Some like it rare (2021): Mesarsko-veganski obračun - Monitor.hr
25.05.2022. (20:00)

Malo crnog humora, dugo nismo

Some like it rare (2021): Mesarsko-veganski obračun

Horor-komedija koje se na ovaj ili onaj način vrte oko (nesvesnog) kanibalizma nije nedostajalo u filmskoj istoriji, još manje u „palp“ literaturi, a ponajmanje u urbanim legendama, od engleskih viktorijanskih „Penny Dreadful“ izdanja preko nemačkih legendi o Carlu Grossmanu i Karlu Denkeu koji su, svaki za sebe, navodno prodavali ljudsko meso, pa do filmskih adaptacija u različitim registrima. Najnoviji uradak glumca, komičara i filmskog autora Fabricea Ebouéa, Some Like It Rare, nastavlja se na taj niz, možda s manje istaknutim dizajnom nego Delicatessen, ali zato s isukanom satiričnom oštricom. Mesarsko-veganske šale zapravo su najuspelije u filmu, možda upravo zbog toga kako su i koliko elaborirane, od toga da ipak treba naći podgojene vegane, što nije uvek najlakše, po tome da se vegani od ostalih ljudi razlikuju upravo zbog svoje dijete (i životinje koje pod normalno jedemo se hrane veganski, zar ne?) i sve u tom stilu. Naravno, pošto je reč o čvrstom žanrovskom okviru komedije, neke repeticije su neizbežne, ali one su izvedene relativno vešto da ne opterećuju ritam filma. XXZ


Slične vijesti

Jučer (20:00)

Jazz, bunt i jedan vrlo tvrdoglavi klavir

Köln 75: Kako je tinejdžerica organizirala najvažniji koncert Keitha Jarretta

Priča o Veri Brandes, jednoj od najzaslužnijih njemačkih promotorica jazza svih vremena, ujedno je priča o tome kako je jazz u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj pronašao jako utočište, tj. u vremenu dok je u ostatku zapadnog svijeta drmao rock and roll. Njena dramatična borba za afirmaciju na polju na kojem je dotad bilo malo ili gotovo nimalo žena, posebno maloljetnih djevojki odlično je protkana sa životnom i zdravstvenom dramom „odmetnutog“ klavirističkog genija koji je dvaput odbijao Milesa Davisa da se pridruži njegovom bendu, kao što se uz to prikazuju i situacije pod kojim uvjetima su tada jazz glazbenici radili i živjeli na europskim turnejama, koje bi danas vjerojatno s prijezirom odbili mnogi mladi bendovi koji su možda na Bandcampu objavili jedan EP.

Dojam samog Jarrettovog koncerta izvedenog i snimljenog tog sudbonosnog 24. siječnja 1975. godine Fluk je dodatno pojačao time što nije uzeo ni ton s njega, čime je primijenio taktiku mahanja čuturicom vode pred žednima u pustinji, jer nakon gledanja jednostavno morate posegnuti za tim djelom s obzirom koliko vas film u svom finalu napuni emocijama. Zoran Stajčić za Ravno do dna

Utorak (19:00)

Nešto drugo, nešto divlje

Radić o filmu ‘Autocesta zločina’: Cijenim ambicioznost, iako je više obećavao nego što je isporučio

Bart Layton se dosad producentski i autorski uglavnom bavio TV-serijama i TV-filmovima, a u opusu prije “Autoceste zločina” ima samo dva kinonaslova, oba dugometražna i zapažena. Radnja novog filma zbiva se u Los Angelesu, koji se svojim raznovrsnim lokacijama pokušava uspostaviti kao jedan od likova filma, no glavno je težište ipak na troje protagonista – mladom, ali iskusnom, “džentlmenskom” pljačkašu dragulja i virtuoznom vozaču Mikeu, sredovječnom policijskom inspektoru Louu, pravedniku koji uslijed takvog svog karaktera teško napreduje u službi te menadžerici u osiguravajućoj kompaniji, Sharon. Iako osvaja trudom oko profiliranja protagonista, odbijanjem da karakterizaciju podredi akcijskim atrakcijama, u oči mogu upasti spomenuti otvoreni rukavci i motivi ostavljeni tek dotaknutima ili nezaokruženima. Damir Radić za Novosti.

