Šajatović: Pojava godine - 2022. u znaku jata crnih labudova - Monitor.hr
15.12.2022. (07:00)

A tek zeleni i žuti labudovi...

Šajatović: Pojava godine – 2022. u znaku jata crnih labudova

‘Crni labud‘ naziv je čuvene knjige Nassima Nicholasa Taleba, koji crnog labuda opisuje kao nepredvidljivi događaj koji ima ozbiljne posljedice. Agresija Rusije na Ukrajinu, dron koji padne na Zagreb, 500 milijuna kuna na računu jednog penzića i korupcija u EU parlamentu samo su neki od crnih labudova koji lete ove godine. Sami po sebi, crni labudovi su šokantni. Ostavljaju posljedice po osobno i kolektivno duševno zdravlje. Ali, tih labudova je toliko da se polako, ali sigurno počinjemo na njih privikavati. Uskoro nas nikakvo čudo neće dirati. Na putu smo da postanemo potpuno ravnodušni i da otupimo na sve realne opasnosti koje dolijeću i prolijeću. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Jedno kaže, a ne učini ništa

Starešina: Multimilijarderi u Trumpovom uredu ogolili su politiku i diplomaciju

Zasad je još prerano ocjenjivati uspjeh Trumpovih milijunaša i milijardera u politici. Ali prošlo je dovoljno vremena za sagledavanje promjena koje su unijeli. Počevši od samog predsjednika – multimilijunaškoga poduzetnika. Najveća su promjena brzina donošenja odluka i vrlo izravna, čak brutalna komunikacija, dosad neviđena u najvišoj politici, koja je zasad predsjednikov privilegij. Politika je potpuno ogoljena: s najviših razina javno se licitira koliko stoji mir, koliko njegovo održavanje, razmjenjuje se sigurnost za rijetke metale.

I prije se mir naplaćivao. Ali iza kulisa. Predsjednik se ne libi u Ovalnom uredu držati lekcije liderima drugih zemalja, prokazivati ih kao lažljivce i slično. Najavljuje da će uzeti Grenlad – kako god. To predsjednik političar nikada ne bi rekao. Rekao bi da ide spasiti Eskime. S druge strane, ni sâm predsjednik ne slijedi svoje riječi: nije napao Grenland, nije napustio Ukrajinu, nije napustio NATO, a (zasad) nije uzeo ni katarski predsjednički zrakoplov. Višnja Starešina za Lider.

Prekjučer (22:00)

“Ej, istekao mi je WeTransfer, možeš mi poslati opet?” - od osobe kojoj je uvijek hitno da joj se nešto pošalje WeTransferom

Ljudi koji ne znaju pozvati lift, oni koji govore Linke-DIN, telefoniranje na speaker i druge stvari koje izbacuju iz takta

“Što vas može izbaciti iz takta” nije loše pitanje – naprotiv, osoba u odgovoru ima priliku otkriti neku sitnicu iz života koja je inače poznata samo ljudima s kojima dijeli stol za nedjeljnim ručkom ili grupnu poruku na WhatsAppu, ali odgovor je uvijek, bez iznimke najmrtvija dosada koja je ikad mrtvo dosađivala još od vremena kralja Dmitra Zvonimira; ne kažem da je kralj Dmitar Zvonimir bio dosadan, samo mi je trebalo nešto atraktivno iz prošlosti. “Iz takta me može izbaciti nepravda” – how very Meghan Markle of you, dajte nam nekog kvalitetnijeg mesa. Bilo što, sigurno ima još nešto, tipa “bebe s naušnicama” ili “Petar Vlahov” ili bilo što drugo što nije “nepravda”, the most basic of all basic bitches – kaže Andrea Andrassy, koja je za Miss 7 ispisala svoju listu, od cipela koje se vuku po podu, do “dubokoumnih internet ljudi koji ne vole small talk” do borića od vanilije i ljudi koji se prvi put susreću sa samoposlužnom blagajnom.

Prekjučer (16:00)

Društvo autocenzure

Dežulović: Tko pjeva, zlo misli

Nekad, u doba komunističkog mraka – sjetit će se preživjeli – u Dalmaciji se to zvalo “pivanje pisama”. Prekaljeni jugoslavenski policajci duha bez greške su prepoznavali pjesme koje se pjevaju kad se “pjevaju pjesme” i vrlo ih precizno razlikovali od običnih. Pjevanjem pjesama” općenito se nazivalo, jasno, pjevanje “nacionalističkih i reakcionarnih pjesama”, budnica i davorija što su prizivale predkomunističku povijest i izrijekom spominjale Hrvate, Srbe i ostale naše narode i narodnosti, zajedno s pripadajućim hrvatskim, srpskim i ostalim nacionalnim pridjevima.

