Starešina: U izbornom konceptu politike bez sadržaja Taylor Swift važnija je od Joea Bidena - Monitor.hr
26.02. (07:00)

Taylor vs traktor

Starešina: U izbornom konceptu politike bez sadržaja Taylor Swift važnija je od Joea Bidena

Mnogi bi današnji političari željeli da im Taylor dobije izbore. Njezinu je pomoć još lani prizivao kanadski premijer Justin Trudeau, a za Taylor je neoprezno i bez pitanja ovih dana posegnuo i Peđa Grbin stavivši njezin – umjetnom inteligencijom malo modificirani – poster i glazbeni hit u službu SDP-ove kampanje, smetnuvši s uma da je za to potrebna suglasnost i da autorska prava imaju cijenu. No što znači Taylor kao zaštitno lice izborne kampanje – od Joea do Peđe? Znači da politika gubi sadržaj u korist popularnih maskota. Europa, na razini EU-a, a još više na razini država članica, srećom, još nije toliko napredovala prema tejlorizaciji politike. Ali je blizu. No Europa je u ovoj izbornoj supergodini preplavljena drugim T. Traktorima, odnosno prosvjedima farmera. Zatečen epidemijom traktorijada, trenutačni establišment nastoji im zalijepiti etiketu ekstremista. No ekstremizam se obično baš ne vozi na traktorima. Traktorijade su ponajprije odgovor ‘baze‘ na tejlorizaciju političkog mainstreama. Višnja Starešina za Lider


Slične vijesti

Danas (18:00)

Ja čujem samo pucanje medijski prenapuhnutog balona

Jergović: Vili Beroš smo svi mi ili Vili Beroš nije ni on sam

Publika se to ovih dana pita, i opet se jednako ogleda i zrcali u Viliju Berošu kao prije četiri godine. Samo što on sada više nije junak i pravednik, on nije velikodušni rukovoditelj jedne diktature koja je provođena za naše dobro (a koja to diktatura, da prostite, nije provođena za naše dobro?), nego je on najednom postao utjelovljenje općeg zla i razbojništva. Prije četiri godine, ili do jučer, reklo bi se: Vili, to smo svi mi! A sad Beroš nije baš nitko od nas! Događa se to i događalo se mnogo puta u bližoj i daljoj povijesti, ali je važno da dva iskustva i dva saznanja međusobno budu povezana sjećanjem. A čim su sjećanjem povezana, na putu smo da shvatimo da nijedno od ta dva iskustva nije autentično i istinito. I da su oba opasna po zajednicu i svakog pojedinačno.

U Berošu smo se i prvi, i drugi put zrcalili isključivo kao neslobodni ljudi. U vrijeme epidemije stvar je trebala biti relativno jednostavna i krajnje racionalna: treba se štititi medicinskim maskama, jer one čine zid uzročnicima bolesti; treba se cijepiti, jer je cjepivo način da se prevari bolest. I tu bi morala važiti ista pravila za sve, barem dok svi posjedujemo slično koncipirana fizička tijela. Duše s time nemaju veze. Pa prema tome, samozvani gospodari ljudskih života, među liječnicima, političarima ili duhovnicima, nemaju prava da provode diskriminaciju. To je akt nasilja, koji se ne razlikuje pretjerano od nasilja u kojem je Vili Beroš sudjelovao u sljedećoj svojoj medijski prezentiranoj pojavi. Zašto nam se to prvi put sviđalo, a sad nam se ne sviđa? Miljenko Jergović za svoj blog.

Danas (09:00)

Pitajmo faktologa

Beck: Ne, bivši ministre, slučaj preplaćivanja opreme mediji nisu prikazali lošijim nego što jest

Prije nego je detonirana ručna bomba na tulumu u Kninu, netko ju je snimio i objavio na Instagramu, a mediji su fotografiju prenijeli, ali uz intervenciju. Zelena konzerva piva i kockasta boca žestice između kojih se bomba smjestila, bile su zamućene da ne bi to bilo shvaćeno kao marketing. To je naša svijest: iako se i kroz zamućenje jasno vidi da su to Heineken i Jack Daniel’s, netko je smatrao da to treba prikriti; no bombu nisu zamutili, i jasno su napisali da se radi o modelu M-75 – piće jest opsceno, ali oružje nije, piše Boris Beck za Večernji list. Srećom taj se medijski refleks nije uključio kad je Vili Beroš izašao iz zatvora s knjigom, pa smo jasno vidjeli da je deset dana u samici čitao Faktologiju, a jasno se vidjelo i ime izdavača, VBZ. Knjiga ima 374 stranice i može je pročitati samo čovjek u samici. Počinje s logičkom greškom.

