Slavenka Drakulić: Švedski političari odbijali uopće pričati o imigrantima - sad im se to vratilo

Cijena šutnje

Slavenka Drakulić: Švedski političari odbijali uopće pričati o imigrantima – sad im se to vratilo

Slavenka Drakulić, koja dio godine živi u Švedskoj, piše o tome kako su za uzlet švedske ekstremne desničarske stranke Švedski demokrati krivi ostali političari i mediji koji su izbjegavali pričati o imigrantima te su prikrivali podatke o njima. Državna statistika “jasno upućuje na vezu imigracije, nezaposlenosti, kriminala i neproporcionalnog korištenja socijalne pomoći… Tabuiziranje ovakvih tema švedskom se društvu vratilo kao bumerang”. Jutarnji

kolumne Slavenka Drakulić Švedska

Čak i ludilo ima kućni red

Basara: Luftbalon vs Lompar

Lepo zvuči i opravdava mnoga sranja, ali nije tačno da se sve ponavlja i da niko nikad ništa nije naučio iz istorije, mada ima i takvih primera, mi na primer.

Evo, recimo, smem garantovati da se u Nemačkoj više nikad neće pojaviti neki Hitler, u Italiji Musolini, u Španiji Franko, u Rusiji Staljin. I to ne zato što potencijalni Hitleri, Musoliniji, Franci i Staljini više nisu mogući ili što ne bi hteli da se ponove – ama jok, našlo bi ih se tušta i tma – nego zato što je isuviše onih koji su videli kratkotrajne vajde od pomenutih diktatora i samo su žestoko najebali do mere da je to stvorilo kolektivni imunitet na takve pojave.

Ono fakat, moguće su – a od pre nekog vremena i obavezne – pojave poput Marin le Pen, Đorđe Meloni, one nadobudne prdare iz AdF i sl., ne isključujem čak mogućnost da bi se navedene dame odvažile i na žešći pristup rasnim i imigracionim stvarima, ali ne bi više mogle da za to pridobiju potrebnu podršku. Čak je i za nas (jebo ja nas) Šešeljev uspon na apsolutnu vlast bio apsolutno mission imposible, iako najmanje 65% populacije deli njegove političke stavove. Slutili su i takvi da bi Šešelj bio tu mač i da bi bilo svestranog degeneka. Svetislav Basara

kolumne Svetislav Basara

Kad su mladi ignorantni, ti napiši knjigu

‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ Danila Kiša izašla prije 50 godina

Dakle, prije pedeset godina u Zagrebu premijerno objavljena je knjiga o kojoj će pisati i govoriti najveći književni umovi Zapada, bit će prevedena na sve europske jezike, a svom će autoru donijeti mnoge jade, skratiti mu život, odgurnuti ga u tuđinu. Kiša će optužiti da je plagijator, ali i to će biti samo zaodijevanje nečasnih misli i osjećaja u dostojanstvenije ruho. Ono čime će njegovi opadači i krvnici biti vođeni nešto je sasvim drugo: u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Danilo Kiš grdno je denuncirao svaki emocionalni ili misaoni kolektivizam, obračunao se s komunizmom, izašao je sam pred taj golemi hladni stroj, unutar kojeg je još uvijek tiho drijemala cijela zajednica, i rekao ono što se imalo za reći. Ustvari, nije rekao ništa, nego je ispričao svojih sedam priča. I kako to već biva kada osamljen čovjek stane pred rulju, tražile su mu se i nalazile mane, ali tako da svaka bude zaogrnuta nekim ponešto dostojanstvenijim ruhom. Objavljivanje “Grobnice za Borisa Davidoviča” jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj književnoj povijesti nakon 1945, ali ga na taj način samo malobrojni pamte. Miljenko Jergović za svoj blog.

Dok je radio na sveučilištu u Bordeauxu, Kiš se svakodnevno susretao sa studentima i intelektualcima koji su odbijali vjerovati u postojanje sovjetskih logora. Iz te frustracije i želje za svjedočenjem nastala je ova zbirka (Kiš.org)

Danilo Kiš Grobnica za Borisa Davidoviča kolumne Miljenko Jergović

Pazi što govoriš, jer bi netko mogao snositi posljedice...

Ivančić: Bog i Hrvati

Kada se, prema receptu gospođe Kosor, idealizirana slika dobrih starih tuđmanovskih vremena postavi u današnje doba, tko bi trebao biti zamjenski Tuđman – Milanović, koji glumi vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, ili Plenković, koji glumi vrhovnog zapovjednika hrvatskog društva? Pledirajući za prvoga, nekadašnja hadezeovka ne krivotvori samo historijsku ulogu Najdražeg Pokojnika, nego i vlastitu rolu u opačinama tuđmanizma.

