Tomislav Marković: Medijsko prizivanje krvi i nasilja na Cetinju - Monitor.hr
07.09.2021. (11:00)

Arhitekti mržnje

Tomislav Marković: Medijsko prizivanje krvi i nasilja na Cetinju

U većini medija dominira šovinistička matrica koju gledamo već decenijama. Nekada je satanizacija drugih naroda bila rezervisana uglavnom za Bošnjake, Hrvate i Albance, a poslednjih godina na red su došli i Crnogorci. Nema te uvrede i difamacije kojom mediji ne časte narod koji bi po svemu trebalo da nam je najbliži. Za dominantni nacionalistički diskurs Crnogorci su nepostojeća, izmišljena nacija, Đilasova kopilad, Milogorci, ustaše, felerični ljudi, pa čak i pečurke koje će ubrzo nestati, kako se nedavno izrazio upravo mitropolit Joanikije. Neverovatna je količina mržnje prema Crnogorcima koja se može videti u našim javnim glasilima i ide sve do otvorenog rasizma. Neko neupućen u ovdašnje prilike na osnovu pisanja srpskih medija pomislio bi da su ti Crnogorci nekakvi crni đavoli odgovorni za, šta ja znam, recimo pokretanje četiri rata, za 130 hiljada mrtvih, za milione raseljenih, za mučenja i ubijanja u konc-logorima, za masovna istrebljenja, etnička čišćenja i genocid. Piše Tomislav Marković za Al Jazeeru


Slične vijesti

Jučer (10:00)

Bez nekog reda i rasporeda

Šajatović: Netko se dobro zabavljao pišući Program Vlade

Kad bi nekom uredniku novinar donio tekst kakav je Program Vlade, brzo bi bio otpravljen da ga ozbiljno doradi. No, s obzirom na to da politika nije novinarstvo, riječ je o drugim pravilima i mjerilima. Može medijsko kroničarsko zanovijetalo pronaći desetke i desetke općih mjesta, neargumentiranih tvrdnji, nelogičnosti i obećanja bez brojčano iskazanih KPI-jeva, ali činjenica je da su se s tako sklepanim programom zabilježile tri uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima. Pa ti vidi. Iščitavajući program nove vlade teško je ne zapitati se je li se to ekipa u Banskim dvorima dobro zabavlja redajući rečenice koje jedna s drugom nemaju mnogo smisla. Ili su gazde, bez završne redakture, prepustili nižim činovnicima da nekako ispune 53 stranice. Što je, ako se isprinta, dovoljno debeo dokument. Miodrag Šajatović čita da vi ne morate, za Lider.

Prekjučer (22:00)

Visoka kultura nešto nižoj

Jergović: Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

Dan pred večer u Malmöu na informativnim hrvatskim portalima pojavili su se surovi i sirovi antisemitski tekstovi, a komentari i fejsbuci bili su čudovišno prepuni hitlerističkog vrijeđanja Židova, jer se zbog nečega mislilo da je Izrael najveća prepreka hrvatskoj ambiciji. Negdje u pozadini teklo je vjersko-fundamentalističko izrugivanje malene irske vještice, da bi u noći u kojoj biva jasno da Hrvatska nije pobijedila, nego da je Hrvatska opet izgubila, započelo verbalno iživljavanje na Nemu, vedrom, veselom i milom čeljadetu, nebinarnom kakav i jest svaki anđelak (a s anđelima i Saint-Exupéryjev “Mali princ”), jer je on, eto, pobijedio.