Oni koji više znaju o javnim nabavama od mene, kažu da se preko medicinske opreme zamrači najviše love, čak se ni u cestogradnji ne mrkne koliko u zdravstvu. Ako sada napišem da u Hrvatskoj postoji šef carine koji je u stanju držati reagense za bolnice sve dok im ne bi istekao rok trajanja, osim ako mu ne bi dali mito, zar to medij daje lažno lošu sliku ili je riječ o nečovjeku i monstrumu, koji nije ništa manje ubojica od onoga u Kninu što je mladima dao bombu? Narod

Jučer (19:00)

Predstava u predstavi

Jergović: Uloga Gordana Jandrokovića i HDZ-a u životnom djelu Gertrude Munitić

Ovogodišnja dodjela nagrada hrvatskog glumišta podsjetila nas je na najcrnje devedesete. Kazalište je pretvoreno u HDZ-ovu stranačku pozornicu, po kojoj su se uz Jandrokovića kretali HDZ-ova ministrica kulture i stranačka aktivistica Nina Obuljen-Koržinek, HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, stranačka činovnica i stranački kadar u diplomaciji Iva Hraste Sočo, koju su po gubitku izbora postavili na mjesto svoje intendantice Hrvatskoga narodnog kazališta. Cijeli ovaj događaj je, naravno, imao svoj politički smisao: sat i pol promidžbe za Vladu i njezina svekolika dostignuća. Stranačku agitaciju pred predsjedničke izbore, ali, možda još i više od toga, strateško prikrivanje mafijaško-ministarske afere s Vilijem Berošem – Malim, Hrvojem Petračom – Tatom i Ivanom Turudićem – Turud kadijom, u glavnim ulogama. Je li taj svijet zbilja ne zna u čemu sudjeluje i što to radi? Ili znaju, ali se nadaju da drugi to neće znati? Ili naprosto žive tako što kao građani igraju više uloga odjednom, a u svakoj od njih, između ostalog, zastupaju različita uvjerenja. Miljenko Jergović za svoj blog

Jučer (13:00)

Native intervju

Ivančić: Fama i reklama

Intervju s Draganom Primorcem je – manje zbog sadržaja, a više zbog ambalaže – podigao buru u čaši vode, jer je organizacija Gong izrazila sumnju da se radi o “prikrivenoj promociji” koja, “osim što nije dozvoljena, može dovesti u zabludu građane i građanke, narušiti fer izbornu utakmicu i oslabiti povjerenje građana u medije”. Ključni argument nađen je u činjenici da “životni intervju” nije sačinila i potpisala novinarka, već marketinška službenica.

Intervencija Gonga utoliko istovremeno promašuje loptu i pogađa suštinu. Nije pravi problem u tome što predsjednički kandidati nemaju isti tretman u novinama, već što isti tretman imaju radovi novinara i marketinških službenika, što je dakle ukinuta razlika između profesionalnog informiranja i profesionalnog oglašavanja. Ne radi se više o prikrivenome promoviranju, nego o otvorenom reklamiranju. Uz usputnu napomenu: ako za reklamu nije dat novac, ne znači da ona nije – ili da neće biti – plaćena, u odgovarajućoj formi i valuti.

Teško da postoji struka koja s više entuzijazma i dosljednosti od novinarstva korača prema samolikvidaciji. Izgleda da ništa ne može omesti to časno putovanje. Suicid je naša sudbina i naša budućnost – kao da poručuju žurnalisti – gledajte s koliko žara pilimo granu na kojoj visimo… Viktor Ivančić za Novosti.

Prekjučer (23:00)

Sloboda izbora (osim ako se tebi ne sviđa)

Andrassy: Napori se ulažu u zabranu tuđeg prava na izbor koji u većini slučajeva nema veze s ljudima koji ga pokušavaju ograničiti

Reći će neki da je to nedopustivi zločin koji zaslužuje bit kriminaliziran, a ja se pitam je li ljudima jasno da “pravo” na siguran pobačaj ne znači “TI MORAŠ pobacit”, nego ga samo dopušta kao dio nečijeg osobnog odabira. Ako pogledate komentare na društvenim mrežama, čini se da neki misle upravo to, a čini se i da misle da dostupan pobačaj znači da će žene prekidat trudnoću jednakom dinamikom kojom inače odlaze na farbanje izrasta – jednom mjesečno, onako usput, da se malo srede i provesele.

