Sanja Modrić: Šteta što nema političke volje za korištenje globalnog antikorupcijskog standarda. Možda bi nas izvukao s dna liste korumpiranih zemalja - Monitor.hr
07.12.2021. (12:00)

Standardi pod tepihom

Sanja Modrić: Šteta što nema političke volje za korištenje globalnog antikorupcijskog standarda. Možda bi nas izvukao s dna liste korumpiranih zemalja

U Hrvatskoj je malo poznato da među stotinama i stotinama međunarodnih ISO standarda postoji i taj antikorupcijski u kojem se navode svi protokoli postupanja i alati koji organizacijama, tijelima i tvrtkama širom svijeta pomažu da podmićivanje svedu na najmanju moguću mjeru. Standard se zove ”Anti-bribery management systems, requirements with guidance for use” i ima 54 stranice. Kad bi im doista bilo stalo da srežu korupciju, sa sadržajem ove direktive trebale bi se hitno upoznati hrvatske vlasti od vrha do dna. Piše Sanja Modrić za Telegram


Slične vijesti

Jučer (10:00)

Malo o skorim izborima u Srbiji iz prve ruke

Basara: Tehnička voda

Glavna predizborna mana trenutne srpske opozicije je odsustvo centralne figure – dominantnog alfa mužjaka (ili bar ženke) – koji bi stao/la na crtu centralnoj figuri vlasti, Visokom Mestu. Takva manjkavost je hendikep i u nekolektivističkim političkim sistemima. Da bi bile prepoznatljive (i primamljive) „širokim narodnim masama“, politike se moraju personalizovati, ne baš u meri u kojoj se kod nas personalizuje, ali ovu ili onu listu uvek mora predvoditi jedna jedina persona koja će imati muda da kaže: „Ko jedini (osim mene) sme da vas pogleda u oči.“ U ovom trenutku na depresivnoj opozicionoj političkoj sceni imamo najmanje pet kandidata za jakog čoveka, od kojih uslove konkursa ispunjava samo jedna žena, Mica Zavetnica, koja ima sve što političar treba da imade. Odličan outlook, odlučnost i dobar scenski nastup, jedini je problem što nema politiku. Mica će, ako slučajno pročita ove redove, skočiti ko guja ljuta i ciknuti – ko, bre, nema politiku, je l’ ja, moja politika je odbacivanje francusko-nemačkog plana – i to će uzgred biti i početak i kraj njene (i ne samo njene) politike… piše Svetislav Basara

Jučer (00:00)

Sadašnja Europa mogla bi učiti od prijašnje

Starešina: Zvono za temeljito resetiranje Europe, pa i njezine migrantske politike

Wildersova pobjeda i AfD-ov rast popularnosti samo su nastavak političkog trenda koji je zahvatio države najizloženije (ilegalnim) migracijama (Dansku, Švedsku, Italiju…), a koji aktualne europske elite doživljavaju kao svoju egzistencijalnu prijetnju. No uzroke nisu u stanju prepoznati u svojim dosadašnjim promašenim politikama. Dežurni krivac pronađen je u – neuspješnoj integraciji migranata. Zapravo, europski problem i nisu migranti, već njezin birokratizirani establišment bez vodstva, kompetencija i vizije. Nije to prvi put i da suvremena Europa ima iskustva s ratnim krizama i izbjeglicama. Samo je Njemačka početkom 90-ih godina prošlog stoljeća primila oko 350 tisuća ratnih izbjeglica iz BiH. Ali dodjelu izbjegličkog statusa svi su oni čekali u susjednim zemljama, najviše u izbjegličkim kampovima u Hrvatskoj. Nisu prelazili granice u valovima, bez dokumenata, bez identiteta, bez provjere, opremljeni novcem nepoznatog podrijetla. A odmah nakon rata vraćeni su uglavnom svi u svoje domicilne države, bez suvišnih zašto. Iako bi se našlo posla za njih. Takav pristup danas bi bio proglašen čistom diskriminacijom. Višnja Starešina za Lider.

Prekjučer (19:00)

Mimohod za one koji ne nose crne uniforme

Jergović: Bojan Glavašević, kolone tuđih sjećanja i žalosne ide vukovarske

Bojan Glavašević radi nešto slično onome što je radio njegov otac. Ali naravno da Bojan nije junak. “Herojstvo nije nešto što se bira. To je nešto što se događa najboljim ljudima kad su suočeni s najgorim što čovječanstvo ima za ponuditi, baš zato jer su oni potpuna suprotnost tome, utjelovljena u običnim, svakodnevnim ljudima.” (Kao što sam kaže u spomenutom tekstu o ocu.) Ali kao što Siniša Glavašević nije bio ratnik, niti je i na koji način sudjelovao u ratu, nego je samo do kraja dosljedno radio svoj mirnodopski posao, vodeći računa o društvenome dobru po cijenu vlastitoga stradanja, tako o tom istom društvenom dobru, radeći dosljedno svoj mirnodopski posao, nastavlja voditi računa Bojan Glavašević. I opet je riječ o osamljeničkom poslu i o riječima, koje su važne gradu, svijetu i zajednici, premda ih na pravi način čuju malobrojni. Razlika je što sinovljev posao ne iziskuje nikakvo herojstvo. Već i to je dosta da znamo da je očeva žrtva imala smisla. Miljenko Jergović

