Snježana Pavić: Kad hrvatski šeici mudruju o ženskim tijelima - Monitor.hr
20.06.2020. (21:30)

al Hrvatistan

Snježana Pavić: Kad hrvatski šeici mudruju o ženskim tijelima

Većina naših stranaka nema žena na listama, jer ih jadni nisu uspjeli naći. Nema! Nema HDZ, nema SDP. I onda uključite televiziju, neko sučeljavanje, i sve sami muški. Ovako je sigurno u Saudijskoj Arabiji. Sjede naši šeici u studiju, i što duže govore, to ti više pada mrak na oči. Čovjek bi pomislio da su se iranske mule sastale na godišnjem ćudorednom kongresu, ali ne, to je cvijet hrvatske politike krenuo mudrovati o ženskim tijelima i ženskim slobodama – Snježana Pavić, Jutarnji.


Slične vijesti

Danas (19:00)

Descartes: Mislim, dakle dobro je

Beck: Kako ide? Kako bi rekao veliki novinar Joža Vlahović, nije loše, a kamoli dobro

Beskonačna je lepeza odgovora na ono obično pitanje: Kako ide? Neutralno: Ide, Dobro je, Polako, Bez žurbe, Gura se. Ironično: Nikad bolje! Optimistično: Odlično! Neinformirano: Ma, može i bolje. Kada mene to pitate, i sam uglavnom iskoristim neki od ponuđenih odgovora, inače stanem, zadubim se i ostanem bez riječi.

Jer iskreni odgovor na to pitanje sve je samo ne jednostavan – on bi trebao sadržavati sve o tome tko smo i što smo, gdje smo i kamo idemo, sve o našoj unutrašnjosti i okolini, spojiti trenutak i vječnost, a također i stav o svim tim stvarima. Evo nekoliko odgovora u ponešto slobodnom prijevodu – Ikar: Slomljen sam, Prometej: Idu mi na jetra, Odisej: Na konju sam, Heraklit: Ide, Parmenid: Ne ide, Hipokrat: Dok je zdravlja, Sokrat: Ne znam, Platon: Idealno, Lucifer: Kako Bog zapovijeda…

Kako ide, pitali su i jutros razne ljude o kojima čitam u medijima. Evo nekih mogućih odgovora – Trump: Ide nam najbolje u povijesti! Putin: Kroz prozor. Dabro: Iz d-dura.  Stanković: Depresivno. Orešković: U fašizam. Herman: U antifašizam. Rudan: U kurac. Tomašević: Na biciklu, Thompson: Preko polja kroz sjećanje. Milanović: Ad infinutum. Hajdaš Dončić: A što to?… Boris Beck za Večernji (i za Narod)…

Jučer (20:00)

Odjel za teške zločine protiv "first world" problema

Andrea Andrassy bi kriminalizirala neuspjelu dostavu: “Vaš paket smo pokušali uručiti”… YOUR MOM! Niste pokušali! U zatvor!

Što mislite, koliko bi se brzo zaposlilo još djelatnika da direktorima zbog izostanka plaćene usluge prijeti novčana kazna ili zatvor? I što mislite, koliko bi firmi moglo i dalje uspješno poslovat da imaju tradiciju neispunjavanja obveza prema klijentu kao što ju imaju kurirske službe? Zatvor. “Dizajnerski namješten” – dizajner je Mojsije, što nije za zatvor, ali za zatvor bi trebalo bit kad u oglasu ne napišeš cijenu i kvadraturu. To su valjda osnove, ali nekima je draže da se ljudi iznenade kad nazovu. Za zatvor bi trebalo bit i kad netko prodaje stan u Zagrebu, a netko drugi se dosjeti spomenut da “za te novce u Slavoniji možeš…” Andrea Andrassy bi za Miss7 slala i printere u zatvor, roditelje s nemirnom djecom i bluetooth zvučnike, kao i prevoditelje engleskih filmova u kojima ne prevode ruski. ukoliko se nađe negativac iz Rusije. NE MOŽETE samo u zagradi napisati “speaking Russian” i ostavit ljude u neznanju, šta vam je? Расскажите нам, о чём они говоря, recite nam o čemu pričaju. Zatvor.

Jučer (17:00)

Strmopizd prvo u glavi, pa tek onda napolju

Basara: Nekritična masa

Povod za našu kriznu kolumnu bio je naslov (i ispodnaslovni tekst) u Danasu, citiram: „U susret 15. martu. Može li da se ponovi 300.000 ljudi na beogradskim ulicama?“

Već je sam naslov – bez udubljivanja u ispodnaslovni tekst – bio dovoljan da dokonam da se majke studentsko-opozicione invencije nose mišlju da upriliče reprizu skupa održanog prošlogodišnjeg 15. marta, koji je fakat okupio masu brojniju (kritičniju) od mitološke petooktobarske, ali koji je – za razliku od petoktobarskih protestacija – završio trt Milojkom.

Odgovor je sledeći: Ne da može da se ponovi, nego se svaki dan ponavlja; osnovano je, naime, pretpostaviti da se u milionskoj varoši, poput Beograda, na ulicama u svakom trenutku nalazi tristotinak hiljada ljudi. I nikom ništa. Kao što bude nikom ništa i kad se kritična masa od trista hiljada ljudi okupi na relativno malom prostoru.

