Starešina: Tri strateška hrvatska uspjeha i tri najveća propusta u trideset godina - Monitor.hr
19.01. (18:00)

Ni na nebu ni na zemlji

Starešina: Tri strateška hrvatska uspjeha i tri najveća propusta u trideset godina

Od uspjeha, na prvome je mjestu, dakako, ostvarenje temeljnog cilja bez kojega je sve ostalo nemoguće – samostalne, teritorijalno cjelovite i međunarodno priznate države. Ostala dva su ulazak u NATO i EU te pozicioniranje i prepoznatljivost u svijetu. Tri najveća propusta neuspješno su stvaranje hrvatske političke elite, neuspjela izgradnja državnih institucija i nedostatak temeljne državne strategije. Mi nemamo izgrađenu svijest o sebi: ni o onom dobrom ni o onom lošem; ni o onome što smo bili, što jesmo i kamo želimo stići. Kao da država leti na autopilotu dok se niz napuhanih kvazipilota slika za zapovjednim pultom. Ali to su, očito, zadaci za neku novu generaciju, neku novu gospodarsku, društvenu i političku elitu, onu koja će tek izrasti. Valjda dotad naš automatski pilot neće naletjeti na brdo. Višnja Starešina za Lider.


Slične vijesti

Danas (11:00)

Koncertni vid medicinske edukacije

Vučetić: Namjera Hoda za život je da društvo postane posve monolitno

Javne manifestacije koje imaju namjeru društvu oduzeti različitost, okupljališta su degeneriranih i korumpiranih jastava. Degenerirano jastvo ruši granicu između osobne autonomije i društva, ono umišlja da je društvu kreator i zakonodavac. Potpuno su mi jasne namjere Hoda za život i potreba da ova manifestacija postane tzv. druga narav koja snagom društvenog pritiska formira moralnu obvezu svim članovima društva rušeći svaku različitost. Namjera Hoda za život je da društvo postane, u moralnom, pravnom i svjetonazorskom smislu, potpuno monolitno. Zato se trude oko formiranja društvenog pritiska putem druge naravi. Druga narav posreduje moralni imperativ koji urušava samokritičnost i granice nespojivih stvarnosti. Marko Vučetić za Autograf.

Jučer (18:00)

Dobro doktori, nego što o zdravlju misle naši svećenici?

Dežulović: Vještice iz Agrama

Masovni progon zagrebačkih vještica na izmaku sedamnaestog stoljeća značajan je za povijest hrvatskog pravosuđa i zbog toga što je, nakon stoljeća lutanja, pravosudna praksa konačno – kako bi se to reklo današnjim jezikom – usklađena sa zapadnim zakonodavstvom i europskom praksom. Štoviše, moglo bi se reći da Hrvatska nikad prije nije bila tako ukorak s vremenom i naprednim idejama zapadnog svijeta kao tada, loveći vještice u suton sedamnaestog vijeka: masovni progon vještica iz Agrama dogodio se, recimo, samo sedam godina nakon čuvenog procesa u američkom Salemu 1692. godine. No, napišem li recimo, kako me neće iznenaditi ako i Mirela Čavajda naposljetku završi pred izaslanikom i zagrebačkim kapetanom na Sudu grada Zagreba, optužena da je kao vještica potpisala ugovor s vragom, ispast će da se neodgovorno zajebavam i pretjerujem. Boris Dežulović za N1.

Jučer (12:00)

Sve naopako

Starešina: Putin je natjerao Europu da preispita svoje iracionalne odluke

Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu sustavni Nijemci najprije su pohrlili po ulje i ispraznili police supermarketa. Ovih je dana njemačka ministrica gospodarske suradnje Svenja Schulze (SPD), zabrinuta zbog moguće nestašice žitarica i u Njemačkoj, osvijestila svu dubinu iracionalnosti, pa i perverzija, povezanih sa zapadnim (i njemačkim osobito) forsiranjem tzv. zelenih politika i održivih energija. 4,4 posto ukupno proizvedene energije u Njemačkoj bude bioenergija, ona proizvedena od žitarica, palmina ulja, uljane repice… U brojevima: dvije i pol milijarde litara benzina godišnje koji završi u njemačkim automobilima proizvedeno je od biljnih ulja zbog zelenih obveza. Ili, količinska polovica ukrajinske godišnje proizvodnje suncokretova ulja završi u benzinu, samo u Njemačkoj. Dubina perverzije forsiranja zelenih politika može se shvatiti ako se toj aktualnoj dvojbi doda širi kontekst: Njemačka je zatvorila svoje potpuno sigurne nuklearne elektrane i tako postala ovisna o ruskom plinu, dok ukrajinske žitarice ulijeva u spremnike automobila. Višnja Starešina za Lider.

