Poluamfiteatarski prostor ispred pozornice netom prije koncerta bio je praktički potpuno prazan jer je većina ljudi sinoć došla “pogledati onu nadrobljenu budaletinu i videti na kaj on to liči”, a ne na koncert, pa se šačicu mlađahnih i malo starijih fanova i ljudi za koje se vidi da razumiju koncertne uzuse, a koji su se pozicionirali ispred stejdža, moglo nabrojati na prste jedne ruke. Ostali su se povukli pedesetak metara nazad, na sigurnu udaljenost linije štandova od kojih je jedan prije i za vrijeme koncerta sporadično i bez nekog pravog razloga, bljuvao i nekakve nefantastične vatre. Kad se izvođač nađe u kontekstu kojem niti najmanje ne pripada, to može biti izrazito oslobađajuće i motivirajuće. Bare je bio izrazito energičan, humorističan, zanimljiv i neobično nemiran, pa je čak gotovo u potpunosti zaboravio na svoj stolac koji je postao sastavni dio njegovih koncerata unazad nekoliko godina i umjesto toga suvereno fizički i psihički vladao cijelom pozornicom. Bilo je i incidenata, kažu na Ravno do dna.