Sinan Gudžević: Priča o Ćemalu Filizu - Monitor.hr
05.09. (23:00)

Koja priča

Sinan Gudžević: Priča o Ćemalu Filizu

Large filiz na jankovu kamenu

  • Vidi ovako, rode moj. Rodio sam se u Grabu kao Ćemal Gudžević, i sedam i po godina sam bio Ćemal Gudžević, sad imam tri imena i dva prezimena. Moja me žena zove Kemal, ti me zoveš Ćemal, a u Turskoj sam Džemal (Cemal). Prezivao sam se Gudžević, a sad se prezivam Filiz. Državljanstvo imam samo tursko, iako već trideset i pet godina živim u Nemačkoj. Neću da tražim nemačko državljanstvo, neću. Neću ni srpsko, neću. Sad imam šezdeset i četiri godine, a sreo sam se s tobom u našem rodnom selu Grabu jučer, prvi put poslije pedeset i sedam godina…  Detinjstvo mi je prošlo u tučama s turskim vršnjacima. Najgori su bili Lazovi, turski doseljenici sa Crnog mora, tamo od Kavkaza. Jedini koji su bili dobri, bili su Turci doseljenici iz Selanika, to se ovde zove Solun, je li. Oni nas jedini nisu zvali pis Boşnaklar, gadovi bošnjački. Drugi jesu, i deca i odrasli. Tako nas je znala zvati i učiteljica. Ovde su nas Srbi zvali Turci, a tamo su nas Turci zvali Srbi. Zvali su nas i gadovi komunistički, kauri, nevernici. A za Grabom smo vehnuli. I kad bi došlo pismo iz Graba, plakalo se, o kako se plakalo…
  • Posle vojske sam se vratio u Nemačku, u Frankfurt, oženio se Helenom, znaš Helenu, bio si kod nas. Ona je rumunska Nemica, iz Transilvanije, još detetom došla sa roditeljima u Nemačku. Helene-Monika Jung, tako se prezivala, a sad se preziva Filiz, i obadva deteta nam se prezivaju Filiz. Eto, sad se nas četvoro prezivamo Filiz, a to prezime su moji uzeli kad su se uselili u Tursku, jer Turska nije dala da se muhadžir preziva kako se preziva nego ti dadu nekoliko prezimena turskih pa ti biraš. Mi birali nijesmo. Naš Aćif Gudžević, Huzeirov brat, zamolio nas je kad smo došli u Istanbul: mi se već prezivamo Filiz, hajte uzmite i vi, da nijesmo sami. Filiz je bajagi pupoljak. I moji ga uzeli, pa ga eto uzela i moja žena, advokatica porodičnog prava u Frankfurtu. I evo, rode moj, danas se i na Jankov kamen povrh Golije popeo prvi i najprvi Filiz. Novosti

Slične vijesti

Jučer (16:00)

U skladu s tradicijom, gušenje demokracije odvijat će se u formi njezina spašavanja. U izradi je rukavica čiji će liberalni dezen olakšati nastup čvrste ruke

Viktor Ivančić: Demokrahija

Ako biračko izjašnjavanje protiv establišmenta “dovodi u opasnost demokraciju”, što to zapravo znači? Znači da su establišment i demokracija poistovjećeni, tj. da se svi koji ne ljube establišment prikazuju kao oni koji mrze demokraciju. U protivnome bi mainstream dnevnik nakon nizanja podataka u podnaslovu izvukao logičan zaključak da je “establišment u opasnosti”, umjesto što dramatično upozorava da je u opasnosti “demokracija”. A zbog čega to ipak čini? Zbog toga što establišment čine vladajući krugovi, dok demokracija slovi kao opća vrijednost, i tek kad ih se poistovjeti – kada je antiestablišmentsko izjednačeno s antidemokratskim – moguće je zbog ugroženosti malobrojne elite koja posjeduje moć proglasiti opću opasnost. Ako, dakle, vladajuća struktura, uz pomoć podatnih medija i analitičara, prisvaja demokraciju kao klupsku tekovinu, šireći naraciju kroz koju vlastitu sudbinu vezuje uz sudbinu demokracije kao takve, u čemu leži paradoks takva postupka? U tome što je on iznad svega – antidemokratski. Novosti

Jučer (10:00)