Strmopizdni know-how kaže sledeće: kritične mase i masovne demonstracije dolaze tek posle strmopizda, oni su, da kažemo, narodna veselja – iliti cincarsko-kalburskim rečnikom rečeni – „narodni odisaji“, dočim se se pravi strmopizdni posao završava dva-tri dana pre, u tišini, iza zatvorenih vrata ili u tajnovitim mutlacima. Svetislav Basara

Jučer (12:00)

Nije nam rekao, ali kao da se čulo...

Ivančić: Šoa program

“Nema tu nikakvog nesporazuma”, nije nam kazao ministar Anušić. “Već vam rekoh da, kao pristojan gost, poštujem običaje domaćina. A osim toga, teza da se pozdravom ‘Za dom spremni’ iskazuju negativni osjećaji prema Židovima je najobičnija izmišljotina!”

Zašto izmišljotina? – zanimalo nas je. – Zar Židovi pod tim pozdravom u nekadašnjoj fašističkoj NDH nisu bili otpremani u logore i masovno ubijani?

“Mi ne živimo u nekadašnjoj fašističkoj državi, moj gospodine, nego u ovoj sadašnjoj”, nije nam rekao Ivan Anušić. “A u njoj Židovi nisu iole ozbiljan remetilački faktor – štoviše: nisu više nikakav faktor! – da bismo na njih trošili rasističke i šovinističke strasti.”

“Da se kojim slučajem u trenutku dok sam u Yad Vashemu odavao počast žrtvama holokausta iz razglasa začula Thompsonova ‘Bojna Čavoglave’, ja bih, prilagođavajući se ambijentu, na komandu ‘Za dom’ s početka te pjesme uzvratio sa ‘Shalom’”, nije nam rekao ministar Anušić… Viktor Ivančić za Novosti

Srijeda (13:00)

Ni glogov kolac ne pomaže...

Jergović: Jeffrey Epstein ili zašto je nemoguće upokojiti vampira

Jeffrey Epstein je zlo u najgrotesknijem zamislivom obliku. Zlo u obliku mlohave američke ćune, o kojemu je već neko vrijeme nemoguće, a možda i nepotrebno, razmišljati kao o ljudskom biću. Premda ima smisla o njemu misliti kao o muškarcu. Ali ne kao o čovjeku. Na Epsteinovom slučaju mogla bi se precizno prostudirati razlika između muškarca i čovjeka u svakome od nas. Otkud želja da u tom prilično muškom, pritom i kolektivnom zločinu, pronađemo ženske krivce? Otud što će nam onda lakše biti da podnesemo i Chomskog, i Clintona, i Clintonicu, i pobožne konzervativne kršćane, i borkinje i borce za ljudska prava, koji su od Epsteina primali donacije, i britanske prinčeve, i tko zna sve još koga. Pojava Sane Alajmović, ili tragikomična cameo uloga Mije Kovačić u Epsteinovim spisima, kao da skidaju s nas neki posve nejasan osjećaj saučesništva u Epsteinovom megazločinu. Ako su i one krive, možda na kraju nitko neće biti kriv… Miljenko Jergović za svoj blog.

Utorak (11:00)

Ništa od vesterna u Saboru

Dežulović: Dabro, loš, zao

Trideset dana?! Samo i točno dva dana prošla su od Hrebakova ultimatuma do glasanja u Saboru, a gnjevni Hrebak već je poslušno poput psića podigao šapicu i glasao “za”, zadovoljno potom s poda grickajući suhu smeđu kockicu od dehidrirane piletine. “Ultimatuma nema i nikad ga nije ni bilo”, mljackajući je mrtav-hladan novinarima izjavio predsjednik HSLS-a, baš kao da njegova tri puta ponovljenog ultimatuma, hm, nikad nije ni bilo. Gdje je nestao hrabri antifašist Hrebak? “Kad mi netko kaže da je lijevo-liberalan, meni se diže kosa na glavi”, izgubio je živce Hrebak. “Što je to lijevo-liberalno? Sloboda govora i Che Guevara?!”

Ah da, to je rekao prije sedam godina, kad je postao predsjednik HSLS-a. Ispričavam se.

Od cijele napete parlamentarne krize i izvanrednih izbora, da skratim, ispao je na kraju samo klasični, mlohavi hrvatski “Dobar, loš, kao”. Po prilici kao da su Eastwood, Wallach i van Cleef na vrhuncu drame s pustog groblja Sad Hill otišli u obližnji saloon na štrudle i topli kakao. “Dobar, loš, kakao”. Tko bi zaboga to gledao? Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (14:00)

Maškare, Valentinovo... veljača opet traje prekratko

Andrassy komentira nedavna zbivanja: Epstein dokumenti, pjesme na Dori i Dabre, zatvaranje Name, romantični izrazi za šmrkanje…

Dobili smo i epilog priče o (ne)časnoj sestri koju je nožem “napao migrant”, priče koja je na početku rezultirala bujicom sreće internet ljudi, a kad smo dobili priznanje o stvarnom tijeku događaja, dobili smo i ono što nije dobila Mia Kovačić – hrpu nevjerice i potpitanja. Dobili smo i nekoliko javnih svađa – Mladen Grdović je napao tipkovnicu i obratio se Severini: “Đi. Mal.SNemojte ljudi , nemoj SEVE. Svi znamo da si dobra Cura .”

