Šajatović: Neka institucije ne rade svoj posao - Monitor.hr
28.09.2023. (13:00)

Ubrzanje trenda

Šajatović: Neka institucije ne rade svoj posao

Prošlih dana zabilježena su tri primjera institucija koje su zbog pretjerane primjene sile aktualne vlasti na njih, prema svemu sudeći, došle do točke trajne deformacije. Prvi je slučaj ničim obrazložena smjena direktora regulativne agencije HROTE Borisa Abramovića, čovjeka koji je upozorio na viškove HEP-ova domaćeg plina. Onda se pokazalo da su dugogodišnji politički pritisci na USKOK rezultirali time da se za mjesto ravnatelja više nitko ne želi javiti. Da bi se na kraju unutar osječke policijske uprave dogodio pokušaj zataškavanja prave klasifikacije ubojstva djevojke koje je počinio policijski djelatnik te uprave. Možda će jednoga dana upravo sredina rujna 2023. biti označena kao prijelomna kad je vlast pretjerala s učestalošću i snagom sile kojom su se kompromitirale državne institucije. Primjećuje Miodrag Šajatović, za Lider.


Slične vijesti

Danas (20:00)

Ako te pozovu, pa nije red da odbiješ

Ivančić: Avionska sreća

Nije, naime, pravo pitanje što radi Njonjin potomak u državnome zračnom prometalu, već zašto je u njemu Njonjo, kojem hrvatski porezni obveznici, mada ih nitko nije pitao za dopuštenje, masno plaćaju da bi u Njemačkoj “bodrio naše momke” i ugradio se kao korisnik počasne lože u jedan nacionalistički ritual. Pošto je ta perverzija pretvorena u “uobičajenu praksu”, famozno Povjerenstvo – poput institucije izašle iz Kafkina romana – propituje je li u okviru legitimirane abnormalnosti došlo do kakve devijacije.

Neprelazna distanca između jednakih i jednakijih u svakom slučaju ostaje ista. S jedne strane prosječan Hrvat koji uz kriglu piva u mjesnome kafiću, s pijanim i krezubim kompanjonima, s majicom u kariranom dezenu, demonstrira svoje rodoljublje urlajući u smjeru televizijskog ekrana, a s druge onaj koji o njegovome trošku leti ka svečanoj berlinskoj loži, ugodno odlijepljen od sure životne realnosti, na nekih desetak tisuća metara od zla. Viktor Ivančić za Novosti

Danas (20:00)

Ako hodaš s njima, onda je sve pet

Vučetić: Žene iz Hoda za život koje su učinile pobačaj su ubojice

Zanimljivo je da sudionici Hoda za život, ali i mnogih drugih pokreta, ne demonstriraju što ljudski život znači njima, već se iz petnih žila trude da njihova svjetonazorska orijentacijska točka ili pseudodefinicija postane obvezujuća za druge. Hod za život zapravo je definicijski pohod na živote drugih ljudskih bića.

Nemam ništa protiv svjetonazora, pa i svjetonazorskog aktivizma, ali bi, čisto zbog logičke higijene, valjalo zadržati minimum konzistentnosti.

Ako netko tvrdi da je prekid trudnoće ubojstvo, a svjetonazorski aktivisti Hoda za život upravo to tvrde (a i imaju pravo to tvrditi), sekularno društvo im je dužno to pravo osigurati i osigurava im ga, onda je nužno da žene koje na njihovim skupovima svjedoče o abortusu kojega su nekoć počinile, ne predstavljaju u mlakoj, neodređenoj formi žena koje će iznijeti intimna svjedočanstva. Treba ih najaviti kao ubojice djeteta.

Ne smatram da su one ubojice, ali budući da Hod za život prekid trudnoće smatra ubojstvom, a to navodno smatraju i žene koje manipulativno na hodaškim skupovima iznose polulažna svjedočanstva, onda, ako žele udovoljiti minimalnim zahtjevima logičnosti i autentičnosti, te žene trebaju predstaviti i prema njima se odnositi kao da je riječ o ubojicama – ne zbog toga što se uistinu radi o ubojicama, jer nije riječ o ubojicama, nego zbog toga što svi oni smatraju, uvjereni su ili makar to tvrde, da je prekid trudnoće ubojstvo. Marko Vučetić za Autograf

Danas (09:00)