U Americi kad udariš ženu završiš u pritvoru, a kod nas na statusima svećenika

Andrea Andrassy: Croatia, full of death

Eye Of Sauron Sees All GIF | GIFDB.com

Danas, 18 godina kasnije, vidim da sam za ovo četvrto nažalost bila u pravu. Da sam ga prijavila, za njega se vjerojatno ne bi promijenilo ništa – prijatelji bi ga i dalje podržavali, mama također, sigurno i pokoji svećenik, sudac i policajac, a ja bi možda bila još jedan lampion na groblju žena koje su ugašene jer se neki muškarac nije upoznao s idejom da smije bit ostavljen. Ili žena koja stalno ide na policiju koja joj govori “ne možemo ništa dok vas ne ubije”. Bilo bi mi draže reć da sam postupila kao osnažena žena koja se bori za pravdu, ali nisam – postupila sam kao žena koja se pokušava spasit, SAMA, jer je to nažalost bio logičniji, mudriji odabir. Ne nužno za društvo u cjelini, ali društvo u cjelini ionako brine o ženama tek kad su mrtve. Andrea Andrassy

Jučer (01:00)

Parazitiranje na moralnom i emocionalnom talogu

Miljenko Jergović: Zašto se ljudi više solidariziraju sa zlostavljačima, a ne sa žrtvama

Najprije, ljudima je uvijek milije i lakše biti među većinom. A većina na društvenim mrežama, kao i na internetskim forumima, koji su prethodili društvenim mrežama, nepogrešivo je i uvijek na strani zla, nasilja, opačine i nanošenja svih mogućih nepravdi ispravnom pojedincu. Ne treba pitati zbog čega je tako, nego se vrijedi samo sjetiti Poncija Pilata: taj je carski namjesnik u Judeji upitao narod na trgu koga da raspne, pravednog ili krivog, razbojnika ili žrtvu. I narod je fejsbučki odlučio. Fejsbuk, kao ni trg, nisu zbir pojedinačnih mišljenja, nego su trg, kao i fejsbuk, negacija pojedinačnog mišljenje. Ali ni to nije sve. Antropološki talog koji podržava Denisa Buntića, tako što njegovoj žrtvi pronalazi stotinu mana, to bi, možda, učinio i kad bi ga se dalo prizvati da se razabere u pojedince. Zašto i kako? Pa zato što žrtve nikad, ni u jednoj životnoj situaciji, ne izgledaju naročito dobro. Ljudski jad i nesreća su, skoro u pravilu, vrlo ružni i ne izazivaju, sami po sebi, naročitu sućut.

Prekjučer (21:00)

'Nije Hrvatska za to spremna, tata…'

Boris Jokić: Bi li mladi sa 16 zbilja glasali za Pernara, ustaše ili komuniste?

Što misliš o tome da tvoja generacija dobije pravo glasa na izborima’, pitao sam šesnaestogodišnju kćer na usponu ka vrhu Medvednice. ‘Meni bi to bilo super, ali nisam sigurna da bi ovi moji izašli na izbore…’ – odgovorila je spremno – ‘…njih ti politika uopće ne zanima.’ Odgovorio sam kratko: ‘Osjećaji su uzajamni. Ni političare ne zanimate vi i vaši životi.’ ‘Ma oni jedva da znaju rit obrisat’, o istoj temi govori mi prijatelj. Misao da netko sa šesnaest godina nema znanja koja bi mu omogućila donošenje informirane političke odluke o (ne)izlasku na izbore i davanju glasa nekoj od političkih opcija izrazito je raširena. S osamnaest može, ali s dvije godine manje nema šanse. Tportal

Prekjučer (19:00)

Tajna teroristička organizacija Republika Srbija

Boris Dežulović: Dan žalosti

“Možete sve da nas pobijete, možete da uradite šta god hoćete, ali nikada Srbija neće priznati nezavisno Kosovo!” Tim je rečima predsednik Aleksandar Vučić u javnom obraćanju građanima Srbije pre par dana izneo svoj utisak o nedeljnim događajima u kosovskom selu Banjska, gde su goloruki Srbi, “ne želeći više da trpe Kurtijev teror”, najpre postavili kamionske barikade pa rafalom iz automatskog oružja golim rukama ubili jednog kosovskog policajca i ranili još dvojicu, nakon čega su u razmeni vatre s kosovskom policijom četvorica ubijena, a ostali sve onako goloruki blindiranim kamionom provalili kapiju i upali u manastir Banjska, pretvorivši ga u srpski Alamo… Trideset šest godina nakon što je srpski vožd Slobodan Milošević pred okupljenim građanima Kosova Polja poručio “Niko ne sme da vas bije”, vođa tajne terorističke organizacije Republika Srbija Aleksandar Vučić odlučno raskida sa Miloševićevim nasleđem i poručuje: “Možete sve da nas pobijete!” Novosti