Problem hrvatskog čudaštva je, naspram čudaštava nebinarnog Nema, irske vještice ili velikoga francuskog pjevača, u tome što hrvatsko čudaštvo nije samom sebi dovoljno, jer nije samosvjesno. Dok ostali ostaju ono što jesu i nakon što izgube, pristojni, blagonakloni i otvoreni prema drugima, hrvatsko se iznevjereno pobjedništvo pretvara u gnjev i osjećaj prevarenosti i osujećenosti. Na Eurosongu takvo što je budalasto i sasvim neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo kad onaj Nizozemac zamahne prema fotografkinji. Pa ova bizarna i smiješna manifestacija opstaje samo na beskrajnoj unutarnjoj blagonaklonosti i na stvaranju iluzije o plemenitom šarenilu svijeta. Čim toga nestane, nestaje i Eurosonga. Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (21:00)

'Najuvjerljivija personifikacija Hrvatske kakvu je proizveo koncept sadašnje vladavine'

Đikić: Banožićeva poza žrtve

Banožić je šest mjeseci šutio, a odlučio je progovoriti dva dana nakon što je Plenkovićeva treća vlada dobila podršku većine u parlamentu. Banožić se javio da podsjeti Plenkovića i vlast na sebe te da, suprotno nalazima policije i optužnici Državnog odvjetništva, pokuša uvjeriti javnost da je, zapravo, žrtva on, Banožić, a ne čovjek koji je smrtno stradao u sudaru s njegovim nabrijanim terencem. U pomno isplaniranom nastupu, izložio je niz teorija koje nije potkrijepio nikakvim dokazima i argumentima i koje su naišle na zgražanje ili zaprepaštenje prometnih stručnjaka, ali nije rekao kad mu se vratilo tako detaljno sjećanje na tragično jutro, s obzirom da je isprva tvrdio da se ne sjeća baš ničega.

Već smo naučili da je uzalud od Banožića očekivati ljudskost u situaciji u kojoj su ugroženi njegovi osobni interesi: on nije sposoban vidjeti ništa mimo svoje kože i neće prezati ni od čega da se spasi od odlaska u zatvor, a prijeti mu od jedne do osam godina, pa će se potom stranka pobrinuti i za to da ne bude nezaposlen. Toliko je valjda zaslužio. Ivica Đikić za Novosti.

Ponedjeljak (01:00)

Tresla se brda, rodilo se niš

Starešina: Birači su veći realpolitičari od svojih izabranih predstavnika

Uzimajući u obzir rezultate prošlih europskih izbora, vjerujem da, crnim prognozama unatoč, Europa ni ovoga puta nema razloga strahovati od nekog ultradesnog cunamija. Ne samo zato što su EP-ove ovlasti gotovo simbolične već i zato što nam svaki izbori iznova potvrde da su birači veći realpolitičari od svojih izabranih predstavnika. Ali ima razloga strahovati od daljnje banalizacije politike i potkapacitiranosti izabranih predstavnika. Koji umjesto da se prebroje, usklade europske (geo)političke prioritete, a kompromisima reguliraju svjetonazorske i druge različitosti, pristaju na međusobni lov na vještice. Radije ostaju politički mainstream nego da postanu politički pametni. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (14:00)

Kako se stvaraju kultovi

Basara: Kultura političkih ubojstava

Političke ubice su ubice bez krčmara, često i samoubice, jer, bar koliko mi je poznato – ako grešim, neka me neki atentatorski simpatizer ispravi – tokom duge i bogate istorije političkih atentata, nijedan politički ubica nije izvukao živu glavu ili bar – u novija vremena – doživotnu robiju, za razliku od kolega po ubijanju, ubica iz strasti, koristoljublja i zabave, koji često izmaknu ruci pravde. Grubo posmatrano, postoje dve vrste političkih ubica: tzv. slobodni ubilački strelci koji krunisane i nekrunisane glave ubijaju iz ličnih motiva ili da bi se proslavili, pa šta košta da košta – među takve (najverovatnije) spada onaj pucač na Fica – a postoje i političke ubice koje na ubistvo huškaju – i iza kojih stoje – politički pozadinci. I takvi su – osim u revolucionarnim previranjima – ubice bez krčmara iako ubijaju u zabludi da ubijaju s krčmarem, što će reći da se zdravo nadaju da će nakon atentata krčmari od njih napraviti kultne ličnosti, „borce za nacionalnu stvar“ itd. Svetislav Basara

