Tomić: Imoćani se ne boje navijati za Kovača jer nemaju što izgubiti - Monitor.hr
04.03. (22:30)

Poslušnici i diktatori i glasanje

Tomić: Imoćani se ne boje navijati za Kovača jer nemaju što izgubiti

Skupovi Mira Kovača i društva koje bi rušilo sadašnjeg predsjednika prava su slika kukavne, poslušničke prirode HDZ-ova članstva. Od Slavonskog Broda do Splita samo sporedni, bezveznjaci i spadala usuđuju se pridružiti stranačkim disidentima. U Imotskom, istina, nešto glasnije navijaju za Kovača, Stiera i Penavu, ali u Imotskom nemaju što izgubiti. Čime bi zaista Plenković mogao kazniti Imoćane što neće da glasaju za njega? Da im ne bi možda, hajde da se našalimo, zatvorio Pionirku ili Vinariju? Ante Tomić.


Slične vijesti

Prekjučer (23:30)

Nedovoljno blata za sve

Ante Tomić: Teško je reći tko je u aferi ‘Klub‘ ispao najveći debil

Je li to Kovačević s mobitelima koje iz Save vade policijski ronioci, ili Grgić sa svadbenim videom u kojemu mladenka u vjenčanici kuha kavu i postrance se penje na Vespu, ili onaj ministar koji je, na novinarsko pitanje je li zbilja ostavljao mobitel na ulazu u privatni klub s vrućom prasetinom, hladnim gemištima, tamburašima, igraćim kartama mađaricama i vrlo mladim seksualnim radnicama iz Srbije, uvrijeđeno podigao bradu i odbrusio: “To nije informacija koju želim podijeliti s hrvatskom javnošću”. Predsjednik Zoran Milanović branio se da je došao u privatni klub u doba korone jer su ga zvali da im je nakon fešte ostalo mnogo nepojedene hrane. Dopustite, meni je to možda debilnije od ičega – zgraža se Ante Tomić nad rubovima afere klub.

Nedjelja (17:00)

Četvrt milijuna kuna vječnosti

Tomić: Ni na groblju, vidite, nema pravice. Kovačević nije žalio keš da bi jednom bio celebrity leš

Samo za cijenu Kovačevićeva groba moglo bi se pokopati dvadeset pet siromašnih umjetnika, a da je zaračunati i cvijeće, i komemoraciju u Hrvatskoj gospodarskoj komori, i orkestar limene glazbe, i zakusku nakon obreda i sve druge uobičajene stavke ispraćaja šefa jednog velikog državnog poduzeća, moglo bi se valjda na onaj svijet poslati sve studente zagrebačke Likovne akademije od Drugog svjetskog rata do danas. Ni na groblju, vidite, nema pravice, ali ne treba je zapravo ni biti. Kad vidite tko se u nas drži uglednim, ne žudite za mjestom u Aleji zaslužnih građana. Dobro će vam biti i među portirima i šoferima, dolje na grobljanskoj periferiji zarasloj u visoku travu i kupine. Komentira Ante Tomić za Jutarnji list

23.09. (11:30)

Bilo je to godine četrdeset i pete

Tomić: Crvena zvijezda ima svako pravo stajati nad Rijekom

To da se Rijeka zove Rijeka, ponovimo još jednom ako je tkogod sjedio na ušima, isključivo je partizanska zasluga. To da se taj grad danas ne zove Fiume, i da se u Puli izdaju hrvatske automobliske registracije i osobne iskaznice, i da po Rovinju hodaju hrvatski policajci i da je sve gore do Savudrije naše, ne bi bilo moguće bez momaka i djevojaka koji su četrdeset pete imali zvijezde od crvene čohe ušivene na kapama. Taj simbol ima svako pravo stajati na riječkom neboderu. Država ga je sama trebala uspraviti gore visoko, prije konceptualnog umjetnika, jer bez njega ne bi bilo ni države, piše Ante Tomić u Slobodnoj.

20.09. (12:30)

Pravno-molitvena akcija anti-Duga

Ante Tomić: Uznemireni Vice Batarelo i njegovi katolički specijalci očito misle – veličina je važna!

Pa i ako je zakon na strani lezbača, molitve su nepobjedive. Nema odvjetničke zvijezde u nas koja se tome može suprotstaviti. Čedo Prodanović, Jadranka Sloković, Vesna Alaburić, Anto Nobilo, Branko Šerić i čitav Odvjetnički ured Hanžeković, da ih sve zajedno staviš, totalno su bespomoćni kad Vice Batarelo podigne ruku i vikne: “Braćo, juriš!”, a diljem domovine krene žestoka tutnjava: “Zdravo Marijo milosti puna…” – komentira Ante Tomić poziv Vice Batarela na pomoć masovnom molitvom za povoljan ishod njegove parnice s udrugom Dugine obitelji.

17.09. (12:30)

I satira bi u nekom trenutku rekla "dosta je"

Ante Tomić: Izložbu o Vlaku slobode napravio je neki zločinački genij

Ako se možda i nećemo složiti je li vrijedno obilježavati Tuđmanovo putovanje vlakom nakon Oluje, mišljenja nam se razilaze oko povijesnog značenja slavljeničke vožnje preko Karlovca, Gospića i Knina, dvoumimo se treba li šampanjac, Zlatne dukate i ozarenu Nadu Šurjak pamtiti do kraja svijeta ili što prije prepustiti zaboravu, izložba u Muzeju grada većim je dijelom, po svim mjerilima, upravo sramotno bezvezna – piše Ante Tomić koji se svako jutro iznova iznenadi kad prođe pored postava s izložbe o Vlaku slobode.