Milanović, doduše, bez prestanka prodaje tuđmanovske suverenističke magle, no Plenković je taj koji istinski slijedi Tuđmanov model uzurpacije institucija, koliko god se televizijska analitičarka upinjala prikazati ga vođinim antipodom. Zavađeni dvojac razlikuju se (i) po tome što Milanović demonstrira lojalnost izumitelju hrvatske države na verbalno-simboličkom, a Plenković na praktično-političkom planu; prvi ima Tuđmana na srcu kada uživa u iluziji što je luči njegova poza, a drugi kada konzumira konkretnu moć. Viktor Ivančić za Novosti

kolumne Viktor Ivančić

AI misli, dakle ja ne trebam

Beck: Naši mladi koji pisanje prepuštaju strojevima odrekli su se razmišljanja

Možete reći da zlobno tumačim rezultate mature i da stvari ne samo da nisu crne, nego je trend uzlazan: 2027. past će iz eseja samo 10 posto maturanata, pa 2028 7 posto, i tim ćemo tempom do 2030 eliminirati nepismenost iz Hrvatske. Nažalost, nećemo, jer su besplatni programi za proizvodnju tekstova u svakom kompjutoru i mobitelu. U našim školama stasaju naraštaji kojima je normalno da im aplikacija nađe na internetu ili ispiše što god im treba, a iz tih škola dolaze studenti koji potom ne pišu nego printaju akademske referate i diplomske radove. Budući da su tekstovi umjetne inteligencije preplavili medije, mladi više i ne razlikuju ljudske od strojnih članaka.

Zaboravili smo zašto se piše esej na maturi, a on se piše kao podsjetnik na svrhu pisanja uopće: čovjek, da bi bio misleće biće, različite činjenice, doživljaje i koncepte slaže u glavi u suvislu cjelinu; tu cjelinu pretvara u rečenice i priopćava drugima kako bi ostvario svrhu svojeg života; pisani trag te djelatnosti dokaz je njegove ljudskosti. Naši sugrađani, mladi ili stari, iz strukovnih škola ili Hrvatskog narodnog kazališta, koji pisanje prepuštaju strojevima, odrekli su se razmišljanja. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Boris Beck kolumne

Ako nema neprijatelja, trebalo bi ih izmisliti

Markovina: Dalićev odlazak je više od fudbala

Zlatko Dalić je maksimalno pomaknuo granice, doživljavajući otvoreno vlastitu poziciju kao političku funkciju koja mu je omogućila vođenje ratova s onom polovicom društva koja nikad nije dijelila ovakve vrijednosti. Posljednjih godina je izgledalo kao da Katolička crkva, Thompson i Dalić nastupaju koordinirano, jer nije bilo te akcije klerikalaca koju ovaj nije podržao, nastupajući retorički doslovno kao da je prepisao uputstva po kojima se ravnao Thompson. Takvih Dalićevih izjava u kojima prokazuje i traži neprijatelje, proglašavajući ih manjinom i izdajnicima koji ruše idealizirano zajedništvo ima more. Postaviti nogometnu reprezentaciju kao bitno simboličko mjesto društva pa i nacije, na branik desničarskih vrijednosti koje isključuje barem polovicu društva, da bi ih se onda, kad jasno kažu da imaju problem s tim, optuživalo da su neprijateljska manjina, niti je slučajno, niti se događalo bez plana. Dragan Markovina za Peščanik.

Dragan Markovina kolumne Zlatko Dalić

Sretan rođendan! I ne slušaj ove dušebrižnike

Andrassy: Javite mi kakvu odjeću da kupim u svojim godinama da se barem pokušam zaštitit od ljutih veprova

Ja u skladu sa svojim godinama ne živim, pogotovo ne ovih dana – jutra provodim igrajući Dave the diver, videoigru koja vas vjerojatno ne zanima, ručam tostirane sendviče jer mi se ne da komunicirat sa štednjakom, a sinoć sam u društvu prijatelja ubijala virtualne zombije u novootvorenoj VR areni. Jesam, usput sam i oprala veš i pospremila stan za današnji svečani rođendanski ručak – koji ću naručit dostavom, opet iz želje da ne komuniciram sa štednjakom – ali i dalje ne možemo reć da živim onako kako bih “trebala.” Zapravo, apsolutno možemo jer je “ti bi trebala” kolekcija tuđih mišljenja koja smijemo, ali ne moramo prihvatit, a meni se baš sviđa što me život ovih dana podsjeća na bezbrižne ljetne praznike na kojima ne moram čitat lektiru. Andrea Andrassy za Miss7

Andrea Andrassy kolumne

Izbori su bili pro forme

Basara: Dani apšenja

Posle (ruku na srce, sumnjivo) izgubljenih izbora u septembru 2000, Milošević se nije lako mirio s tim da više neće imati apsolutnu političku moć i bog sami zna da li bi je ikada i izgubio da iz Moskve nije doleteo tadašnji ruski Dačić – Igor Ivanov, koji je Miloševiću sasuo u lice da su mu „tamo gde treba“ u Kremlju oduzeli moć i da moć ima predati novom kremaljskom izabraniku Koštunici, koji je prisustvovao razgovoru neprijatnom, a kome je Milošević onako rezigniran rekao: „Tako ti, dakle, meni, a ja ti osnovao stranku i pomagao ti“, na šta je Koštunica sav osupnut rekao da to nije tačno, na šta je opet Ivanov Koštunici rekao: „Kuš, jeste ti osnovao stranku i jeste te pomagao.“

Toliko o državnom integritetu, suverenitetu i ostalim državotvornim tricama i kučinama. Milošević je, dakle, izgubio političku moć i sad je valjalo ispuniti međunarodne obaveze, uhapsiti ga i u daljoj perspektivi izručiti u Hag, jer je tako odlučeno na onom drugom moćnom „tamo gde treba“ i tako je moralo biti. Jer da je bilo do domaće pameti, Milošević bi bio pozvan kod sudije za prekršaje, platio bi nekoliko kazni za pogrešno parkiranje i brzo se vratio u igru.

