Starešina: Kosovska zamka za Aleksandra Vučića - Monitor.hr
02.10.2023. (11:00)

Nemiri na Balkanu, zdravo

Starešina: Kosovska zamka za Aleksandra Vučića

Ova kosovska epizoda svakako će imati nastavak. Novi izazov Vučiću kosovski je zahtjev za izručenje napadača koji su pobjegli u Srbiju. On mu, dakako, neće udovoljiti (ne smije zbog sebe), no time se još više pokazuje kao aktivan destabilizator Balkana. Međutim, i u ovome kosovskom serijalu, baš kao i u onome bosanskohercegovačkom iz Republike Srpske, lokalni akteri danas su više podizvođači nego samostalni akteri. U tim se incidentima ogleda odnos između Rusije i Zapada u dva balkanska međunarodna protektorata – u BiH i na Kosovu. Schmidt nakon dvosmislenih najava nije ni smijenio, a ni uhitio Dodika. Na Kosovu su se pak zasad osramotili i Vučić i Putin kao krajnji korisnik operacije. Višnja Starešina za Lider.


Slične vijesti

Jučer (22:00)

O nekim drugim bebama niti riječi

Ivančić: U ime beba

Na portalu Srpskog privrednog društva “Privrednik” – p-portalu – mogu se pronaći različite varijante nacionalističkih buncanja, a asortiman je proširen nedavnim tekstom Žarka Markovića o 12 beba koje su u banjalučkoj bolnici umrle tokom svibnja i lipnja 1992., jer zbog međunarodnih sankcija nije bilo moguće dostaviti kisik koji ih je održavao na životu. Štivo je prigodno, jer vlasti Republike Srpske, kako naglašava sam autor, svake godine obilježavaju te tragične događaje, “uz jedinstvenu poruku da međunarodni moćnici nisu dozvolili bebama da žive”. Smisao teksta na portalu “Privrednika” nije u tome da podsjeti na tragičnu ratnu sudbinu banjalučke novorođenčadi, nego da, podsjećajući na tragičnu sudbinu novorođenčadi, veliča vojsku Republike Srpske i oda počast njenom komandiru, optuženom za ratne zločine. Viktor Ivančić za Novosti.

Jučer (18:00)

Kad se sudi prije optužbe

Jergović: Što će se dogoditi kada prvi strani radnik u Hrvatskoj učini zločin nad Hrvatom?

Migranti, dakle, ne samo da nisu dobri ljudi, nego su ih njihove strašne životne prilike učinile potencijalno gorim i opasnijim od nas. Mi bismo im, pak, trebali pružiti mogućnost da budu kao mi. A to da budu kao mi znači i da imaju jednako pravo da čine isto zlo koje činimo i mi. Jednakost u dobru se podrazumijeva, ali možemo li zamisliti jednakost i u zlu? Ako ne možemo, onda imamo problem sa sobom i svojim pogledom na svijet. Ako ne možemo zamisliti da je taj čovjek kojeg prihvaćamo dok legalno ili ilegalno prelazi našu državnu granicu možda jednako pokvaren kao najpokvareniji član naše šire obitelji, ako ne možemo zamisliti da je čovjek kojemu pružamo čašu vode i skrivamo ga od policije kojom upravlja jedan Božinović kvaran do srži, onda imamo problem s inherentnim, neosviještenim i naivnim, tobože dobroćudnim, rasizmom i šovinizmom. Miljenko Jergović.

Utorak (01:00)

Pamet je samo glupa iluzija

Andrea Andrassy: “Isuse, kako sam glupa!” – rekla sam prošli tjedan (samo) dvaput

Prvi put u ponedjeljak prijepodne, kad sam prala auto u onoj praoni s automatom u koji ubacuješ kovanice. Kad mi je ostalo još 30 sekundi, primijetila sam da sam ostavila otvoren prozor – ne puno, možda dva prsta, ali i dalje dovoljno da napravim i neplanirano unutarnje pranje. Da stvar bude još bolja, na sjedalu ispod otvorenog prozora je stajala papirnata vrećica s odjećom koju sam planirala vratit u dućan čim operem auto. Bilo mi je smiješno, to su situacije u kojima se najbolje samo nasmijat, ali u pozadini je opravdano lepršala ideja da sam glupa. Glupa sam bila i dan kasnije, kad sam ciljano išla u dućan zbog jedne stvari i vratila se bez nje jer sam ju zaboravila kupit. Glupa sam minimalno dvaput tjedno – kad perem veš pa zaboravim stavit stvar zbog koje sam ga i krenula prat, kad uđem u prostoriju i nemam pojma po što sam došla, glupa sam kad izađem iz stana bez ključeva, a pogotovo sam glupa kad bacam smeće pa mi ključevi (koje nisam zaboravila) odlete u kontejner zajedno s vrećicom. To se dogodilo samo jednom, ali i jednom je bilo dovoljno da pomislim “Isuse, kako sam glupa!”… piše tako vrlo utješno Andrea Andrassy.