Prekjučer (09:00)

Dosta je svakom prijepodnevu, kamoli danu zla njegovoga

Basara: Šta bih mogao reći

Sad se setih ko je rekao navedenu misao velikih ljudi. Bio je to K. G. Jung, koji je još 1938. napisao da nije Hitler sludeo Nemce, nego da su Nemci – takođe zakasnela nacija kao i mi, što možda zvuči čudno, ali je tako – plebiscitarno izabrali Hitlera kao koordinatora na poslu realizacije nacionalnih frustracija. Latinka Perović je svojevremeno napisala nešto slično: „Srbiju nikada nisam objašnjavala Miloševićem, Miloševića sam uvek objašnjavala Srbijom.“ Iskoristiću taj imunitet pa ću napisati da u Srbiji, osim (delimično) Tita, nikada nije bilo nijednog pravog diktatora, nijednog Pinočeoa, Salazara, Franka, nijedne ličnosti koja je pučem ili silom oružja preuzela vlast i potom decenijama žarila i palila. (Kamo sreće da je bilo, jednom ću objasniti i zašto.) Osim Tita, svi drugi srpski tirjani su izabrani aklamacijom. Tako je izabran Milošević, tako je izabran Vučić. Docnija (manjinska) nezadovoljstva (većinski) nisu bila motivisana političkim rezonom, nego nezadovoljstvom mestom u lancu tirjanske ishrane. Svetislav Basara.

Subota (21:00)

Ha, uštedilo se nešto, dragi naš Renato

Baretić: Pa sve i da je najcrnji od svih petaka – odakle vam, ljudi, toliki novci?!

Alzodakle, rekao bi Doktor u „Kapelskim kresovima“, stvari stoje ovako: prema službenim podacima Porezne uprave, građani Republike Hrvatske prošlog su petka, na „Black Friday“, potrošili u cent točno 76.702.725,62 eura. Skoro dvanaest milijuna eura više nego lani, ali paz’ vamo: broj izdanih fiskaliziranih računa gotovo je isti kao i na prošlogodišnji. E da, to je pitanje: odakle vam novac, pa sve da je najcrnji od svih petaka? Mislim, apsolutno je nemoguće da se svi uspješno bavite turizmom i ugostiteljstvom, ili da nepogrešivo manipulirate na online-burzama, ili da maestralno rudarite s kriptovalutama… Radite li nešto na crno, varate li državu i sugrađane? Švercate li duhan, drogu, oružje, migrante…? Otkrijte mi tajnu, svega vam! Jer ja sam navršio okruglih šest banki, punih 40 godina živim isključivo od gotovo svakodnevnog pisanja, što znači da nemam ni godišnjeg, ni božićnice ni bolovanja, ni dopuštenog minusa na tekućem, niti ičega što imaju čak i nesretnici na minimalcu, i stalno sam nekome nešto dužan, uglavnom državi i raznoraznim „pružateljima usluga“. Renato Baretić za tportal.

Petak (19:00)

Nemoj ići lijevo ako semafor je desno

Vučetić o izborima: Između sudbine i realnosti, poniženja i dostojanstva

Od hrvatskih građana se traži da neprestano dokazuju ljubav prema domovini, a zapravo bi od svakog svjesnog subjekta bilo poželjno očekivati jedan iskreni domovinski podsmijeh. Hrvatska je država s minimalnim tehničkim uvjetima, naknadno legalizirana, baš kao što su naknadno legalizirane bespravno izgrađene građevine. Dobro, nekako smo sklepali državu, legalizirali smo je i sada živimo u njoj. Zar da prema tome razvijemo zahvalnost? Pa, svatko živi u nekoj državi, to se podrazumijeva. Živjeti u nekoj državi, pa tako živjeti i u Hrvatskoj, i nije neka posebna referenca, to je puka, sasvim neutralna činjenica. Ako se od nas traži da budemo zahvalni na činjenici što smo živi i što taj, manje ili više, iako uglavnom manje, smislen život živimo u Hrvatskoj, sasvim je jasno koja je naša uloga u državi – da budemo ponižene političke sluge i prosjaci koji ovise o dobročinstvu domoljubnih velikana. Marko Vučetić za Autograf.

Petak (11:00)

Ministar na prvoj liniji obrane

Đikić o Anušiću: Ambicija umjesto servilnosti

Prvi potezi novog ministra obrane i potpredsjednika Vlade Ivana Anušića govore da se ne misli pretvoriti u premijerovog poslušnika. Njegova je politička ambicija da bude šef HDZ-a poslije Plenkovića, kad god se to zbilo. On zna da ga Plenković nije promovirao zato što ga voli, zato što ga poštuje i zato što mu želi blistavu političku karijeru. Zna da je ta Plenkovićeva odluka bila motivirana vlastitim političkim interesima i kombinacijama: HDZ se mora spašavati u Slavoniji, svojoj tradicionalnoj izbornoj utvrdi; da bi se spasio i odupro Domovinskom pokretu, Mostu i Suverenistima mora skrenuti udesno, a Ivan Anušić ima idealan politički profil i idealnu biografiju za tu vrstu manevra. Anušić je, također, svjestan da nije imao prostora da odbije premijerovu ponudu jer bi time došao na glas čovjeka s animozitetom prema Plenkoviću. Ivica Đikić za Novosti.

