Slavoj Žižek: Drugi front u Ukrajini - Monitor.hr
19.08. (23:00)

Ukrajini je potrebna pravda, to jest ukidanje privilegija za oligarhe i pripadnike ostalih elita

Slavoj Žižek: Drugi front u Ukrajini

Da bi se izbegao kolaps ratnih napora potreban je istinski ujedinjen front protiv zajedničkog neprijatelja. Tu se javljaju neki zabrinjavajući znaci. Mnogi levičari i nenacionalistički liberali u Ukrajini spremni su da se bore protiv Rusije. Dobrovoljno su se prijavili za borbe na prvoj liniji fronta. Jedan od njih voli moje knjige i poslao mi je sliku svog mitraljeza i dve moje knjige na ukrajinskom. Ti ljudi se protive agresivnom konzervativnom nacionalizmu i njegovim jalovim, kontraproduktivnim merama kao što je zabrana izvođenja dela ruskih kompozitora, pa ih često sumnjiče za proruske stavove – kao da se Vladimir Putin, heroj evropske i američke desnice, nekako i dalje zalaže za socijalizam… I sama Ukrajina se bori na dva fronta, protiv ruske agresije i za svoju budućnost posle rata. Ako ova zemlja opstane, da li će to biti nacionalistička i fundamentalistička država poput Poljske ili Mađarske? Hoće li biti de facto kolonija globalnog kapitalizma, ili nešto treće? Pogrešno je misliti da se svim ovim pitanjima treba baviti tek kad se završi rat. Kao i kod svih pokreta otpora, od Francuske revolucije do evropskih partizana u Drugom svetskom ratu, u ratnim okolnostima se određuje politička supstanca posleratnog društva. Peščanik /Newstatesman


Slične vijesti

08.10. (22:00)

"U zemlji laži sve je istina", rekla bi Dubravka Ugrešić

Miljenko Jergović: Dekonstrukcija laži stoput izgovorene na HRT-u: “Miro Gavran je najprevođeniji hrvatski pisac”

  • Neku je večer urednica Zrinka Turalija, najavljujući mu u Vijestima iz kulture Prvog programa HTV-a novi roman, predstavila Miru Gavrana kao “najprevođenijeg hrvatskog književnika”. Otkako je na čelu Matice hrvatske, visokodotirane ustanove, u koordinaciji s kojom država donosi zakone u kulturi, te otkako slušamo vijesti o tome da predsjednik Gavran ide na Kaptol da potvrdi kako je djelovanje MH sasvim u skladu s djelovanjem Katoličke crkve, mogao bi se steći dojam kako laž o najprevođenijemu nije tek gesta konvencionalne ljubaznosti, nego da je riječ o projektu od državnoga i nacionalnog značaja. Književnost nije natjecanje, no reći da je Miro Gavran “najprevođeniji hrvatski književnik” neugodna je laž, jer je to nešto što je izmjerljivo.
  • Više je mjerila prema kojima se lako i egzaktno da izračunati koji su to najprevođeniji hrvatski književnici. Jedno bi bilo mjerilo broja jezika. Drugo bi bilo mjerilo broja izdanja prevedenih djela. Treće bi bilo mjerilo prevedenih originalnih naslova. Da bi svaki od odabranih kriterija bio vjerodostojno primijenjen, te da bismo doznali koji li je to “najprevođeniji hrvatski književnik”, potrebno je još nešto: ustanoviti koji su to nakladnici objavili rečena izdanja, jesu li stvarni ili fiktivni, jesu li ugledni ili za njih nitko nikad nije čuo.
  • Po većini odabranih mjerila najprevođeniji hrvatski književnici su, ustvari, dvije književnice: Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. Trećemu po redu nećemo spominjati ni ime, ni djelo, dok bi četvrti bio Predrag Matvejević. Ujedno, Matvejević je autor pojedinačno najprevođenije hrvatske knjige, “Mediteranskog brevijara”. Ni među piscima koji slijede iza četvero doista najprevođenijih, ni među njih još pet-šest, ne bi se moglo naći ime Mire Gavrana. Prijevode njegovih romana naprosto nije moguće pronaći kod relevantnih ili manje relevantnih nakladnika u zemljama na čije su jezike navodno prevedeni… Jergović
08.10. (14:00)

Dakle, treba sve promijeniti tako da sve ostane po starom. Kopčaš?

