Šajatović: Debele cerade, ravni krovovi i privatne vatrogasne cisterne - Monitor.hr
14.08. (12:00)

Vrag šalu bere

Šajatović: Debele cerade, ravni krovovi i privatne vatrogasne cisterne

Klimatska neutralnost postala je tema kojom se danas bavi svaka ozbiljnija kompanija. To je za svaku pohvalu. Ali za biznis je jednako važno prilagođavati se učincima klimatskih promjena. Potražnja za prilagođenim proizvodima i uslugama raste dramatično brzo. Ne ulazeći u rasprave je li i koliko čovječanstvo krivo za globalno zagrijavanje i njegove posljedice, ovo žarko dugo ljeto s ekstremnim vrućinama i učestalim nevremenima samo najzagriženije ‘ravnozemljaše‘ ostavlja ravnodušnima. Pokret za klimatsku neutralnost uzeo je maha. Kad je o biznisu riječ, solari su, primjerice, postali standard na krovovima ozbiljnijih tvrtki. Izvještavanje o klimatskoj neutralnosti polako se spušta s velikih na manje kompanije. Medijski je taj dio priče itekako ekstenzivno pokriven. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Jučer (08:00)

Kandidat bez karaktera

Đikić: Napadna beskonfliktnost

Primorčeva kampanja svodi se na ovu podjelu poslova: premijer Plenković i njegov udvornički ministarski zdrug napadat će predsjednika Milanovića s nastojanjem da ga uvuku u kontinuiranu kavgu, dok će Primorac s namještenim osmijehom širiti apstrakcije poput zajedništva, ljubavi i budućeg blagostanja.

Opisana predizborna strategija, koju HDZ nikad dosad nije prakticirao, mogla bi se možda ispostaviti uspješnom jedino pod uvjetom da Milanović upadne u zamku i da se počne ponašati kao da mu je protukandidat Plenković, a ne Primorac. Čak i kad bi učinio tu vrstu pogreške, još uvijek ostaje problem Primorčeva političkog profila: nije dovoljno biti antipod Milanoviću u pogledu retorike i imati podršku HDZ-a da bi se pobijedilo u predsjedničkoj utakmici. Ivica Đikić za Novosti

Prekjučer (18:00)

Između dva bloka u komšiluku

Basara: Karakazanj

Strogo uzev, spoljna politika Srbije – u svim njenim alotropskim modifikacijama, uključujući i jugoslovensku – nije se menjala od osnivanja do današnjeg dana. Od početka XIX veka naovamo Srbija je neodustajno nastojala da bude „istok na zapadu i zapad na istoku“, što je eufemistički izraz za politiku i jare i pare, koja ne prolazi ni na stočnim pijacama, kamoli u svetskom karakazanu.

Osnovni problem srpskih spoljnih politika (svih boja) jeste Srbijina unutrašnja politika, koja se – uprkos brojnim dinastičkim smenama i promenama političkih sistema – takođe nije menjala od osnivanja do današnjeg dana. Stvar je jednostavna: ako ne znaš šta ćeš sa samim sobom, kako ćeš znati šta sa ostatkom sveta. Kad su godine 1989. napetosti između na krv i nož zavađenih blokova (privremeno) popustile, ex-Yu se, skupa sa Srbijom, raspala kao kula od karata. Sa izuzetkom Slovenije – i vrlo delimično Hrvatske – sve ostale ex-Yu republičice su ostale u stanju permanentne političke raspadnutosti, čitaj: državne nedovršenosti i geopolitičke dezorijentisanosti. Promišlja Svetislav Basara

Četvrtak (16:00)

Manje apartmana, više odrastanja – Hrvatska otkriva čari 'nekvalitetnog' rasta

Šajatović: Ideja odricanja od rasta BDP-a dobiva neočekivane pristaše

Odrast (engl. degrowth) kapilarno postaje legitimna tema. U turizmu su spremni zaustaviti rast zabranom gradnje apartmana. Radnička fronta i Domovinski pokret zabranom uvoza radnika žrtvovali bi rast BDP-a. A i porezno tjeranje na najam praznih stanova umjesto gradnje novih uklapa se u ideje zagovornika odrasta. Godinu dana nakon, prema mišljenju mnogih, skandalozne Tomaševićeve konferencije o odrastu ideja o žrtvovanju rasta BDP-a postaje politički podobna. Čak bi se na njoj mogli dobivati glasovi na lokalnim izborima. Rast je, bar privremeno, dok je turizma i EU fondova, ostvaren. Kad su se Hrvatskoj već tako posložile zvijezde, sad kriterij uspjeha vladajućih, ali i biznis-zajednice, više nije sirovi rast, nego onaj utemeljen na razvoju, dakle kvalitetan rast. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (01:00)