04.03. (21:00)

Kome nije bilo dovoljno šest puta, evo i sedmi

Scream 7: Unatoč potpunoj deflaciji ideja i svježine, franšiza ostvaruje izvrsne rezultate

Premda je već u šestom nastavku bilo jasno da metafilmski jezik i ponavljanje obrazaca radnje toliko puta vidno slabe doživljaj, premještanje radnje iz predgrađa u New York i spomenuti par novih kraljica vriska osigurali su dovoljno zanimljivosti da ostanemo angažirani u priči usprkos razočaravajućem revealu ubojice i zamoru koji je definitivno počeo prijetiti franšizi. Ova potpuna deflacija svježih ideja i šarma koje su raniji filmovi imali trebala bi dovesti do pada interesa među publikom i “Scream 7” bi, po nekoj logici trebao, označiti onaj posljednji čavao u lijesu franšize. Ali gle čuda! Sedmica je ostvarila najbolje rezultate u prvom vikendu prikazivanja od svih dosadašnjih izdanaka serijala. To, naravno, znači da će Hollywood nastaviti musti ovu kravu sve dok će se nešto mlijeka u obliku zelenkastog papira iz nje dati iscijediti. Ivan Laić za Ravno do dna

04.03. (00:00)

Kome nije dosta suza...

Shakespeareov genij, Agnesina tuga i – kuga: ‘Hamnet’ je materijal za Oscara od prve suze

U povijesnoj drami Chloé Zhao tragedija obitelji Shakespeare postaje emotivni i estetski vrhunac godine. Film koji bez zadrške uranja u smrt djeteta i iz nje izvlači umjetnost već se nameće kao ozbiljan kandidat za najvažnije filmske nagrade. Stoljećima se šuška i nagađa – je li ‘Hamlet’ samo fonetski brat blizanac imena Hamnet ili je to bila posveta očinske traume koja se pretvorila u metafizički spektakl? Film Chloé Zhao i koscenaristice Maggie O’Farrell u tom smislu ne piše fusnotu povijesti – on radi performativni eksperiment. Uzima tu hipotezu, zaključa vrata i kaže: idemo živjeti s njom dva sata, pa da vidimo tko će prvi zaplakati. Zrinka Pavlić za tportal

02.03. (19:00)

Poltergeist, ali koji ne stvara dramu

Soderberghov ‘Presence’: Nevidljivi promatrač raspada disfunkcionalne obitelji

Naš dragi Steven Soderbergh se u novijem filmu, koji je kod nas izašao prošle godine, dosjetio da glavni akter ovog filma bude sam duh i da događaje promatramo iz njegove osobne perspektive. Naš nijemi i nevidljivi promatrač kroz nekih sat i dvadeset minuta prati četveročlanu obitelj, njihove rasprave, svađe i intimne trenutke, ali prvenstveno ih provodi s Chloe, djevojkom koja proživljava neke uistinu teške životne momente. Soderbergh je naime i sam u posjedu kuće u kojoj, po njegovim navodima, postoji nekakvo ‘prisustvo’. I dok bi svatko normalan nakon tih saznanja ‘dao petama vjetra’, Soderbergh je kao sin parapsihologa navikao na svakojake neobične priče te je u njoj nastavio mirno živjeti, ali su mu misli ipak okupirale neke druge teme. Ako je tu riječ o duhu, kako se isti ‘osjeća’ u tom polusvijetu u kojem obitava i koji ga je prikovao za jedno mjesto, u ovom slučaju kuću? eZadar… nedavno otvorili i temu na Forumu

26.02. (13:00)

Taj beskompromisni flegmatik

François Ozon, “Stranac” (2025.): Lijepo uslikan, ali potpuno i kontraproduktivno prazan film

Točno 25 godina nakon izvorne objave kapitalnog Camusova romana “Stranac”, dakle 1967., slavni Luchino Visconti polučio je istoimenu ekranizaciju s Marcellom Mastroiannijem u naslovnoj ulozi. Tada je primljen osrednje, ostavši do danas marginaliziran u redateljevom opusu. Bilo kako bilo, Camusovi nasljednici bili su toliko nezadovoljni filmom da su odbijali ponude za daljnje ekranizacije, sve dok gotovo šest desetljeća kasnije Camusova kći nije dala pristanak jednom od najhvaljenijih suvremenih francuskih sineasta Françoisu Ozonu. Ozon je od Viscontija preuzeo promjenu kronologije u odnosu na roman; dok su početne riječi romana/Meursaulta “Danas je mama umrla”, Ozon otvara film riječima “Ubio sam Arapina”, koje Meursault izgovara mnogo kasnije u romanu. Sugerirani homoerotizam Ozonova je snažna intervencija u odnosu na Camusov roman i Viscontijevu adaptaciju, a još snažniji su antikolonijalni ubodi. Damir Radić za Novosti.

