Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Sporo idu ta pisma danas... ali uvijek stignu
Šerbedžijino pismo Dežuloviću: Više te nikada ni za kakav savjet neću pitati
A samo sam te pitao što da radim i kako da se postavim prema ovima iz Vinkovaca što mi otkazuju koncert na koga su me bili pozvali. I lijepo si mi kratko i jasno rekao što da radim i ja sam otprilike tako i napisao u svojoj kratkoj izjavi, u kojoj sam rekao da mi se čini da je to jedna obična politička manipulacija i da ja ne želim napisati da zbog svojih drugih obaveza ne mogu održati taj koncert.Treba li i takvim ljudima objašnjavati da Borisov krik ”Jebo vas Vukovar” nije psovka nego vapaj u nebo? I žalosno je da mnogi ljudi ne mogu prepoznati tu njegovu literarnu montažu u kojoj prividna psovka postaje preklinjanje da se od Vukovara, grada heroja i grada mučenika, prestane graditi mramorna grobnica, pretrpana obiljem grobljanskoga cvijeća i mirisa smrti, već da se taj lijepi grad na Dunavu okrene životu i da se njegovi stanovnici počnu osjećati u svome gradu kao oslobođeni i sretni ljudi, uživajući blagodati svakodnevnoga života i dijeleći svoje radosti, tuge i brige, koje sam život, već sam po sebi, donosi ljudima. Rade Šerbedžija napisao je pismo Borisu Dežuloviću koje se može pročitati na Autografu.