Danas je usporavanje revolucionaran čin

Beck: Trebalo bi znati stati. Društvo koje mahnito juri postaje trulo

Znate tu sliku: dođete u poštu, banku, bolnicu, dućan, a tamo balansiraju s paketima, broje sitniš, nešto potpisuju, kopaju po ladicama, uzrujano razgovaraju na telefon, resetiraju fiskalnu blagajnu, lupaju po kompjutoru, traže olovku, uzdišu, viču, šapću, plaču i kroz staklo ili plastični virusobran pokušavaju shvatiti što hoće ova prekobrojna i suvišna osoba, to jest vi, koji ste došli samo da im dodatno zagorčite ovaj prokleti dan, piše Boris Beck za Večernji. Ja sam u zadnje vrijeme počeo primjenjivati sljedeću taktiku – kažem „Samo polako, kod mene nema žurbe.“ To, naravno, nije istina, jer kao i svi drugi kasnim sa svime, a i sve sam sporiji s godinama, no ovi tamo iza pulta ili kase to ne znaju, a zapravo ih nije ni briga. Oni su samo čuli da neću na njih vikati, neću lupkati po staklu, neću psovati i tražiti šefa.

Nećete vjerovati kako tih par neiskrenih riječi djeluje na ljude. Momentalno stanu, opuste se, pogledaju me duboko i ozbiljno da provjere nisam li opasni luđak, ali ja to mirno izdržim, spokojno stojeći i smiješeći se. Društvo koje mahnito juri, sastavljeno od ljudi nasilno lišenih samoće i slobode koju bi u njoj našli, postaje trulo, zatrovano servilnošću, ogorčenjem i mržnjom. Cijeli tekst donosi Narod

Srijeda (17:00)

Rudarske kronike

Gudžević: Riotinto i Rio Tinto

Rio Tinto je britanska rudarska kompanija za koju oni što se bave zaštitom životne sredine tvrde da je zločinačka. U Španiju je došla 1873. i ondje načinila trajnu stravu u krajoliku i u dušama ljudi koje je izrabljivala kao rudare. Petnaest godina nakon uzimanja mjesta Riotinto, izbila je protiv kompanije Rio Tinto najveća ekološka i socijalna pobuna, u kojoj je, da bi je suzbila, Španija poslala vojsku na pobunjenike i pobila njih stotinu. Rio Tinto je i poslije toga svuda ostavljao pustoš. Jedan od primjera za ovu je današnji krajolik napuštenih rudnika po imenu Rio Tinto (Crvena rijeka) koja je nekada bila rijeka, i u njoj je bilo ribe, danas su u njoj samo mikroorganizmi. To je i danas ista firma o kojoj je predsjednik Srbije Vučić više puta izjavio kako ne može prežaliti što joj nije dopustio kopanje litija u Srbiji 2021, pa iz te neprežaljenosti sad hoće da je zove da kopa. Sinan Gudžević za Novosti.

Utorak (16:00)

Naše je bolje

Jergović: Emmanuel Macron i hrvatska slika švercera koji naokolo prodaje iPhone 15 bez aplikacija

Danima nakon što je Emmanuel Macron u Beogradu predao domaćinima prometne dozvole za dvanaest novih Rafalea, u hrvatskim medijima čitamo i slušamo kako srpski Rafalei, za razliku od hrvatskih Rafalea, ne valjaju ništa. Natječu se vojni eksperti i aktivni generali tko će teže obezvrijediti ono što su Srbi kupili. Jedan kaže da oni time ne znaju letjeti, a kako nisu u NATO-u, nema ih tko naučiti. Drugi to objašnjava ovako: “Ja ću vam reći da ja imam iPhone, znači da bi ga koristio u potpunoj konfiguraciji, moram imati sve na njemu dostupne aplikacije. Ja imam dostupne na svom iPhoneu sve dostupne aplikacije jer sam članica NATO-a. Međutim vi, vi ste naručili novi takav iPhone, ali nemate dostupnost tih aplikacija jer niste članica NATO-a.” Biva, Macron neće Srbima dati aplikacije, pa Srbi bez Google maps, iMovie i Flightradar, te tko zna čega još, u svojim Rafaleima neće moći izaći ni na internet. U svakom slučaju, i za Hrvatsku, i za Srbiju, možda bi mnogo isplativije bilo u simbolične ratove ulaziti sa simbolima koji su manje skupi, a možda su efikasniji. Miljenko Jergović za svoj blog.