Prekjučer (15:00)

Nakon ručka sam ušao u supermarket… i malo je reći da sam bio zatečen cijenama

Mirza Softić: Zdrava hrana je skupa, ali i dalje jeftinija od doktora

Obično po povratku u Holandiju padnem u teški očaj jer zaboravim da piletina nema okus piletine, te da mi za riblji obrok treba 30 eura ako ga pravim kod kuće. Četveročlana porodica bi po ovim cijenama mjesečno morala izdvojiti 600-700 eura samo za meso ili ribu, a kad još dodamo priloge, doručak, treći obrok, i druge osnovne namirnice, lako ćemo doći do cifre od preko 1500 eura samo za hranu. U SAD-u je zdrava prehrana itekako odvojena od nezdrave i potrebno ju je mnogo više platiti. Postoje čitavi lanci supermarketa u kojima su zdravije namirnice, ali u njih ulazi samo elita, jer je čak i srednjoj klasi tako nešto nedostižno. Moj rođak koji živi u Seattleu, na pomen kako je baš nenormalno dati 50 dolara za kilogram lososa, kaže kako je taj losos mnogo jeftiniji od američkih doktora. Aljazeera

Srijeda (01:00)

Tolstoj je imao Jasnu Poljanu, a Sinan Gudžević Dugu

Sinan Gudžević: Duga Poljana

Large sinan

  • Kad bi mjesta bila živi stvorovi, pa bi ih se moglo zagrliti i nešto im šapnuti, ja bih jednome mjestu prije nego ikojem drugom, šapnuo: dušo! Ta duša mojih mjesta je Duga Poljana. Nekima je ona i grad i selo, nekima ni grad ni selo. A meni je velegrad. To jest velegradić, kako je jednom Izet Sarajlić nazvao Sarajevo. U Dugu Poljanu nismo mogli stići idući samo nizbrdo. Do nje je bilo 11 kilometara, šest nizbrdo, pa pet uzbrdo. U Dugu Poljanu smo mi djeca išla brže uzbrdo nego nizbrdo. Duga Poljana je imala poštu, ona je bila moja prva zadnja pošta. Svako pismo poslano na Dugu Poljanu stiglo je kome je poslano. Jer je upravitelj pošte Jovo Tatović bio dobar, i jer su poštari bili dobri: Slobo Ćirović, Enver Ugljanin i Zaljo Džanković. Slobo Ćirović mi je donosio prvi list na koji sam se pretplatio: Tempo, jugoslovenski sportski list. Tri godine, nijedan broj se nije izgubio.
  • Petkom je postajala velegrad, u nju je dolazila Gornja i Donja Pešter, Golijaši, Belovođani, Čebinčani, Bučani, Buđevci, Brničani, Pazarci, Sjeničaci. Kape svih vrsta, ćulahi, čalme, beretke, šajkače, franculje, šamije, mahrame, punile su glavnu ulicu kojoj su na početku i na kraju stajala dva pijaca: žitni i stočni, udaljeni možda osam stotina metara jedan od drugoga. Prva gradska gužva meni je bila dugopoljski petak. Jedni kupuju konje, drugi idaru (namirnice), jedni hitaju ovamo, drugi onamo. Ako si u petak nekoga izgubio iz vida, trebalo ti je sat vremena i mnogo sreće da ga opet nađeš. Za gužvu u napolitanskoj ulici Spaccanapoli nisam bio nepripremljen, ni za onu u Rio de Janeiru na Avenida de Nossa Senhora Copacabana. Dakako, niti za onu na Piazza San Marco u Veneciji. Za sve njih i još druge uz njih imao sam višegodišnje visinske pripreme na rubu Pešteri… Duga Poljana je imala i kovačnicu, potkivačnicu, poslastičarnicu, knjižnicu, ambulantu, veterinara, kahve, i kafanu, i hotel je imala. Imala je dosta, i nije kukala što nema sve. Na primjer asfalt. Novosti
Srijeda (00:00)

Šećerna vuna za oči i uši

Anđelo Jurkas: TV talent showovi kao groblje talenata i servis traka Umjetnoj Inteligenciji

MAJA ŠUPUT ZABLISTALA U ŠLJOKICAMA I PERJU OD GLAVE DO PETE: 'Čisto da se prašina digne' - Zagreb.info