U Rijeci je bilo šareno; Thompson je održao koncert i spomenuo da Rijeci treba Isus, što možda nije netočno jer su tamo trojica – ne ispričavam se – dokaza da su kondomi često odličan izbor pretukla tinejdžera. S razlogom, naravno, dečko je sjedio na klupi i jeo burek, što je dovoljan povod da te netko iscipelari. Bivši ministar Dabro je pjevao ustaške pjesme – riječkom Isusu hvala, ovaj put bez pucanja iz pištolja – a par dana kasnije je obećao (ili zaprijetio) narodu: “Snimit ću jedan album domoljubnih pjesama… Poklanjam pužnicu, preuzimanje u Zagrebu. Andrea Andrassy za Miss7

21.02. (09:00)

Sve su istražili da vi ne morate

Dežulović: Otkud Plenković u Epsteinovim mailovima?

Kako vidite, ništa senzacionalno, ništa užasno i jezivo, ništa vrijedno vaše dosadašnje pažnje. Andrej Plenković, ukratko, u Epsteinovim se dosjeima spominje po prilici točno i jednako usput kako se usput u njima spominje i, recimo, bivša zagrebačka manekenka Mia Kovačić, koju je pažnji Jeffreyja Epsteina preporučio bliski suradnik i zamjenski izvršitelj njegove oporuke Boris Nikolić, liječnik, investitor i nekadašnji savjetnik Billa Gatesa. Štoviše, Mia se u Epsteinovom arhivu spominje samo jednom, dakle pet puta manje nego Plenković! Pa ipak, hrvatski mediji već danima govore samo o Miji Kovačić. Potpuno jednako mogli su, eto, objaviti kako je “U Epsteinovim mailovima spomenut i poznati hrvatski premijer Andrej Plenković, poznato i zašto!” – pa ipak, primijetili ste, nitko osim mene nije ga se sjetio tamo potražiti.

Priča o našoj poznatoj voditeljici i našem poznatom predsjedniku Vlade tako neobično glupo, ali i neobično točno ogoljuje suštinu stvari: u cijelom skandalu, u kojemu je s jedne strane moćna muška financijsko-političko-kulturna elita, a s druge nemoćne maloljetne djevojčice i mlade djevojke, mediji svoje masne naslove posvećuju – naravno – mladom ženskom mesu. Boris Dežulović za N1

19.02. (21:00)

Bitno je imati plan

Dežulović: Srbija 2050

Šta je bilo? Pre dve godine, 20. januara 2024., dok se približavao rok za svođenje računa “Srbije 2025” – a Taško Načić kao konobar iz “Radovana III” spreman u ćošku čekao da naplati ko je šta imao – predsednik Aleksandar Vučić iznenada je pred novinarima u Palati Srbija pompezno predstavio svoj najnoviji novi investicioni plan, “Srbija EXPO 2027 – Skok u budućnost”, ambiciozni program težak skoro osamnaest milijardi evra, ili – kako reče – “ceo jedan godišnji budžet”. Vučić je jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2025” predstavio plan “Srbija 2027”, pa onda jednako jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2027” – taman kad je Taško počeo da zbraja račune i izveštaje – predstavio plan “Srbija 2035”. I tako do kraja srpskog sveta i veka, uvek i zauvek u nekom trogodišnjem, petogodišnjem ili desetogodišnjem zatvoru. Izvinjavam se, planu… Boris Dežulović za Novosti.

19.02. (00:00)

Batina nije argument

Žižek: Trump – kralj buntovnik

U ljeto 1989. godine, Francis Fukuyama predstavio je svoju viziju kraja povijesti. Pošto je liberalno-demokratski kapitalizam najbolji mogući društveni poredak, tvrdio je Fukuyama, dalji napredak nije moguć, osim kroz postepenu realizaciju poželjnog poretka širom svijeta. Međutim, taj „kraj“ je potrajao jedva tri desetljeća i sada smo na suprotnom ekstremu: danas je prevladala ideja da se liberalno-demokratski kapitalistički svjetski poredak raspao, zajedno sa svojim složenim pravilima koja garantiraju osnovna ljudska prava (sloboda govora, univerzalna zdravstvena zaštita, javno obrazovanje i tako dalje). Zamjenjuje ga brutalni novi svijet u kom velike ribe jedu male, a ideologije se više ne shvaćaju ozbiljno, jer ono što je bitno jest sirova ekonomska, vojna i/ili politička moć. Ali ništa od toga nije istina. Naš postliberalni svijet je prožet ideologijom čak i više od liberalno-demokratskog poretka. Trumpova MAGA vizija je čista ideologija, čak i ako joj vlastiti postupci svakodnevno proturječe. Žižekova promišljanja prenosi Peščanik.