On, fakat, više nema političku moć da ne bude uhapšen, ali ni legalno izabrana Vlada Srbije nema moć da ga uhapsi, a Koštunici – koji ima vojnu moć – ne pada na pamet da ga apsi. I tako počinju dani apšenja Slobodana Miloševića, koji su belodano pokazali da država Srbija ne postoji. Basara ima seriju “Memoara starog majmuna”.

kolumne Svetislav Basara

Nema praznog hoda, pa ni prostora

Beck: Kuća, kuća, kuća, plaža, plaža, plaža, terasa, terasa, terasa, lokal, lokal, lokal

Richard Rogers, jedan od najvećih britanskih arhitekata, projektirao je Centar Pompidou u Parizu, Milenijsku kupolu u Londonu i Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Nisu mu se sviđali tornjevi blizanci WTC-a u New Yorku, o kojima je rekao sljedeće: „Ljudi griješe kad zaborave da je prostor oko zgrade jednako važan kao i sama zgrada: to dvoje se ne može odvojeno prosuđivati. Blizanci u New Yorku, na primjer. Nisu bile izvrsne zgrade, ali prostor između njih jest.“ Piše to Boris Beck za Večernji. Prazan prostor može biti veličanstven, čak i važniji od zgrade – kakva sjajna misao! Toga se sjetim kad god prođem uz sada već bivši Vjesnikov neboder.

Austrijski pisac Joseph Roth rekao je da su prije Prvog svjetskog rata ljudi primjećivali kad bi netko umro, da je poslije preminuloga ostajala praznina koja se dugo osjećala, a da je u ratu stradalo toliko ljudi da smo postali neosjetljivi na smrt. Čim netko umre, drugi stupi na njegovo mjesto. Vlada je već najavila da će na mjestu te velike i lijepe Vjesnikove praznine izgraditi nove zgrade. Kod nas vlada strah od praznine. U gradu se na svaku parcelu, makar i minimalnu, mora uguziti jeziva zgradurina, bez parkinga i vrta, a i obala je uglavnom već uništena. Cijeli tekst na Narodu

Boris Beck kolumne Vjesnikov neboder

Oni bi da se svira na njihove note

Jergović: Diskvalificirajući pop-kulturni portal, Marić diskvalificira i sebe, i svoj festival

Čak i da je Ravno do dna neki bezvezan javni medij – ali doista medij! – koji je krajnje mrzovoljan prema Mariću i njegovim poslovima, i koji na njegov festival gleda kao na crnog đavla, čak i tada je, u zemlji kakva je Hrvatska, pravilo da novinari imaju pravo na besplatan ulaz na festival, na novinarske akreditacije i na izvještavanje o onom što se događa. To pravo je iznad prava Zorana Marića, ili bilo koga drugog, da organizira bilo kakvu kulturnu manifestaciju. Marićevi napuhanci i plišanci mogu, recimo, odjebati Ravno do dna, ukoliko je to portal specijaliziran za ribolov i urološke probleme muškaraca starije dobi. Da nije novinara – u hrvatskom slučaju onih s Ravno do dna, te uz njih Dragaša i Horvata – mogao bi INmusic festival biti manifestacija razbrojavanja brojlera u megakokošinjcu, a ne glazbeni događaj. Baš moraš biti idiot, pa da to ne shvaćaš. Miljenko Jergović za svoj blog.

InMusic Festival kolumne Miljenko Jergović Ravno do dna Zoran Marić

250 godina nakon revolucije koja je malo skrenula s puta

Vizek: Američka sloboda nije bila zamišljena kao pravo da svatko viče svoju istinu do iznemoglosti, već kao izdrživi suživot

Sloboda ne podrazumijeva samo pravo da govorimo, vjerujemo i živimo po vlastitoj savjesti. Ona podrazumijeva i dubinsku odgovornost, pozornost, sposobnost slušanja i, možda najteže od svega, sposobnost autorefleksije. Amerika na ta pitanja o slobodi i suživotu različitih istina odgovara ranije i bolnije od mnogih drugih društava jer je rasno, etnički, vjerski i identitetski isprepletenija od gotovo bilo koje druge velike zemlje. Ali izazov pred kojim se danas nalazi nije samo američki. Prije ili kasnije s njim će se suočiti i sve druge zemlje koje postaju ili raznolikije ili manje spremne prihvatiti jednu jedinu verziju istine. Maruška Vizek za tportal

250. rođendan SAD-a kolumne Maruška Vizek

M	T	W	T	F	S	S
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Cijena šutnje