Misle neki i da dostupan pobačaj znači da će ga žene koristit umjesto kontracepcije, a misle i da je to nešto što shvaćaju vrlo olako – sebi za dušu, a usput i namjerno u inat drugima. “Ja ne bih nikad” – ne bih ni ja, ne ovih dana, ali da sam ostala trudna s 19, moguće je da bih odlučila da nije vrijeme. Ne mogu tvrdit, nisam bila noseča s 19, ali da jesam, bilo bi mi drago da sam imala izbor. Zabrana bi samo povećala broj osmrtnica mladih žena koje su umrle u mukama jer je netko, umjesto da se bavi hrpom već rođenih ljudi kojima treba pomoć, odlučio gospodarit tuđim maternicama. Najčešće su to, nažalost, oni koji ih nemaju. Andrea Andrassy za Miss7

Prekjučer (15:00)

Lopta je okrugla, a šahovnica u srcu

Dežulović: Make Croatia great again

Teško, naime, da postoji češće izgovoreno predizborno obećanje i češće korišteni predizborni slogan od onoga konfekcijskog i generičkog “predsjednika koji ujedinjuje”, odnosno “predsjednika svih građana”. Sve od prvog, Franje Tuđmana, “predsjednika za predsjednika”. preko narodnog predsjednika Stipe Mesića i predsjednika intelektualca Ive Josipovića, pa do prve predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, nije bilo nijedne i nijednoga koji se u svojim plamenim govorima nije najavljivao kao “predsjednik svih građana”. “Predsjednik svih građana” nije pri tom samo izlizana predsjednička mantra, nešto poput “tako mi Bog pomogao”, već štoviše i sama ustavna dužnost predsjednika Republike, koji po članku 94. Ustava “predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku”.

I kad neki kandidat pred predsjedničke izbore svečano objavi kako će, “bude li izabran, biti predsjednik svih građana Republike Hrvatske”, to je potpuno isto kao da je svečano obećao kako će, “ukoliko ga izaberu, biti predsjednik Republike Hrvatske”. Točno tako naši predsjednički kandidati zvuče kao stoperi i halfovi naše nogometne reprezentacije i klubova slavne HNL, koji prije utakmice u novinarske mikrofone svečano, ekskluzivno i senzacionalno obećavaju kako će “dati sve od sebe” i “ostaviti srce na terenu”. Boris Dežulović za N1.

Četvrtak (09:00)

Čestitke i sretno!

Šajatović: Slavimo tisućiti Lider, spremamo se za sljedećih tisuću

Umjesto retrospektive, Miodrag Šajatović se za ovakvu jubilarku odlučio za pogled u budućnost: Umjetnu inteligenciju doživljavamo kao protivnika nas novinara – ljudskih bića. Ali ako je ne možemo eliminirati, treba je pretvoriti u saveznika. Kad se malo izvježba, neka AI piše jednostavnije forme. Izvještit će se i u pisanju članaka. Ali ono što, vjerujem, još dugo neće uspjeti, to je ljudsko uočavanje i prenošenje emocija. Vrijeme je za veliki povratak reportaža! ‘Potjerati‘ novinare na teren. Emocije su ključna riječ, jer nema biznisa bez strasti. Ni novinarstva. 

Četvrtak (08:00)

U potrazi za identitetom s kojim su neki, kad ga i nađu, u sukobu

Vučetić: Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo

Našem hrvatstvu nedostaje ljudskosti. Kada je već riječ o Hrvatskoj, prosječni građanin je, a sud donosim po temama zastupljenima u javnom prostoru, više opterećen borbom za hrvatstvo od borbe za ljudskost. Zbog toga posežemo za povijesnim događajima. U njima pokušavamo pronaći naše identitete ili, što je još gore, pokušavamo izbrisati našu prošlu identitetsku praksu. Zbog navedenog razloga hrvatski građani honoriraju identitetsko konvertitstvo.