  • Ima svega u konceptu – predavati i preprodavati svoju osobnost kroz tuđi rad. Imitirati ili se bar truditi zvučati kao netko poznat, popularan, ali netko drugi. Jer gledateljima je tako najlakše. Poistovjetiti se s hitovima, evergreen melodijama, pa onda određivati se u kontekstu sjajna reinterpretacija do uništena i oskvrnjena. No, bitno je ličiti na nešto. Ili nekog. Ono što se ne traži je autorska kompetencija i vještina skladanja, umijeće sviranja, više i poglavito riječ je o divoti popjevanja.
  • Gotovo svaki Tv program ima svoj show za nove talente. I vidi slučajnosti, štoviše začuj čuda, svi izgledaju isto. Pardon, slično. Scenografije se i fontovi slova mijenjaju. I termin emitiranja. Da si baš ne zapišavaju dvorišta u utrkama za shareove, postotke i ostale tablice gledateljskog engagementa. I inih varijanti mjerkanja i pečatiranja “uspjeha”. Formalno. Sadržajno, neki novi klinci defiliraju pred stručnjacima i stućljacima, više-manje zvijezdama i više-manje javnim osobama koji ih komentiraju više ili manje pristojno i ohrabrujuće prošli-neprošli. I tako u krugovima od eliminacije do kulminacije i pumpanja nepostojeće fascinacije. Sjajna paradigma sad već desetljećima. Jedino što natjecateljima nitko nije prišapnuo: nema tu leba, deco, niti puta do superzvijezda, povijest je pokazala. Pitajte sve osim Natali Dizdar, ona je drugo. Anđelo Jurkas
Utorak (19:00)

Dvista tenkova ima manju razornu moć od jednog tajkuna

Robi K.: Balada o maslinama

Moj dida sa Šolte i onaj njegov frend barba Tonino su išli prema barba Toninovom masliniku. Tamo je njih čekao neki barba Renato. Dida je barba Tonina pitao: „I šta oće ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „Oće kupit cili maslinik! Četri iljade kvadrata! Za parsto iljada eura!“ Dida je rekao: „Čoviče! Pa ko je ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „A neam blage! Biće neki krkan! Tajkunčina! Pun ka šipak!“ Dida je pitao: „A zašta će mu maslinik?“ Barba Tonino je rekao: „Kako zašta? Zato da ga potaraca sa bagerima i izgradi vile sa bazenima! I onda to proda ili renta! Idealna lokacija, pedes metri od mora!“ Dida je rekao: „Aha, sorta od risorta! I di ti imaš problem?“ Barba Tonino je uzdahnijo: „A neam blage, čoviče! Žaj mi je tih maslina! To mi je didovina! To su mi korjeni!“ Tačno

Utorak (18:00)

Kao i većina Sarajlija, odrastao sam odlazeći u Hrvatsku na more

Mirza Softić: Dalmatinska obala bolja je nego ikad prije

Baško Polje plaža i Kamp Baška Voda -

  • Nakon dugo vremena odlučili smo se vratiti u Hrvatsku. Dogovorili smo s prijateljima iz Niša da se nađemo u Sarajevu te da se dan poslije zaputimo ka Baškom Polju, preko Blidinja. To je inače dio koji pripada Baškoj Vodi pored Makarske, a sastoji se od nekoliko hiljada stabala borovine i mnogo mobilnih kućica. Kako smo i Nišlije i mi prošli mnogo destinacija u Grčkoj te obišli mjesta i na kojima ima i na kojima nema hlada, zaključili smo da takve borovine nema nigdje u Evropi. Shvatio sam i da sam nakon samo nekoliko dana ozdravio te konačno prodisao na nos, nakon nekoliko mjeseci kišne Nizozemske i zagađenog Sarajeva, a pored zelene oaze u koju sam buljio deset dana, primijetio sam i da mi godi isključivo morska hrana.
  • Još sam primijetio i ogroman napredak u svemu ostalom. Ljudi su nekako ljubazniji, ima mnogo više prodavnica i supermarketa, kugla sladoleda je veća nego ikad, a bankomati su na svakom koraku. Biće da stanovnici Dalmacije, i Hrvatske uopšte, neke stvari uče od boljih, ali da i dalje postoje bezvezni troškovi, koje volim nazvati nametima na zrak. Glupo je naplaćivati parking u mjestu koje ima jedva stotinu stanovnika ili za 30 sekundi tuša na plaži tražiti pola eura, a za korištenje toaleta jedan euro. Ipak, promjene su vidljive, i uopšte više nisu spore kao nekad, kada smo decenijama čekali da se uloži koja kuna u obalu. Dalmatinska obala je bolja nego ikad, jer tu borovina najljepše miriše, zrikavci proizvode najljepši zvuk, a i prilagođena je turistima više nego prije. Aljazeera