Ponedjeljak (21:00)

Smrt fašizmu - živjela umjetnost!

Basara: Nedelja fašizma 2

Kako je došlo do toga da fašizam, bajagi do nogu potučen u Drugom svetskom ratu, ponovo uskrsne i da ponovo zakuca na vrata sveta… Umovi, naime, kojima zastrašujući destruktivni potencijali konvencionalnog oružja nisu dovoljni – a u stanju su da unište milione – i koji posežu za oružjem totalnog uništenja, naprosto su fašistički umovi. Isto važi za (manje eksponirane, štaviše ugledne) umove koji su – naravno na „dobrobit čovečanstva“ – preuzeli (i unapredili) monstruozna „istraživanja“ dr Mengela, vršena na živim logorašima. Sledstveno kad u nekim novinčinama pročitate – ili na televizorima čujete – blagoglagoljive govorancije o eugenici, genetskim istraživanjima, kloniranju i sličnim tricama i kučinama, znajte da su sve te trice i kučine izašle iz Mengeleove laboratorije i da ne mogu biti ništa drugo nego fašizam. Sa „ljudskim likom“, ali fašizam. Idemo dalje. Kad god čujete – u Srbiji se svaki dan može čuti, a i po svetu se sve češće čuje – da se o naciji ne govori (i misli) kao o političkoj, nego kao o etničkoj zajednici, koja ima svoju „dušu“ i „biće“, znajte da je fašizam na pragu, a da to što taj prag (zasad) ne prelazi, imamo zahvaliti odsustvu nemačkog smisla za pedanteriju, disciplinu, a ne dobroti duša. Zaključak. Svi smo mi pomalo fašisti, samo život ne da svima šansu… piše Svetislav Basara tamo za neki medij. “2” iz naslova znači nastavak prethodne kolumne.

Ponedjeljak (14:00)

Kloniralo Franju

Klauški: U paklu detuđmanizacije – Kako se Plenković s Milanovićem bori za titulu novog Franje Tuđmana

Nije bilo dovoljno što je Andrej Plenković ovoga vikenda pretjerano ishvalio Franju Tuđmana pred svojim HDZ-ovcima na komemoraciji za stotu godišnjicu rođenja prvog predsjednika. Morao je u istom dahu poslati prijeteću poruku onima koji se s njim ne slažu i onima koji su “20 godina radili na tzv. detuđmanizaciji”, da u osporavanju Tuđmanovih zasluga i ogromne političke ostavštine “nisu i neće uspjeti”. Plenković je, osm toga, morao uložiti veliki trud u veličanje Franje Tuđmana, u čiji HDZ se učlanio deset godina nakon njegove smrti. A taj Milanović bio je istodobno najveći promotor Tuđmana: bio je prvi SDP-ovac koji je službeno odnio vijenac na Tuđmanov grob, dao je Tuđmanu zračnu luku i govorio o tome da mu treba dati Trg svetog Marka, branio je Tuđmana čak i pred HDZ-ovcima, te slijedio Tuđmanovu politiku prema Haagu, prema Bosni i Hercegovini, prema Europi. Milanović je danas najveći hrvatski tuđmanist. I Plenkovićev najveći suparnik… piše Tomislav Klauški za 24 sata.

Ponedjeljak (10:00)

Neka si im rekla

Andrea Andrassy: Ljetovanje u tuđim maternicama – Žene nisu apartman za smještanje tuđih želja

Žena nije ni inkubator ni javno dobro, niti je tuđa maternica apartman u kojem može ljetovat svatko tko poželi, svatko po svom zakonu. Zakon je ovdje jasan, ali kao i uvijek u Hrvatskoj, opet je podložan tumačenju – od bolnice do bolnice, od Božice do Božice. A ovo nije i ne bi trebalo bit pitanje gospođe Božice. Njeno je pravo da ne pobaci ako ne želi, kao što je moje pravo da to napravim ako tako odlučim. Ovo je pitanje institucija koje plaćamo, a koje su prošli tjedan unatoč medicinskoj indikaciji slomljenoj ženi dali uputu da nježnost, stručnost i empatiju potraži negdje drugdje – tamo gdje će ju netko pitat “kam greste?” Iz Hrvatske se već odavno bježi trbuhom za kruhom, a izgleda i trbuhom za zdravstvenim uslugama na koje imamo zakonsko pravo – osvrnula se gnjevno Andrea Andrassy mada je namjeravala biti nježna.