Utorak (09:00)

Delikatna tema

Basara: Spuštanje meke zastave

Nedugo po izbijanju ukrajinskog pičvajza, otresitije majke geopolitičke invencije su najavile ponovno spuštanje famozne „gvozdene zavese“ i rascep sveta na dve (nejednake) polovine, od kojih svaka tvrdi da je carstvo slobode i prosperiteta, a da je ona druga zona sumraka i propasti. Ovog drugog što se tiče, obe na krv i nož zavade stranke su u pravu. Ali to je metafizički, ne geopolitički problem. Meni lično uvođenje aplikacija za ulaz – i naplata ulaska u EU – liči na spuštanje meke gvozdene zavese, koja – ako se drugačije naredi – očas posla može postati mnogo tvrda. I tako mic po mic dođosmo do „goruće“ teme naše današnje kolumne: đe smo mi tune?

Po običaju – za koji se može reći da je tradicija – zasad nismo ni tamo ni vamo, dakle u poziciji neodrživoj na duži rok. To znaju i vrapci. I uopšte im nije do smeha. Sledeće pitanje – koje će još više zabrinuti vrapce – jeste: đe ćemo biti? Ako budemo dosledni svetloj tradiciji ufarničkog srljanja u pičvajze – a ne vidim naznaka da će se odstupiti od tradicije – naći ćemo se iza (u mojoj opciji) lošije strane zavese. Svetislav Basara

Ponedjeljak (14:00)

Nema mjesta za centar

Starešina: Poučak pobjede desnih i lijevih rusofilskih ekstremista na izborima u njemačkoj pokrajini

Ultradesni AfD i ultralijevi Savez Sahre Wagenknecht (BSW) zajedno sa svojom ishodišnom strankom Ljevicom (Die Linke) s osvojenih 62 posto glasova postali su novi politički mainstream u njemačkoj pokrajini Tiringiji. Uz to su stranke aktualne vladajuće koalicije doživjele potpuni debakl: Scholzov SPD jedva je ušao u pokrajinski parlament (šest posto), a Zeleni (četiri posto) i Slobodni liberali (jedan posto) prestali su biti parlamentarne stranke. Od političkog rezultata ovih izbora još je važniji onaj geopolitički: Vladimir Putin ima debelo većinski paket dionica u upravljanju Tiringijom (62 posto). Jer i ultradesni AfD i ultralijevi BSW i Die Linke stranke su izrazito proruske orijentacije. Izborni rezultati iz Tiringije sigurno se neće doslovce preslikati na savezne izbore, osobito u zapadnim njemačkim pokrajinama. Ali dodatno će ojačati nepovjerenje prema starome političkom establišmentu. Višnja Starešina za Lider.

08.09. (20:00)

A taman ti bude žao što više nema onih starih obrazovnih metoda, "iza uha"

Beck: Pomozimo djeci da prođu što zdravija kroz ludnicu zvanu hrvatsko školstvo

U kakvu školu šaljemo djecu u ponedjeljak? Očekivat će se od njih, a i oni će očekivati od sebe, da prođu s odličnim uspjehom. Dapače, toliko imamo superodlikaša, da djeca smatraju da su prošla s pet, samo ako imaju sve petice – i jedna jedina četvorka izaziva osjećaj neuspjeha. Roditelji su tu da ih poguraju u tom smjeru, a ako mladež zakaže, da interveniraju osobno u školi: udarcima, prijetnjom oružjem ili telefonskim pozivom s visokog, pa i najvišeg mjesta. Piše Boris Beck za Večernji list. Djeca idu u školu u kojoj profesori i učitelji nemaju autoritet. Ocjene im mijenjaju političari i nadležno ministarstvo, a i očevi to nastoje vikanjem i šamarima. Takva ih škola odlično priprema za svijet u kojem ionako nema autoriteta, pa su nastavnici lijepo izjednačeni s policajcima, svećenicima ili liječnicima. Narod

07.09. (18:00)

Iduća pomrčina Sunca u znaku lava je za dvije godine, tako da budete spremni

Dežulović: Hororskop

Na nezajažljivom kapitalističkom zapadu tragedija poput one sa ‘Heraldom od Free Enterprise’ dogodi se nakon što kompanije zanemare upozorenja i na kraju uvedu promjene tek nakon gubitka života. Kod nas, međutim, slične katastrofe poput pada pramčane rampe na Jadrolinijinim trajektima događaju se unatoč prethodnim incidentima i upozorenjima, pa su upozoravajući znakovi postali vidljivi tek nakon što je tragedija već odnijela živote. Čini se da tragedije, na našem neuređenom tržištu, ne dolaze samo zbog ignoriranja problema, nego i zbog kasnijeg reagiranja. Sukus je nove kolumne Borisa Dežulovića, za Novosti.