Viktor Ivančić: Misa u AP-molu

  • AP: Naravno da znaš, trebalo je što hitrije ozloglasiti onoga kojeg smo odstrijelili. Hoću reći: curenje podataka iz istrage uvijek je bilo snažno oružje vlasti. A novinari i mediji su bili više od saveznika – praktički produžena ruka organa državne represije. Često su služili i kao simulacija pravne države, kao pozornica na kojoj će se aranžirati suđenje prije suđenja. Jer što bi nas bilo briga ako, recimo, Todorić ne bude osuđen za inkriminacije koje mu tužilaštvo stavlja na teret, kada su vodeći mediji, zahvaljujući informacijama koje im selektivno dotura tužilaštvo, već izrekli presudu, je li tako? MM: Tako je, šefe. AP: Kad su oni pizduni iz Ferala, dok je Sanader još bio premijer, pisali o njegovim kriminalnim podvizima, vodeći mediji pravili su se gluhi i nijemi. A pet godina kasnije, kad je moćnik bio politički sahranjen, iste su stvari objavljivali kao “ekskluzivna otkrića”. Jer su ih iz tužilaštva i policije šopali podacima iz istrage. Sjećaš se toga? MM: Sjećam se, šefe. Mada sam bio još mali.
  • AP: Hrvatski novinari podbacili su u mnogočemu, ali su uvijek postizali vrhunske rezultate u disciplini šutiranja mrtvog konja. Normalno da je to vlast nastojala maksimalno iskoristiti. I sad da se desi ovo. MM: Koje ovo, šefe? AP: Pa to da uz mrtve konje krenu udarati i žive svinje. MM: Šefe! AP: Oprosti, Marko, to iz mene progovara onaj Ivančić… Točno osjećam kako me zloupotrebljava u kolumni i stavlja mi riječi u usta… Novosti
08.10. (09:05)

Zašto nas gnjavite tamo gdje ne treba?

Andrea Andrassy: Ispovijest osobe koja ne razumije pipe

Kad ste se zadnji put susreli s normalnom pipom, onom ispred koje ne treba mahat rukama i zbunjeno tražit način na koji se aktivira? Ja se ne sjećam. Isto pitanje vrijedi i za tuševe u hotelima ili apartmanima – kad ste zadnji put ušli u tuš i odmah znali gdje se pali, gdje se gasi i kako se dobiva topla voda bez da slučajno stisnete gumb koji zove recepciju i/ili policiju? To da bi policija vjerojatno prije došla kad stisneš gumb u tušu, nego kad netko mlati ženu je tema za neki drugi put, danas se bavimo jednostavnijim stvarima. Ako vam ovo zvuče kao glupa pitanja, vjerojatno ste u pravu, ali sve češće primjećujem da se ne znam oprat – ni u hotelu ni u wc-u na benzinskoj. Ne samo to – više ne znam ni uć u wc bez da prvo par minuta ne analiziram koji je muški, a koji ženski. Andrassy

08.10. (00:00)

Nije kraj svijeta, ali boli kao da jest

Božica Jelušić: Poslije poraza

Kako na vas utiče poraz?