Nedjelja (13:00)

Pjevaj mi malo o tome

Jergović: Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan

Protiv izraelskog sudjelovanja na Eurosongu trajale su demonstracije u Malmöu. Pjevačica Eden Golan, koja je i sama izbjegla iz Rusije kada je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu, nije mogla izlaziti iz hotelske sobe, jer su joj prijetili smrću. Veći dio dvorane joj je zviždao u vrijeme nastupa, prosvjedujući protiv same njezine prisutnosti. Nadigli su se, diljem interneta, lijevi i desni aktivisti, u pobuni ne samo protiv Izraela na Eurosongu, nego i protiv cionizma, ideologije koja je euroazijske Židove navela da se iz vjekovnog progonstva vraćaju u Svetu zemlju… Premda su demonstracije u Malmöu bile okićene palestinskim zastavama i vođene su za pravo na život i na domovinu ljudi koje izraelska vojska ubija po Gazi (ali i na Zapadnoj obali), imale su vrlo snažnu antisemitsku pozadinu.

Odricanje prava Izraelcima na Izrael je također antisemitizam. Židovi se iz mitskog biblijskog progonstva nisu u Palestinu vratili zbog vjerskog fanatizma – cionizam, uostalom, nije ideologija religioznih – nego su u Palestinu dobjegli pred Holokaustom, ali i pred terorom kojim su bili izloženi u Sovjetskom Savezu (Rusiji), u socijalističkoj Poljskoj, ali i u većinskim arapskim i muslimanskim zemljama, u kojima živjeli oduvijek, ili onoliko dugo koliko i njihovi većinski susjedi. Negativno konotiranje cionizma, ili uspoređivanje cionizma s fašizmom (što je omiljena europska ljevičarska mantra), također je antisemitizam. Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (01:00)

Došli su na pravo mjesto

Baretić: Dođu Diego iz ‘prave’ i Chuck iz ‘krive’ Amerike na Tuđmana. Nije vic, već – demografska politika

Jedna fiktivna prispodoba, koja bi uskoro mogla postati stvarnost, plastična je ilustracija što nas čeka, barem prema najavama iz Domovinskog pokreta, kad njihova nova zvijezda Ivan Šipić preuzme novo Ministarstvo demografije, šalter za “mlade useljenike iz Amerike”:

– Dobro, možete li mi objasniti kako tako brzo propuštate ove momke iz Brazila, Urugvaja i tko zna odakle, a nas dvojica tamo čamimo i čekamo tu fantomsku Milku?

– Rekao sam vam već: kriva Amerika. Ovako ćemo: ispunit ćete ova četiri formulara i odnijeti ih na policiju u Petrinjsku, lako ćete naći gdje je to. I onda, za dva-tri tjedna poći vidjeti u kojoj je fazi rješavanja vaš slučaj. Bolje za tri, tad bi već moglo biti i gotovo.

– Tri tj…?!?

– A što ćemo, takva je procedura. Ali pogledajmo to i s vedrije strane: za to vam vrijeme može fino narasti brada.

– Ali zašto ta procedura toliko dugo traje?!

– Moj gospodine, iz krive Amerike dolazite.

Tako bi, po prilici, dogodine mogla u praksi izgledati hrvatska politika useljeništva ukoliko bivši vjeroučitelj, a danas ministar demografije i iseljeništva Ivan Šipić, u djelo doslovno prenese zamisli S.N. Bartulice, čovjeka koji je rođen u “krivoj Americi”, pa dobro zna da u “pravoj”, Južnoj, postoji daleko veći broj potomaka svakovrsne ustašije, pa su i statistički veće šanse da se plamen pavelićevštine održao kod većeg broja treće i četvrte generacije. Renato Baretić za tportal.

Subota (21:00)

Religija je lijepa stvar, ali ideologija...