Četvrtak (14:00)

Proračunati izbori

Krušelj: Prema državnom proračunu može se zaključiti da su izbori mogući tek od svibnja

Najveći dobitnici podebljanog državnog proračuna bit će njegovi dosadašnji korisnici. Rast će plaće državnih i javnih službi, nešto će dodatno dobiti umirovljenici, a povećavaju se i najrazličitiji socijalni transferi. Pravi efekti podebljanih prihoda, kako to znalci naglašavaju, bit će vidljivi nakon travnja iduće godine, tako da je unaprijed jasno da su parlamentarni izbori mogući tek od svibnja, ovisno i o trenutno nepredvidljivim unutarnjopolitičkim i međunarodnim okolnostima, kao i procjenama dosega turističke sezone. Korisnici će, kao i uvijek, biti zahvalni za dodatne proračunske mrvice, što će se odražavati na HDZ-ov broj osvojenih saborskih mandata. Gotovo nitko neće razmišljati o činjenici da inflacija, koja je u sektoru prehrane i ugostiteljskih uloga pri europskom vrhu, ima prespori pad i da će naprosto pojesti takva povećanja osobnih prihoda. I tu je na djelu defanzivni mentalni sklop prosječnog hrvatskog birača, koji je zahvalan mudrim vlastima i kad ne izgubi previše. U tome leže i tragični raspleti hrvatskih izbora. Željko Krušelj za lokalni medij.

Srijeda (08:00)

Kukala im majka

Basara: Vesela braća

Tokom dugog života, Uroš Predić je naslikao mnoga remek-dela, a ono koje moja neznatnost najbolje voli nazvao je „Vesela braća, žalosna im majka“. Budući realista, Predić je naslikao jedan realan događaj, tačnije seriju događaja: grupu, naime, lola bekrija koji su u ranu zoru, vraćajući se iz birtije, pevali uz gajde na sav glas i budili seljane Predićevog rodnog sela Orlovata, da svi vide kako se oni vesele, ćerdaju imovinu i, uopšte, kako su iznad seoske situacije. E, upravo na tu sliku me je podsetio izlazak naših tenisera – s Novakom Đokovićem na čelu i uz muzičku pratnju đakonise Crnogorčević – na otvaranje Dejvis kupa. Orilo se dok su teniseri izlazili „Veseli se, srpske rode“, a svetu je – rečnikom tupoumnih srpskih novindžija (svih boja) – poslata „snažna poruka“. Držim da bi poruka bila „snažnija“ da su teniseri istrčali na teren sa po pečenim jagnjetom na ramenima, hrisovuljom sa Porfirijevim blagoslovom i predvođeni Matijom Bećkovićem s badnjakom u ruci. Svetislav Basara

27.11. (23:00)

Kolumnist o kolegici novinarki

Jergović: Dora Kršul i pokušaj da se bez teških i ružnih riječi bude istraživačka novinarka u Hrvatskoj

Dora Kršul vrlo je sistematično razotkrila aferu na Geodetskom fakultetu i rezultate svoga istraživanja objavila na portalu Telegram. Premda je njezin posao uzorno izveden, s punom sviješću o tome da protiv sebe i protiv onoga što piše ima i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i cjelokupno hrvatsko pravosuđe, izazvala je zeusovski gnjev ministrice Nine Obuljen Koržinek, koja nije birala ni riječi ni kvalifikacije da obezvrijedi i ozloglasi novinarku i njezin rad. Postoje, naravno, sredstva kojima se u nas tradicionalno discipliniraju ili preodgajaju nepoćudni novinari i novinski istraživači. Dora Kršul je zasad osjetila jedno, možda najelementarnije i najbrutalnije: bila je izložena pravosudnom teroru. Borasova privatna tužba je, istina, zasad propala, ali mogla je vidjeti i na vlastitoj koži osjetiti kako su privatne tužbe pripadnika vladajuće elite ugrađene u sustav koji u najvećoj mjeri simulira pravdu i pravednost. Mediji s transparentnom vlasničkom strukturom, pogotovu ako su im vlasnici izvan Hrvatske, nešto su sigurnije utočište za novinare. Ali i na njih moguće je provoditi diskretni pritisak, pogotovu ako je cilj discipliniranje i preodgoj pojedinih novinara. Najefikasniji pritisak su ljubazne ponude za unapređenje slobodnih i neovisnih medija. No, ministrica kulture i medija još uvijek se, barem u odnosu na Telegram i u slučaju Dore Kršul, služi suprotnom, manje efikasnom strategijom. Miljenko Jergović za svoj blog.