotizma. Drago Pilsel za Nacional.

16.06. (18:00)

Goruće pitanje

Jergović: Dijagnoza saborske liječnice i je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine

Jedno treba za početak znati: posve je nevažno odakle gospođa Štajminger “zna” da je njezin pacijent – a pacijent joj je postao kad je njezin tim, kako čitamo u Večernjem listu, “prvi (…) pružio liječničku pomoć 57-godišnjem muškarcu” – “kockar, propao u kocki”, da je “psihički rastrojen” i još da ga je “žena (…) prijavila”, jer je već to što ona govori protivno elementarnoj ljudskosti, a o sadržaju i smislu Hipokratove zakletve da i ne govorimo. Ali njezino “mišljenje” da slučaj “nema političku pozadinu” navodi nas na mišljenje o razlozima i podrijetlu njezina “mišljenja”.

Je li gospođa Štajminger doista misli da netko može doći na Markov trg, stati ispred Vlade, politi se zapaljivom tekućinom, te se spaliti, a da to nema političku pozadinu? Kakve još, bilo bi nam dragocjeno od gospođe saznati, Vlada Republike Hrvatske ima pozadina osim političkih, ili kakve još pozadine hrvatski građanin, makar on bio izbezumljen, makar bio, kako ona to kaže, “kockar, propao u kocki”, “psihički rastrojen”, od žene prijavljen, može vidjeti u Vladi Republike Hrvatske, osim političkih pozadina? Osim možda, ako je praktično cijeloga svog radnog vijeka u produktivnom i vrlo isplativom poslovnom odnosu s Vladom, Saborom, Ustavnim sudom? Miljenko Jergović za svoj blog.