Kako stoji u knjizi Uwea Schüttea “Kraftwerk: Glazba budućnosti”, kod nas nedavno objavljenoj u izdanju Rockmarka, biograf David Buckley opisao je Kraftwerk kao “potpuno teorijsko poništenje većine prethodnika i načela na kojima se temeljila moderna rock glazba”. Sve je počelo kad su se Ralf Hütter, sin tekstilnog trgovca iz Krefelda, i Florian Schneider, sin arhitekta Paula Schneider-Eslebena, upoznali na ljetnom tečaju glazbe 1968. u Remscheidu. Hütter je svirao klavir, Schneider flautu, ali obojicu je mučilo isto pitanje: zašto ne postoji glazba koja zvuči kao Njemačka tog vremena, kao industrijski pejzaž Ruhrske regije, kao čovjek pred strojem? Album “Autobahn” iz 1974. bio je pravi tektonski pomak. Naslovna, 23-minutna skladba oponaša vožnju autocestom, a karakteriziraju je motorni šumovi i trube. Veliki fan izdanja bio je i David Bowie, koji je u to doba živio u Berlinu.
Osim što su bili pioniri i vizionari po pitanju tema koje su obrađivali u svojoj glazbi, Kraftwerk je bio drukčiji bend jer se služio svojim robotiziranim imidžem kao zaštitom privatnosti, ali i kao komentarom na sve veću mehanizaciju društva. Jutarnji uoči velikog koncerta u pulskoj Arreni…