Prije nekoliko dana – samo posljednji primjer – u Splitu je, kao i u ostatku države, svečano obilježen Dan antifašističke borbe, i pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta održan je tradicionalni koncert ženskog zbora Marjanke, koje su, kao i svake godine, otpjevale koloplet antifašističkih pjesama bez ijedne antifašističke pjesme. Iz Pjevačkog društva Marjanke objasnili su kako nitko iz gradskih vlasti nije uvjetovao repertoar, već su antifašističke pjesme na koncertu povodom Dana antifašističke borbe odlučile izostaviti zbog – straha.

Ostvaren je tako jugoslavenski komunističke ideal: nema formalne zabrane, nema marice i pendreka, ima samo razvijene svijesti radnih ljudi i građana. Netko bi, istina, tu svijest nazvao i “strahom”, ali to je već lingvističko pitanje. Po prilici kao i “pivanje pisama”. Boris Dežulović za Novosti.

Subota (22:00)

Kao neka loša književnost

Basara: Već viđeno

Zoran Đinđić, koga ovih dana malo malo pa pomenemo, svojevremeno je pisao da loše srpske politike nisu posledica loše istorije ili loše kakvoće srpskog ljudskog materijala, nego loše književnosti. Đinđić je mislio na srpsku primenjenu, zakasnelonacionalnu, poznoromantičarsku književnost uvezenu iz nezakasnelih, pravovremeno romantičarskih nacija mrskog kolektivnog Zapada. Već godinama nabijam na nos serpstvujuščima – i podastirem im dokaze – da u srpskom nacionalizmu osim srpskih nacionalista nema ničeg izvorno srpskog, kao što u srpskom komunzimu osim srpskih komunista nije bilo ničeg srpskog. A šta je onda bilo to „izvorno srpsko“? Ništa. Nije ga bilo. Zato se svašta uvozilo i izmišljalo. I to je kako-tako taljigalo dok je nacionalni romantizam bio pokretačka snaga manje-više svih evropskih nacija. Svetislav Basara.

Subota (20:00)

Zaustavi se vjetre, pita bi te nešto

Ivančić: O jebivjetru

U selu Bobota blizu Vukovara održavali su se tradicionalni Vidovdanski dani, manifestacija kojom se preko raznih kulturnih i folklornih priredbi njeguje srpski nacionalni identitet. Onda je na vinkovačkom portalu Budica.info osvanuo tekst s naslovom: “Moravac nasred ceste, a hrvatska zastava u čvoru – što smeta, a što vrijeđa?” Kao dokaz je priložena i fotografija, također preuzeta s portala Budica.info, doduše bez upozorenja da se gledanje ne preporuča osobama lošijega želuca i tanjih živaca: na njoj se jasno vidi kako srpska zastava ležerno i slobodno leprša, dok je, odmah do nje, ona hrvatska jezivo i mučki umotana oko koplja.

Iako se očekivalo da će Policijska uprava vukovarsko-srijemska svojim saopćenjem umiriti uznemirenu javnost, njime su, suprotno namjeri, otvorena brojna nova pitanja. Evo nekih od njih:

Kako se zove vjetar koji je zastavu Republike Hrvatske umotao uz stijeg?

Ako se u saopćenju PU vukovarsko-srijemske ne navodi naziv vjetra koji je bezobzirno ponizio hrvatsku zastavu, znači li to da ga policijski službenici nisu uspjeli identificirati ili da njegov identitet taje od hrvatske javnosti? Smijemo li na osnovu saopćenja Policijske uprave vukovarsko-srijemske događaj u Boboti, kada se hrvatska zastava omotala oko koplja, kvalificirati kao buru u čaši vode ako nije precizirano da se doista radilo o buri? Što ako je to bila košava u čaši piva? Viktor Ivančić za Novosti.

Petak (18:00)

Nije do njih, do nas je

Saša Leković: Kloaka zvana Perković

Došli smo do toga da bi za desetak dana trebao biti održan Perkovićev, formalno koncert, a stvarno parapolitički dernek za koji je prodano oko pola milijuna karata. Ta činjenica ne samo što je „dušu dala“ za sociološku analizu već poziva na političku raspravu. I zaista, jučer (četvrtak, 26. lipnja) o toj se temi govorilo u Hrvatskom saboru. Čim se znalo da je za Perkovićev nastup u prvom valu prodano 280 tisuća ulaznica „dok si rek’o keks“ svakom normalnom bilo je jasno da ne postoje tehničko-sigurnosni uvjeti za održavanje tako brojnog skupa na površini koju zauzima zagrebački Hipodrom. Srednjostrujaški mediji unisono su raspirivali inferiornu „palanačku“ fasciniranost činjenicom da nikada nitko na svijetu nije prodao toliko karata za jedan koncert. Oporbena ljevica sa svojih vječnih pričuvnih položaja pritom sekundira desnici, praveći se da šutnja, čak i u slučaju veličanja ratnih zločinaca, znači otpor, a ne pristajanje. Saša Leković za H-alter.