13.09. (15:00)

Ima se, može se

Tomić: Prodajem borbeni avion. Prvi vlasnik, garažiran. Povoljno

Novac, naravno, nije problem. Nikad nije bio. Kraj naše nevjerojatno živahne ekonomije, napredne industrije, fantastičnih turističkih rezultata, rekordnih poljoprivrednih prinosa, zapanjujućeg rasta bruto domaćeg proizvoda, kraj niske nezaposlenosti i gotovo nikakve zaduženosti, u bogovskim prilikama u kojima živimo, mi sebi možemo dopustiti da izgubimo pola milijarde dolara koliko će nas otprilike stajati dvanaest aviona. Ako se zeznemo, Bogu hvala, lako ćemo nadoknaditi novac. Ono što ne možemo vratiti, treba li uopće napominjati, su ljudski životi kad za dvije, najkasnije tri godine, ponovno zaratimo sa Srbijom. Piše Ante Tomić za Jutarnji list

10.09. (20:30)

Strogo neozbiljni tipovi

Ante Tomić: Cijeli opus Jiříja Menzela zapravo je u opuštenosti i vedrini

Ni Menzel ni njegov prijatelj Hrabal nisu bili herojske figure, mučenici pali u borbi s komunističkim vlastima, već uplašeni tipovi itekako svjesni svoje smrtnosti, koji su stradavali samo zato što su ismijavali diktaturu, jer su od namrštenih partijskih sekretara pravili sprdnju. Ono što ni Menzel ni Hrabal nisu možda znali, i što su prekasno saznali, jest da je to bilo subverzivnije od ičega. Namršteni partijski sekretari ništa zaista nisu mrzili kao kad bi netko pravio budale od njih… Još tamo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća neporecivo [smo]utvrdili da je sloboda, prije svega, jedna prekrasna zajebancija – piše Ante Tomić o preminulom češkom redatelju.

06.09. (13:00)

Blažena sporost i urednička cenzura novina

Ante Tomić: Ako već ne možete bez društvenih mreža, zapamtite: Facebook u četiri ujutro užasno je loša ideja

Sloboda na društvenim mrežama je varljiva i opasna. Brzina nesmotrenog pisca odvede u nevolju. Slupate svoj ugled na Facebooku, ili se smrtno osramotite na Twitteru, baš kao kad mladi, neiskusni vozač, sin kontroverznog poduzetnika bliskog vladajućoj stranci, odvrne Cecu, samouvjereno ugazi gas svog Ferrarija i trenutak kasnije se nađe prevrnut u grabi. Čitajući o takvim žalosnim slučajevima, uželite se starih vremena, kad tekstovi nisu izlazili u treptaju, nego su sporo putovali od urednika do lektora, kad su se uski stupci lijepili na špiglu, osvjetljavali na litografskim pločama, vrtjeli u rotacijama i u svakom ste trenutku mogli odustati. Shvatiti da ste se zajebali i izbaciti tekst iz jutarnjeg izdanja. Nedostaje nam sporost i promišljenost tiskarske epohe, da netko vidi objavu na društvenoj mreži prije nego što korisnik klikne send i reče mu dobronamjerno, očinski: “Ovo ti je glupo” – piše Ante Tomić za Jutarnji.

02.09. (20:30)

Kao u vicu

Ante Tomić: Hadezeovcima za državni ispit dajte bojanke s leptirima

Poruka Josipe Rimac, državne tajnice u Ministarstvu uprave, na poznato jadnom hrvatskom kojim pišu i govore članovi vladajuće stranke, bila je da ‘brat od Gabi polaže’ i da se ‘pripazi malo’. Rečena ‘Gabi’ bivša je ministrica Gabrijela Žalac, a cijenjeni joj je brat pomoćnik zagrebačke pročelnice za energetiku. On je u Ministarstvu uprave polagao državni ispit i trebalo ga je paziti, premda je punoljetan, valjda da se ne ubode kemijskom u oko i ako kaže da mu se piški, da ga tkogod odvede u zahod, namjesti ispred školjke i raskopča, piše Ante Tomić.

30.08. (10:00)

Imamo li državu

Tomić: Kakva je to smiješna i mizerna težnja: praviti državu. Ovo je divljina…

Jer, država nije tek komad isprane i razderane sintetičke krpe što mlatara na buri na jarbolu na kninskoj tvrđavi. I razmetljiva bijela Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Država je poštar na motociklu kojemu će nepokretni starac u Gruborima ostaviti deset kuna za pivo kad mu ovaj donese penziju. Država je cestar koji će pržinom stalno zatrpavati lokve i sjeći grane koje se nadvijaju na šumsku cestu. I električar koji će se spretno uzverati na stup i spojiti kabel oštećen u nevremenu, i učitelj koji će mališane naučiti velikom i malom ćiriličnom slovu š, i šofer autobusa koji će svako jutro u šest u selu ukrcati radnike iz industrijskih pogona u gradu. To je golemi posao koji nikad ne staje. Piše Ante Tomić za Jutarnji list