Vučetić: Hrvatsko društvo se ne može odvojiti od smetlišta

Naše, hrvatsko društvo čovjeka promatra kao antropološki bazen koji je potrebno ispuniti spoznajnim i moralnim smećem kako bi to društvo u pokušaju moglo što duže podržavati politike nacionalizma iza kojega se kriju stvarne namjere takvih politika, a to je pljačka i grabež bez ikakvih posljedica.

Nacionalizam i religijski fundamentalizam i jesu idejno, antropološko, teološko i moralno smeće. Tu nema nikakvog spora.

Zadatak učitelja, nastavnika i profesora je da to smeće trajno uklone iz dječjih umova, da djecu oslobode od našeg licemjerstva, laži i zabluda i da im pomognu da se razviju u autonomna, dostojanstvena, zrela i istinita odrasla ljudska bića. Znanje ima tu snagu, ono otvara perspektive, jača samopoštovanje, lišava predrasuda i mijenja čovjeka. Neznalica i znalac ne žive istim životom, oni nemaju istorazinski humani dinamizam. Marko Vučetić za Autograf

Subota (14:00)

Dali su im ponudu koju nisu mogli odbiti

Pouke izbora i ‘Eurosonga‘: Dogovorna ekonomija uništava Europu od politike do šoubiznisa

Dogovorni sustav odlučio je pobjednika ‘Eurosonga‘, a odlučuje i o sastavu hrvatske vlade. Iako nisam sklon teorijama zavjere, švicarski predstavnik teško bi došao do pobjede bez orkestriranog nagovaranja s jednog mjesta. Je li to nekakva ‘duboka eurovizijska država‘ ili su to ‘vratari sudbine‘, kako ih naziva Vedrana Pribičević, sasvim je svejedno. Tek, Švicarska je pobijedila i prije nastupa jer je najmanje konfliktna pa će se sljedeći ‘Eurosong‘ zapravo vratiti kući, u državu u kojoj je i sjedište European Broadcoasting Uniona (EBU). Tako se neće dogoditi da pobjeda ode u problematični Izrael, opet u Ukrajinu ili, nedajbože, u malu korumpiranu Hrvatsku koja se ne slaže najbolje ni s prvim susjedom u EU-u.

Kako su izgledi Baby Lasagne rasli na kladionicama, tako su dečki iz EBU-a dodatno animirali jedan po jedan nacionalni žiri. Da je trebalo, nagovorili bi i hrvatsku delegaciju da da 12 bodova Švicarskoj. Nije trebalo – bilo je dovoljno dogovoriti rekordne 22 dvanaestice uz još šest desetki. Goran Litvan za Lider.

17.05. (14:00)

Priče o muzejima su onako, usput

Đikić: Mrak iz interesa

Od prvog dana postojanja Domovinskog pokreta Marija Radića zanimalo je samo to da prečicom stigne do pozicije koja će mu omogućiti da osigura pozitivan utjecaj države u gospodarskim područjima važnima njemu i kompanjonu mu Vujnovcu. Plan je ovaj put upalio, i to ponajprije stoga što je Plenković po svaku cijenu htio formirati vlast. Kako to da je DP zainteresiran za područje energetike? Jesu li išta o tome govorili u predizbornoj kampanji? Jesu li u protekle četiri godine afirmirali nekog iz svojih redova tko raspolaže kakvim-takvim stručnim autoritetom kad je riječ o energetskoj problematici? Jesu li izlazili sa zakonskim prijedlozima povezanima s tom oblašću? Jesu li otkrivali afere koje se tiču energetike? Ne, ništa od toga. Zašto je onda njihov izbor pao baš na energetski resor, koji će, izgleda, ipak ostati u sklopu Ministarstva gospodarstva, što znači da će DP usput dobiti kontrolu i nad najvažnijim javnim poduzećima? Zato što je Vujnovac jedan od glavnih igrača u tom sektoru, a on nesumnjivo ima pregršt zanimljivih ideja. Ivica Đikić za Novosti.