Petak (10:00)

Tužni ruski ratni film ih dirn'o, svojski - 'E, to vidiš, da je njima ratova i vojski!'

Đikić: Sjevernoatlantski kavez

Prihvaćanje obaveze od pet posto izdvajanja za obranu plod je nakane europskih saveznica da se umile Trumpu e da SAD ne bi sasvim digao ruke od NATO-a. Zašto je Trump inzistirao na tom povećanju ako ga ta vrsta saveza, zapravo, ne zanima? Zato da se europske zemlje potakne na ozbiljniju kupovinu sofisticiranog i vrtoglavo skupog američkog oružja. Petpostotno trošenje BDP-a na obranu obična je trgovačka ucjena koja će, naravno, usput rezultirati i time da će vojske članica NATO-a postati opremljenije i snažnije u pogledu borbene tehnike. Problem manjka ljudstva bit će, pak, teže rješiv, pa se o tome izbjegava razgovarati. Ivica Đikić za Novosti.

Četvrtak (15:00)

'Možete se vi ne baviti umjetnom inteligencijom, ali ona će se baviti vama'

Šajatović: Učimo li 45 minuta na dan o umjetnoj inteligenciji?

Ne poznavati AI danas je kao da poduzetnik ne zna čitati i potpisuje ugovor znakom ‘X’, ne znajući što prihvaća. Koliko god poduzetnik ili menadžer bio skeptičan prema tome da AI bude član uprave, student u Beču ili ‘gazda’ otoka na Filipinima, te primjere treba uzimati krajnje ozbiljno. Kad je o poslovnoj zajednici u Hrvatskoj riječ, revolucionarni eksponencijalni razvoj umjetne inteligencije, prema svemu sudeći, bit će najdalekosežnija disrupcija još od pretvorbe i privatizacije prije 35 godina. Zato bi bilo mudro da svaki od nas, koliko god nam se to ne dalo, svaki dan odvoji bar 45 koncentriranih minuta za svladavanje osnovnih znanja o umjetnoj inteligenciji i potragu za primjerima ranoga korištenja AI-ja u našim branšama. Miodrag Šajatović za Lider.

24.06. (18:00)

Dobrodošli na Hipodrom. Ponijeti vlastiti toalet, zdrav razum i kartu za izlaz. Može biti da vam zatreba.

Dr. Gonzo o koncertu na Hipodromu – Baklje, šleperi i mokraća: Hrvatski Woodstock za desničare

Petstotinjak tisuća ljudi očekuje se na poljskom poligonu s pozornicom čije nosive grede još nisu vidjele statičara. Građevinski elaborati kasne, električna energija je teorijski koncept, a jedina stvar koja je spremna – su šleperi s pivom i, kako doznajemo, “još neprocijenjen broj kamiona s ostalim pićima”. Kad to kaže hrvatska administracija, znaj da se priprema ili rat ili koncert za koji će nakon svega netko pisati knjigu. Ili optužnicu. U međuvremenu, na internetu kruži lista toaletnih potreba koja više podsjeća na vojnu operaciju nego na koncert. Prema nekim procjenama, bit će potrebno 5000 prijenosnih toaleta. I to optimistično. Realno, s obzirom na količinu piva, jedino rješenje bit će improvizirana rijeka Save broj 2 – ona koja teče niz livadu. Bogu hvala, Hipodrom je ionako navikao na izmet. Dr. Gonzo premijerno za Monitor.

24.06. (13:00)

Kad nema prstena, ali ima dvostruki standard

Jergović: Prestanite spominjati nevjenčane supruge, jer nevjenčane supruge ne postoje

Poodavno već u hrvatskim medijima ne možemo pročitati da je netko među nama izvanbračno, ili da je nezakonito dijete, ili da je mule, faćuk, fotiv, kopile. Ne samo da se nijedan od tih pojmova dugo već ne koristi, nego se nigdje više o nekome ne može ni doznati da je rođen izvan braka. Istodobno, u hrvatskim tračerskim medijima – zapravo, u svim hrvatskim medijima! – i dalje postoji nešto što se naziva “nevjenčana supruga”. Kako su novinari i urednici doznali da je riječ o “nevjenčanoj supruzi”? Jesu li od ožalošćene zatražili vjenčanicu, pa je ona nije imala? Ili su poduzeli kakvo od onih velikih istraživanja, po kojima je čuveno naše novinarstvo? Zapravo, ništa od toga. Fama o nevjenčanoj supruzi još je primitivnijeg podrijetla. Dakle, patrijarhalni mrak: govori se o “nevjenčanim suprugama” slavnih muškaraca, ali slavna žena gotovo u pravilu neće imati “nevjenčanog supruga”, nego će imati – partnera. Miljenko Jergović za svoj blog.