U današnjem svijetu najteže je čovjeku priznati pravo na poraz. Čuli smo već za one koji su poslije poraza “ostarjeli preko noći”, “digli ruke od sebe”, “pokušali se uništiti”, i tako u cijeloj skali drastičnih akcija i poteza, promijenili svoj život post cladem. Ali ima i hipervitalnih, neuništivih, koji su iz poraza izvukli iskustvo, motivaciju, prkos, volju za novi početak, elemente budućeg juriša na veliki cilj i eventualne naknadne pobjede. Ne pripadam ni jednima ni drugima. Krećem se po sredini, u prostoru rezignacije. U porazu je samo jedna stvar tragična: oni, koji će nedužni stradati zbog loših iskustava, kojima nećemo dati prići, bit ćemo hladni, zgađeni, suzdržani, držat ćemo ih na distanci i nećemo im vjerovati nikako. Ni njihovom divljenju, ni dobrim nakanama, ni boljem karakteru. U porazu, što je uskogrudno i ružno, ali neizbježno, privremeno djeluje paradigma: “Svi su ljudi isti, a ima i gorih!” Radiogornjigrad

06.10. (18:00)

Stara škola je najbolja škola

Upoznajte Stražarnog lopova, zagrebačkog underground blogera

Goran Polak na svom blogu već najmanje 15 godina sakuplja i objavljuje raritetne video, audio, foto i tekstualne zapise ex-Yu novovalne generacije i svega što je bilo vezano uz, mahom 80-te godine 20. stoljeća, ali ima i daleko širu kronološku ekspanziju i na ratne 90-te, te i 21. stoljeće. Na Terapiji su poveli razgovor s njim. Polak je i sam bio član nekolicine post punk i novovalnih bendova, nakon pune 4 i kusur decenije je konačno objavio i pravu vinilnu LP ploču (i CD) pod punim naslovom Stražarni lopov i dobri ljudi – Hodam, gledam, prolazim, na kome je sakupio impozantnu gomilu od 30 nekih jako poznatih glazbenika, nekih malo manje znanih, uobličivši taj spoj post-punka s obilje eksperimenata u masovnu konceptualnu cjelinu od cirka 45 minuta na vinilu i nešto više na CD-u. Recenzija albuma

01.10. (10:00)

U Americi kad udariš ženu završiš u pritvoru, a kod nas na statusima svećenika

Andrea Andrassy: Croatia, full of death

Eye Of Sauron Sees All GIF | GIFDB.com

Danas, 18 godina kasnije, vidim da sam za ovo četvrto nažalost bila u pravu. Da sam ga prijavila, za njega se vjerojatno ne bi promijenilo ništa – prijatelji bi ga i dalje podržavali, mama također, sigurno i pokoji svećenik, sudac i policajac, a ja bi možda bila još jedan lampion na groblju žena koje su ugašene jer se neki muškarac nije upoznao s idejom da smije bit ostavljen. Ili žena koja stalno ide na policiju koja joj govori “ne možemo ništa dok vas ne ubije”. Bilo bi mi draže reć da sam postupila kao osnažena žena koja se bori za pravdu, ali nisam – postupila sam kao žena koja se pokušava spasit, SAMA, jer je to nažalost bio logičniji, mudriji odabir. Ne nužno za društvo u cjelini, ali društvo u cjelini ionako brine o ženama tek kad su mrtve. Andrea Andrassy

01.10. (01:00)

Parazitiranje na moralnom i emocionalnom talogu

Miljenko Jergović: Zašto se ljudi više solidariziraju sa zlostavljačima, a ne sa žrtvama

Najprije, ljudima je uvijek milije i lakše biti među većinom. A većina na društvenim mrežama, kao i na internetskim forumima, koji su prethodili društvenim mrežama, nepogrešivo je i uvijek na strani zla, nasilja, opačine i nanošenja svih mogućih nepravdi ispravnom pojedincu. Ne treba pitati zbog čega je tako, nego se vrijedi samo sjetiti Poncija Pilata: taj je carski namjesnik u Judeji upitao narod na trgu koga da raspne, pravednog ili krivog, razbojnika ili žrtvu. I narod je fejsbučki odlučio. Fejsbuk, kao ni trg, nisu zbir pojedinačnih mišljenja, nego su trg, kao i fejsbuk, negacija pojedinačnog mišljenje. Ali ni to nije sve. Antropološki talog koji podržava Denisa Buntića, tako što njegovoj žrtvi pronalazi stotinu mana, to bi, možda, učinio i kad bi ga se dalo prizvati da se razabere u pojedince. Zašto i kako? Pa zato što žrtve nikad, ni u jednoj životnoj situaciji, ne izgledaju naročito dobro. Ljudski jad i nesreća su, skoro u pravilu, vrlo ružni i ne izazivaju, sami po sebi, naročitu sućut.