Petak (20:00)

Objekti vjersko-političkog nasilništva

Ivančić: Žargon dvoličnosti

Žargon dvoličnosti postao je neizbježan otkad je načinjena projekcija hrvatskoga društva kao cinično konstituirane zajednice, te bi se gornji niz, da imamo prostora i vremena, mogao nastaviti unedogled. Recimo: naši generali su osuđeni u Haagu za najgore zločine, ali ih mi smatramo našim herojima. Ili, još bolje: naši su sudovi osudili naše ratne zločince, ali smo im u Lori podignuli mramorni spomenik. Cinično društvo ugođeno je na način da ti nesporazumi budu podnošljivi i, u zreloj fazi, samorazumljivi. Kao zahuktali socijali stroj, podmazan svim mastima, ono je u stanju apsorbirati i sretno izmiriti naizgled kontradiktorne učinke djelovanja pravne države, nacionalne ideologije i takozvane kolektivne osjećajnosti. Izjavom od prije par dana, da “nema zabrane pobačaja” (mada je isti onemogućen), kao i onom od prije par tjedana, da “‘Za dom spremni’ je već zakonom zabranjen” (mada je dopušten), Plenković najmanje ima na umu nešto poput prikaza realnoga stanja stvari, kaže Viktor Ivančić za Novosti.

12.05. (16:00)

Iznad svih je bog koji traži patnju

Vučetić: Valja se pobuniti protiv države koja nam uskraćuje prava

U sadašnjem svijetu, čovjeku se nude mnoge, više ili manje, usustavljene priče o tome što bi čovjek nužno trebao biti. U Hrvatskoj je dominantna priča o čovjeku koji bi, ako želi ostvariti puninu čovještva, nužno trebao biti kršćanin. Ta nužnost ostvarenja čovjeka kao kršćanina ne ogleda se samo u najnovijem primjeru javne rasprave o tome smije li trudnica, kojoj su utvrđene malformacije ploda u tolikoj mjeri da nastavak održavanja trudnoće, čak i ako je on moguć, zasigurno rezultira dvostrukom patnjom – patnjom djeteta i patnjom majke, realizirati zakonom zajamčenu mogućnost prekida trudnoće, nego se ogleda i u svim ostalim pogledima vezanim za moral, društvo, politiku, povijest i, naravno, financije. Marko Vučetić za Autograf.

11.05. (19:00)

Ljutit će se tata, a sponzori još više

Dežulović: Prljavo Tjentište

Taj jezik, jezik Prljavog kazališta, bio je službeni jezik naraštaja kojemu su već tada – podsjećam, prije trideset godina – Stonesi bili etablirani mainstream, podjednako malograđanski kao i plava kravata Hourinog tate, onog što je bio u ratu, kao i svaki tata iz rata koji se nama iz 1979. već bio popeo na kurac. I teško da ima tužnije i točnije slike Hrvatske – one koju je za svoju djecu sagradila publika s Poletovog koncerta 1979. godine – od plakata koji je ovih dana najavio Prljavo kazalište na splitskoj Rivi, na Dan domovinske zahvalnosti: isti onaj isjeckani Jaggerov jezik uhvaćen šigurecom, arheološki artefakt s kraja Titove ere, danas najavljuje koncert otromboljenog, ocvalog domobrana Jasenka Houre za državni praznik, na dan kad je pukla ustanička puška, pod zastavama i parolama od stiropora, onako kako su nam u vrijeme njihovog prvog albuma na Dan borca palamudili kojekakvi sijedi partizanski mufljuzi. Tekst Borisa Dežulovića iz 2008. prenosi Lupiga.

09.05. (19:00)

Zato kreni, kreni prema meni

Basara: Gde nam je mesto

Ovu kolumnu je Basara kao važnu najavio još prošli tjedan, pa su zato dvije njegove kolumne danas. Kaže on: Nedovoljno se ovde ozbiljno shvata dramatičnost situacije u kojoj se našao svet, a unutar sveta i Srbija. Što je posledica katastrofalne srpske zablude da svet funkcioniše na istim principima – tačnije na odsustvu principa – na kojima funkcioniše Srbija. Ovde se misli (tj. ne misli se) da će rat u Ukrajini potrajati neko vreme, da će onda oružje utihnuti i da će se posle sve vratiti u uhodanu rutinu. Ali to se neće dogoditi… Poslednji je, u najboljem slučaju pretposlednji, čas da prestanemo da „idemo“ u Evropu ili u Evroaziju – u stvari bilo kuda samo ne ovde gde jesmo – i da razaberemo šta ćemo s nama, siracima tužnim bez iđe ikoga (sa osloncem na „četiri stuba naše spoljne politike“). Što rekla tibetanska budistička poslovica – „problem nije tamo gde ga vidiš, nego u načinu na koji ga gledaš“. Ako ne promenimo način gledanja na stvari, nećemo otići ni u EU ni u Evroaziju, nego u 3LPM. Gde nam, ruku na srce, i jeste mesto – zaključuje Svetislav Basara svježe danas.