Lajanje na susjede

Markovina: Patologija na tribinama

Igrali su Hrvatska i Albanija, mjesto radnje je legendarni stadion u Hamburgu, dobar dio publike činili su gastarbajteri, bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, s Kosova ili iz Albanije, ali tim ljudima koji su morali u emigraciju, jer nitko da se ne lažemo, u emigraciju ne ide od velike sreće u domovini, duša se napunila zajedničkim skandiranjem protiv Srba. To je prije svega tužno i ružno, a onda je i groteskno, ali je posljedica strukturalnog nacionalizma u kojem odrastamo svi na ovim prostorima već skoro četrdeset godina i koji se najotvorenije manifestira na nogometnim stadionima. I to skoro na svima i u svakoj prilici. Nije ova sad rečenica nikakvo opravdanje ili relativizacija onoga što smo čuli u Hamburgu, ali šok u tabloidnim medijima i među vladajućima u Srbiji bit će vjerodostojan onda kad se isto tako bude reagiralo na skandiranje „Nož, žica, Srebrenica“ i na slične poruke s tribina. Dragan Markovina za Peščanik.

Jučer (22:00)

Nastavljamo u revijalnom tonu

Šajatović: Ako se još ne vidi da je pokvareno, ne popravljaj

Generatori rasta ostaju fondovi EU-a pretočeni u potražnju za građevinskim radovima i rast plaća u državnom sektoru koji će podupirati domaću potrošnju. Dakle, ništa novoga od vladajućih. Jednako tako ni od oporbenjaka, koji nastavljaju staru praksu površnog reagiranja na Vladine poteze izjavama u Saboru ispred kopije Bašćanske ploče. ‘Bašćanci‘ ne pokazuju da su išta naučili od još jednog poraza. Umjesto da ozbiljno rade na programima koje će predstaviti za četiri godine (da, sad je vrijeme da se to počne!), zadovoljni su s još četiri godine primanja saborskih plaća i jeftinih ručkova u saborskom restoranu.

Ako se netko i odvaži nešto poručiti, to su ili fragmenti ili ponavljanje općih mjesta formulacijama koje su se mogle pročitati u tisku ili na portalima. Kao da su trostruki pobjednici na parlamentarnim izborima potaknuli samoeutanaziju konstruktivnosti intelektualnih elita. Ništa od ideja outside the box​. Miodrag Šajatović za Lider.

Jučer (16:00)

Pa ti idi gledaj utakmice

Dežulović: Zločin i opomena

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, PZOOSI, zloglasni “pezosi”, strah i trepet HDZ-a, dugačka ruka prava i pravde, posljednja linija obrane hrvatske Republike i noćna mora predsjednika Sabora, kojega su, eto, vrhunski obučeni PZOOSI-jevi agenti uhvatili kako službenim avionom Vlade Republike Hrvatske vodi sina na utakmicu u Berlin. Nakon čega se Njonjo svako jutro budi u hladnom znoju, čekajući da mu zbog povrede odredbe članka 6. stavka 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, a po članku 50. istog Zakona, drakonski razrežu par stotina eura kazne.

Ili da mu po članku 49. – strah je Njonju i pomisliti – izreknu opomenu.

Opomena.

Najstrašnija riječ koju će živ hadezeovac za života čuti. Radije bi predsjednik Sabora odgulio doživotnu robiju u Lepoglavi nego ostatak svog bijednog i upropaštenog života proveo sa stigmom opomene Povjerenstva za odlučivanju o sukobu interesa: s tom opomenom Njonjo bi u zatvoru barem bio car i legenda, svi tetovirani ubojice, ratni zločinci, silovatelji i ministri u zatvorskoj kantini sa strahopoštovanjem bi gledali u onog samozatajnog mišićavog tipa i govorili ispod glasa, “to je onaj s opomenom PZOOSI-ja”. Boris Dežulović za N1

Prekjučer (09:00)

Junak nejunačnog doba

Jergović: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma? U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Miljenko Jergović za svoj blog.

Ponedjeljak (09:00)

Iz zelenog u crno

Starešina: Rezultati europskih izbora upozoravaju na opasne političke procese na istoku i zapadu EU-a

Najavljivana velika pobjeda ekstremne desnice na europskim izborima ni ovoga se puta nije dogodila. Štoviše, grupacija europskih pučana (EPP) ojačala je za deset mandata, grupacija socijaldemokrata i socijalista (SD) tek je neznatno oslabjela (četiri mandata). No rezultati izbora poslali su poruke upozorenja. Prvi je izborni debakl vladajućih stranaka uz uzdizanje desnice u Njemačkoj i Francuskoj. Drugo upozorenje je jačanje proruskih stranaka na istoku EU. Zapad se doveo u stanje unutarnjih svjetonazorskih ratova, i to zbog provedbe zelenih agendi koje su si nekad ozbiljne političke stranke europskog mainstreama same nametnule slijedeći Gretu Thunberg i slične veličine političke misli. Najbizarnije je u svemu tome što si je tu zelenu luđačku košulju zapadni politički mainstream sâm svezao. Naime, zelene političke opcije, koje su nekoć krenule s poželjnim programom zaštite prirode, nikada nisu imale političku moć nametnuti svoje agende i dealove. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (19:00)