30.09. (21:00)

'Nije Hrvatska za to spremna, tata…'

Boris Jokić: Bi li mladi sa 16 zbilja glasali za Pernara, ustaše ili komuniste?

Što misliš o tome da tvoja generacija dobije pravo glasa na izborima’, pitao sam šesnaestogodišnju kćer na usponu ka vrhu Medvednice. ‘Meni bi to bilo super, ali nisam sigurna da bi ovi moji izašli na izbore…’ – odgovorila je spremno – ‘…njih ti politika uopće ne zanima.’ Odgovorio sam kratko: ‘Osjećaji su uzajamni. Ni političare ne zanimate vi i vaši životi.’ ‘Ma oni jedva da znaju rit obrisat’, o istoj temi govori mi prijatelj. Misao da netko sa šesnaest godina nema znanja koja bi mu omogućila donošenje informirane političke odluke o (ne)izlasku na izbore i davanju glasa nekoj od političkih opcija izrazito je raširena. S osamnaest može, ali s dvije godine manje nema šanse. Tportal

30.09. (19:00)

Tajna teroristička organizacija Republika Srbija

Boris Dežulović: Dan žalosti

“Možete sve da nas pobijete, možete da uradite šta god hoćete, ali nikada Srbija neće priznati nezavisno Kosovo!” Tim je rečima predsednik Aleksandar Vučić u javnom obraćanju građanima Srbije pre par dana izneo svoj utisak o nedeljnim događajima u kosovskom selu Banjska, gde su goloruki Srbi, “ne želeći više da trpe Kurtijev teror”, najpre postavili kamionske barikade pa rafalom iz automatskog oružja golim rukama ubili jednog kosovskog policajca i ranili još dvojicu, nakon čega su u razmeni vatre s kosovskom policijom četvorica ubijena, a ostali sve onako goloruki blindiranim kamionom provalili kapiju i upali u manastir Banjska, pretvorivši ga u srpski Alamo… Trideset šest godina nakon što je srpski vožd Slobodan Milošević pred okupljenim građanima Kosova Polja poručio “Niko ne sme da vas bije”, vođa tajne terorističke organizacije Republika Srbija Aleksandar Vučić odlučno raskida sa Miloševićevim nasleđem i poručuje: “Možete sve da nas pobijete!” Novosti

30.09. (15:00)

Nakon ručka sam ušao u supermarket… i malo je reći da sam bio zatečen cijenama

Mirza Softić: Zdrava hrana je skupa, ali i dalje jeftinija od doktora

Obično po povratku u Holandiju padnem u teški očaj jer zaboravim da piletina nema okus piletine, te da mi za riblji obrok treba 30 eura ako ga pravim kod kuće. Četveročlana porodica bi po ovim cijenama mjesečno morala izdvojiti 600-700 eura samo za meso ili ribu, a kad još dodamo priloge, doručak, treći obrok, i druge osnovne namirnice, lako ćemo doći do cifre od preko 1500 eura samo za hranu. U SAD-u je zdrava prehrana itekako odvojena od nezdrave i potrebno ju je mnogo više platiti. Postoje čitavi lanci supermarketa u kojima su zdravije namirnice, ali u njih ulazi samo elita, jer je čak i srednjoj klasi tako nešto nedostižno. Moj rođak koji živi u Seattleu, na pomen kako je baš nenormalno dati 50 dolara za kilogram lososa, kaže kako je taj losos mnogo jeftiniji od američkih doktora. Aljazeera