Nedjelja (21:00)

Religulous

Vučetić: Klečavci očekuju da hrvatsko društvo prestane biti sekularno

Bog nije društvena i politička kategorija, niti to ikada treba postati. On pripada i prebiva u vjeri, religiji i kulturi. Opasno je kada ono što je duboko osobno ili subjektivno, kao što je to vjera, postane izvor za uređivanje društvenih odnosa i javnih politika. Molitelji na trgovima, poznati kao klečavci, ne brane vjerske istine, njihovo pravo na slobodu vjeroispovijesti ničim nije ugroženo, oni to pravo demonstriraju svake prve subote u mjesecu, ali, nažalost, oni to pravo svake prve subote u mjesecu i instrumentaliziraju. Oni, naime, molitvu koriste kako bi ostvarili društvene i političke, a ne religijske ciljeve. Molitelji na trgovima, izabravši baš trg za molitvu, uporno nastavljajući s tom aktivnošću iako su vidjeli da ona izaziva otpore i podjele u javnosti, ne zbog toga što je riječ o molitvi nego upravo suprotno, što se molitva zloupotrebljava, desakralizirali su molitveni čin. Marko Vučetić za Autograf.

Nedjelja (19:00)

Ploče su zakon

Dežulović: Napomen-ploča

Pročitajmo za početak još jednom – nikad nije previše – zlatopisom ugraviranu rečenicu na ploči u dvorištu Matice hrvatske: “Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da se donese Zakon o hrvatskom jeziku koji je 26. siječnja 2024. izglasao Hrvatski sabor.” Kakva je to naime budalaština, što je uopće to? Kako je – to mene zanima – jedna usputna administrativna rečenica iz fascikle s izvještajem o radu Matice hrvatske za 2023. godinu završila zlatnim slovima uklesana u mramor?

Jednako su tako u dvorištu Matice mogli svečano otkriti i spomen-ploču na kojoj bi zlatnim slovima pisalo, nemam pojma, “Broj događanja u Središnjici Matice hrvatske u 2023. godini povećao se za tri stotine posto… Ako su u Matici hrvatskoj naumili cijeli godišnji izvještaj štampati zlatotiskom na crnom mramoru, trebat će im bogami rashod malo veći od dvanaest milijuna i tristo hiljada kuna, i mnogo, mnogo više od četrnaest posto više. Boris Dežulović za Novosti.

Subota (18:00)

Građani opasnih namjera

Jokić: Ništa rod, samo politička magla – kako se raskrinkao Domovinski pokret

Bilo bi zanimljivo čuti raspravu Peternela, Penave, ministara Dabre i Šipića, europarlamentarca Bartulice o tome što je to ‘rodno značenje’ i što se to jednako odnosi na ‘muški i ženski rod’. Nije li to ‘rodna ideologija’ u režiji Domovinskog pokreta? Pitanje roda politička je kost bačena u arenu pomoću koje se ljude straši do razine da saborski zastupnici izjavljuju da se boje što će im djeca sutra biti – muško, žensko ili neka životinja, dok taj isti pojam, poput Domovinskog pokreta, stavljaju u vlastite statute. Ono što je danas rod već sutra će biti informatika, umjetna inteligencija, teorija evolucije… U pozadini ovakvih tendencija je autoritarni poriv za kontrolom sustava obrazovanja i znanosti. Upozorava Boris Jokić za tportal.

Subota (00:00)

Zločin je zločin je zločin

Jergović: O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime

Rezolucija posvećena Srebrenici žrtvama ne može pomoći, jer je donose skoro trideset godina nakon zločina. Ona bi trebala senzibilizirati one koji imaju problema s poviješću i sa sjećanjima. Ali, na žalost, to senzibiliziranje odnosi se samo na konkretni događaj, a ne stvara branu i ne gradi odnos prema aktualnim i budućim genocidima. Crnogorska rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen ne može ni na koji način utjecati na hrvatsko društvo i na zbivanja u Hrvatskoj, osim što kod onih koji su ionako bijesni i kivni može poslužiti kao gorivo za mržnju.