Putevima milosrđa

Pilsel: Za razliku od Stepinca, Kuharić nam zaista može biti uzor morala i zdravog patriotizma

Franjo Kuharić je bio dobar čovjek, s manama, ali izuzetno dobronamjeran. Njegova me kauza zanima, za razliku od Stepinčeve, o kojem danas ne bismo govorili, a kamoli slušali pretjerivanja poput „Stepinčeve Crkve”, da ga komunisti nisu doveli pred sud i da ga nisu na trulom suđenju pretvorili u žrtvu. Kuharić ima ono nešto (je li dovoljno za čast oltara, ne znam). Mudri Franjo Kuharić je, o čemu mi je govorio nebrojeno puta inzistirao na tome da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

On je vjerovao da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Ako naše ljude na to treba podsjetiti, a fakat treba i čudi me da HBK na tomu ne inzistira, onda mi se čini da Kuharić, za razliku od Stepinca, i te kako može biti uzor morala kao i zdravog patriotizma. Drago Pilsel za Nacional.

Nedjelja (18:00)

Goruće pitanje

Jergović: Dijagnoza saborske liječnice i je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine

Jedno treba za početak znati: posve je nevažno odakle gospođa Štajminger “zna” da je njezin pacijent – a pacijent joj je postao kad je njezin tim, kako čitamo u Večernjem listu, “prvi (…) pružio liječničku pomoć 57-godišnjem muškarcu” – “kockar, propao u kocki”, da je “psihički rastrojen” i još da ga je “žena (…) prijavila”, jer je već to što ona govori protivno elementarnoj ljudskosti, a o sadržaju i smislu Hipokratove zakletve da i ne govorimo. Ali njezino “mišljenje” da slučaj “nema političku pozadinu” navodi nas na mišljenje o razlozima i podrijetlu njezina “mišljenja”.

Je li gospođa Štajminger doista misli da netko može doći na Markov trg, stati ispred Vlade, politi se zapaljivom tekućinom, te se spaliti, a da to nema političku pozadinu? Kakve još, bilo bi nam dragocjeno od gospođe saznati, Vlada Republike Hrvatske ima pozadina osim političkih, ili kakve još pozadine hrvatski građanin, makar on bio izbezumljen, makar bio, kako ona to kaže, “kockar, propao u kocki”, “psihički rastrojen”, od žene prijavljen, može vidjeti u Vladi Republike Hrvatske, osim političkih pozadina? Osim možda, ako je praktično cijeloga svog radnog vijeka u produktivnom i vrlo isplativom poslovnom odnosu s Vladom, Saborom, Ustavnim sudom? Miljenko Jergović za svoj blog.

Subota (23:00)

Idealan dan u uredu susjedskog (dobro, komšijskog) predsednika

Dežulović: Kući u Otadžbinu

Ukratko, još jedan istorijski dan u uredu predsednika Vučića. U susedstvu Srbije označena je uzbuna, organizuju se televizijski paneli, celi region je jedna velika bučna kafana sa okruglim stolovima na temu Svesrpskog sabora: šta sad sledi, pitaju se najumniji komentatori i analitičari, da li je ovo Vučićev Gazimestan, da li je “srpski svet” sada i formalno zaokružen kao najnovija Velika Srbija, kako će sve završiti, kako će izgledati to Vučićevo “naše sutra”?

Prvi na redu biće, dabome, vekovni otadžbinski teritorij na jugu, “drugo oko u glavi”, kolevka najvećih umova nacionalne istorije. Ideju o referendumu preduprediće, međutim, vlasti te planinske zemlje, koje će pre njih u panici raspisati sopstveni referendum o tome žele li građani da njihova država ostane samostalna, nezavisna, suverena i nedeljiva. Biće to iskra u bačvi kerozina: dan pre najavljenog referenduma otadžbinska vojska bez otpora će preći preko granice, proglasiće prisajedinjenje matici i “dva oka biće opet u jednoj glavi”.

Kad će to biti? Mogu i to da vam kažem: za tri i po godine, tačno 13. marta. Referendum? Posle prisajedinjenja čak 99,7 odsto građana koji budu izašli na plebiscit potvrdiće, dabome, narodnu volju za povratak “kući u Otadžbinu”. Reakcija sveta? Engleski mediji pisaće, na primer, kako to nije “ništa nova u istoriji”: na isti način Škotska pre trista godina postala deo Ujedinjenog Kraljevstva. Boris Dežulović za Novosti.