Hrvatska je država konvertita i to je čini manje ljudskom državom. Ona je, od osamostaljenja do sada, organizirana kao komuna u koju se, za razliku od komuna u koje ulazi ovisnici o narkoticima s namjerom da se riješe te štetne navike, ulazi s namjerom pojačavanja konvertitske ovisnosti. Konvertitstvo je odraz plemenske zajednice koja se uvijek okuplja oko neke ljudske žrtve. Tako se i hrvatsko društvo okuplja oko konvertita, konvertiti su te ljudske žrtve koje, razvijajući sadašnji oportunizam, u sebi nose smrtne ostatke onoga što su nekada bili.

Naša nevolja je da smo devedesetih godina prošlog stoljeća, kada smo se, u političkom smislu, osamostaljivali kao država, ujedno formirali kao konvertitska komuna, pa sada u prošlosti tražimo taj kamen na kojem su, u metaforičkom smislu, uklesane zapovijedi ovog konvertitskog hrvatstva. Posebno je poražavajuće što se naši konvertiti pozivaju na kršćanstvo. Kršćanstvo nije politički program, a da kojim slučajem i jest, to bi bio program radikalne političke ljevice. Socijalni nauk Crkve se u daleko većoj mjeri podudara s politikama, da upotrijebim ovu zastarjelu ali zato kod nas još uvijek aktualnu podjelu, ljevice nego desnice. Marko Vučetić za Autograf.

Srijeda (20:00)

Vjerujem, cijenjena glavo, da si i učio pravo, i da svakom sudiš pošteno...

Đikić: Dečko koji izvršava

Uspostava političke kontrole nad istragom i dokaznim materijalom primarni je cilj Turudićevog diverzantskog prisvajanja slučaja Beroš, i to je više-manje obavljeno na zadovoljstvo Andreja Plenkovića, ali ni odbjegli Hrvoje Petrač zasad ne može biti nezadovoljan: za razliku od EPPO-a, USKOK (još uvijek) ne širi istragu i ne sumnjiči ga da je bio glava skupine koja je ilegalnim metodama uspijevala prodavati robotske sustave hrvatskim bolnicama po pljačkaškim cijenama. Vidjet ćemo koliko će trebati USKOK-u da prouči materijal koji je preuzeo od EPPO-a, ali jasno je da će sve trajati duže i da će biti manje vjerodostojno. Drugi cilj tiče se relativizacije i zamagljivanja korupcijskih i kriminalnih operacija u zdravstvu – i ne samo u zdravstvu – pod kapom HDZ-a.

Glavni državni odvjetnik dat će sve od sebe da narednih tjedana i mjeseci pronađe bilo kakav razlog ili kvazirazlog za potkrepljivanje HDZ-ove propagandne navade da svako otkriće tekućeg kriminala u vlastitim redovima neutralizira ili barem razblažuje upiranjem u kriminalne poslove političkih protivnika. Ivica Đikić za Novosti.

Srijeda (15:00)

Franjo drugi

Markovina: Tuđmanov povratak na Pantovčak

Trebalo je proći punih četvrt stoljeća, jer upravo će se ovih dana napuniti dvadeset i pet godina od smrti Franje Tuđmana, da se i formalno zaključi proces retuđmanizacije Hrvatske, započet negdje oko 2013. godine. On će se formalno okončati nakon što, po okončanju drugog kruga predstojećih predsjedničkih izbora, Zoran Milanović očekivano osvoji drugi mandat za redom i produži svoj boravak na Pantovčaku sljedećih četiri godine. Milanović naprosto iskreno obožava Tuđmana i njegovu politiku, o tome je neskriveno govorio još dok je bio premijer na odlasku, na njegovu inicijativu zagrebački aerodrom je ponio Tuđmanovo ime, on je najagilniji promotor priče o bezgrešnosti Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, on je čovjek koji je odlikovao čitav niz suspektnih ratnih heroja i čovjek koji održava plamen revolucije iz devedesetih ništa manje živim, nego što to radi HDZ. Na kraju svega je Milanović, kako bi odagnao svake sumnje, uzeo za slogan nove kampanje Tuđmanov slogan iz 1997. godine, „Predsjednik za predsjednika“, fotografirajući se usput s Tuđmanovom facijalnom grimasom i za istim stolom, da ne bi bilo nikakve zabune oko poruke koju želi poslati. Dragan Markovina za Peščanik.