Genocid je zločin koji se razumijeva isključivo na općoj ravni, ali ga se može tumačiti jedino na konkretnom slučaju. I to jedino iz perspektive zločina počinjenog u naše ime. Sve drugo je politička manipulacija, put u nesporazum, sve drugo je prostačko upiranje prstom… Miljenko Jergović za svoj blog.

11.07. (21:00)

Umjesto silicijske - silikonska dolina!

Basara se ne opredjeljuje za litij, a objasnio i zašto

Naravno, neću reći da rudarenje litijuma ne nanosi štetu životnoj sredini – nema takvih rudarenja, sva su zagađivači – ali ću reći nešto drugo, tj. postaviću jedno neprijatno pitanje: Na osnovu čega društvo poput našeg, koje je u XX veku na jedvite jade uhvatilo korak sa drugom tehnološkom revolucijom, koje je treću tehnološku revoluciju prespavalo, a prespavaće i četvrtu, veštački inteligentnu, očekuje da će izbeći sudbinu rezervata za tzv. prljave tehnologije? Pročitah onomad kmetsimanovsku izjavu neke opozicione vedete – zaboravio sam joj ime – koja je otprilike rekla, citiram po sećanju: „I Nemačka je bogata litijumom, pa zašto ne kopa u svojoj zemlji, nego hoće da zagadi našu.“ To je tačno. Litijum nije redak u prirodi, svugde ga ima. Ali Nemačka si može priuštiti da litijum ne kopa na svojoj teritoriji zato što se u međunarodnoj podeli poslova našla u grupi zemalja koje drže visak, dočim smo mi – napominjem: plebiscitarnom narodnom voljom – završili u grupi zemalja koje mešaju malter. Svetislav Basara

11.07. (12:00)

Jer kad zagusti, apartmani na moru i nisu neka razmjenjiva roba

Šajatović: Priprema za krize – Samodostatnost u hrani i energiji nije rješenje

Dobro je da se propituje bismo li imali dovoljno u Hrvatskoj proizvedene hrane i energije. Ali rješenje nije u povratku autarkije, koncepta iz socijalizma prema kojem se sve proizvodi kod kuće. Središnje je pitanje proizvodi li se u Hrvatskoj dovoljno međunarodno razmjenjive robe. U normalnim vremenima riječ je o izvozu i uvozu. U krizama o trampi. Možeš imati dovoljno pšenice, ali ako nemaš aditiva, a onaj tko ih ima, ne želi eure, nego neki repromaterijalal, nisi ništa riješio. Slično je s energijom. Možeš imati dovoljno​ solara, vjetroelektrana i vode, ali ako ti za prijenos trebaju digitalni uređaji, opet se postavlja pitanje imaš li štogod za trampu da ti ih netko ustupi. Miodrag Šajatović za Lider.

09.07. (13:00)

U školi dva programa, jedan je neprimjeren za djecu. Vi pogodite koji

Dežulović: Nema više muško-žensko!

Tako su u predizbornoj kampanji, sjetit ćete se, malu djecu i odrasle debile plašili s domoljubne desnice, pričajući im pred spavanje jezive priče o strašnim rodnim ideolozima koja će ih, ne budu li dobri i glasali za njih, ujutro odvesti iz kuće i pretvoriti u neku od osamdeset osam rodnih vrsta i podvrsta.

Dao sam si, naime, truda i pogledao malo taj odobreni program rodnih studija, i bilo bi mi draže da nisam. Nakon što sam vidio što će sljedeće akademske godine  studenti rodnih studija učiti na zagrebačkom Sveučilištu, javno se ispričavam Marijanu Pavličeku. “Ja imam sina koji je muško, i ne želim da sutra bude žensko, a prekosutra nebinarna osoba”? Ne samo da se u tom programu uči kako muško sutra može biti žensko, nego se potanko, sa svim mučnim detaljima, opisuje i sama operacija pod općom anestezijom. Upozoravam čitatelje slabija srca da sljedeći reci mogu biti uznemirujući:

“I reče Jahve, Bog: Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, no čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu, pa je dovede čovjeku. Na to čovjek reče: Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!”

O da, braćo, sestre i ostali, Knjiga postanka 2,18-23! Penava, Čipe i Pavliček bojali se, eto, feministica i programa Rodne povijesti, a ovdje djecu uče da je sva rodna povijest i započela kad je prvo muško postalo žensko. Boris Dežulović za N1.