16.02. (15:00)

A kako ste vi proveli Valentinovo?

Novi ‘Orkanski visovi‘ raskošna su melodrama o toksičnoj ljubavi zarobljena u površnoj stilizaciji

Redateljica Fennell smatra da su Orkanski visovi ljubavna priča, iako se radi o šokantnom, okrutnom i narativno neobičnom tekstu. “U knjizi ima mnogo sadomazohizma. Nisu ljudi bez razloga bili šokirani kada je izašla”. Fennell je u svojoj adaptaciji uvela određene promjene, ali je odlučila zadržati izvorni dijalog Emily Brontë u najvećoj mogućoj mjeri. Glavne uloge u novoj adaptaciji povjerene su Margot Robbie i Jacobu Elordiju. Oni nose film u kojem estetika i kostimi nadmašuju samu dubinu priče, kažu na Jutarnjem. Tema na Forumu

10.02. (17:00)

A nije James Bond

Brazilski film ‘Tajni agent’: Sjajna slika moralne deformacije svijeta

Bivši filmski kritičar i novinar Mendonça Filho u svojim se filmovima na ovaj ili onaj način bavi kapitalističkom beskrupuloznošću, odnosno povezanošću poduzetničkih predatora, (organiziranog) kriminala i (desničarske) vlasti. “Tajni agent” nije izuzetak; podijeljen je u tri naslovljena poglavlja i najvećim se dijelom odvija 1977. kad je brazilski vojni režim još čvrsto u sedlu i progoni političke protivnike. Mendonça Filho sjajno slika suštinsku moralnu (desničarsko-kapitalističku) deformaciju svijeta kojim se bavi kroz vrlo atraktivan dizajn, s fotografijom toplih boja i scenografski besprijekornom rekonstrukcijom razdoblja, povlačeći jasne paralele sa svijetom današnjice, kad je ponovo isto ili vrlo slično stanje – na površini stvari su šarene, a ispod njih… Damir Radić za Novosti

30.01. (21:00)

Junak u fotelji, drama u pauzi za pušenje

Film ‘Đeneral’ prikazuje početak propasti četničkog pokreta, premda ga otvoreno simpatizira

Ovaj ne baš u potpunosti biografski film kroz perspektivu četničkog vođe Draže Mihailovića prati događaje iz 1943. godine, kojima će krenuti propast četničkog pokreta. ‘Đeneral’ barem u startu ne laže da je ono što jest – eksplicitna četnička propaganda. Četnici se, naime, u Srbiji službeno smatraju antifašističkim borcima te pred zakonom imaju jednak tretman kao i partizani.

Dojam kritičara Jovana Semija Pjevića, koji o filmu piše na portalu Nova.rs, jest taj da gledatelji gotovo ništa ne saznaju o samom Mihailoviću, koji uglavnom sjedi, puši i viče na britanske časnike. Narativ, piše Vladimir Kolarić za Novi Standard, sugerira suradnju partizana i ustaša, koju je London blagoslovio, čime su si partizani, navodi, pripisali zasluge za akcije koje su poduzimali četnici. Objedinio Bojan Stilin za tportal… Na Indexu kažu da u Srbiji uglavnom nisu oduševljeni, blago rečeno: posetioci kino dvorana u Srbiji izaze ovih dana iz sala, zbunjeno se češući se po glavama sa pitanjem: a kome je šteta ovim filmom zapravo naneta – dugogodišnjoj komunističkoj propagandi ili… “našoj stvari”? 

27.01. (08:00)

Svi puše. Nitko ne žuri

Novi Linklaterov film, ‘Nouvelle Vague’: uhvatio je duh vremena, ali nije intrigantan

Linklater se ovaj put prihvatio rijetko (ako ikad) viđenog pothvata – prvi put snimajući na francuskom jeziku rekonstruirao je dan po dan snimanje legendarnog cjelovečernjeg prvijenca Jean-Luca Godarda “Do posljednjeg daha”. Crno-bijela fotografija i kvadratični format slike nepogrešivo prizivaju filmski svijet s prijelaza 1950-ih na 1960-e, sve biva upotpunjeno scenografski, kostimografski i običajno (gotovo da nema nikog tko ne puši), međutim gledajući uže sadržajno, film je jako tanak. Presuda Damira Radića za Novosti.