Vedrana Rudan: Rat poraženih - Monitor.hr
09.08. (20:00)

Za žile rezat

Vedrana Rudan: Rat poraženih

Upravo traje sezona pokapanja. Svatovi na svakom uglu. Bilo bi žalosno da mi, cinični promatrači, nekoliko puta nismo prošli kroz isti cirkus. Zašto je forma još uvijek bitna? Zato što država može lakše kontrolirati dvojac opterećen dječurlijom i kreditima nego razularene samce i samice? Ponekad ne možeš vjerovati svojim očima što ti država radi. Kod primanja u bolnicu moraš onoj na porti reći u kakvom si bračnom stanju. ?! Što ako odbiješ odgovor? Pustit će te da krepaš? Žena desetljećima sjedi pokraj stranca svog života. Ne pada joj na kraj pameti da će jednoga dana komad mesa reći: “Odlazim.“ „Odlaziš? Kamo ideš? U Bauhaus? Bez mene?“ „Odlazim od tebe, napuštam te, dosta je bilo. Želim ovo što mi je preostalo proživjeti sa ženom koju volim i ženom koja zna da postojim.“ Zašto ostavljene žene pate? Godinama žive uz muškarca koji ih žestoko ne zanima. Pa ipak? Gubitkom muža izbrisat će se i oznaka udana? Osjećat će nelagodu kad bude ulazile u bolnicu? – piše Vedrana Rudan svoj blog i počinjemo vjerovati da ono što je prvo izgledalo kao ljetna fikcija možda ipak dramatična stvarnost. U svakom slučaju priče se doimaju autentične i proživljene i mnogo su bolje nego prije, a ni tad nisu bile loše (o svjetonazoru nećemo). Prethodni nastavci su još čemerniji – Djeca ne duguju roditeljima ništa, Ženin najbolji prijatelj, Posjetio me unuk


Slične vijesti

Jučer (12:00)

Što znači sumnjati u hrvatstvo?

Jergović: Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko popraviti

Problem je, međutim, s demografijom taj da bi se Hrvatice i Hrvati mogli množiti i kao zečevi, ali bi im odljev stanovništva svejedno kvario posao. U čemu je onda problem? Pa u tome što se zajednica, narod, republika ne konstituiraju u krevetu, nego se konstituiraju kroz jezik, kulturu, književnost, zajedničku sudbinu… Bježeći od te sudbine, Hrvatice i Hrvati odlaze u Njemačku, Irsku, Ameriku. Odlaze tamo gdje mogu otići. I uglavnom u tim zemljama postaju drugi ljudi, pretvaraju se u sljedećem naraštaju u Nijemce, Irce, Amerikance. To zapravo i nije loše. Zdrava zajednica funkcionira kao protočni bojler. Ljudi se doseljavaju i odseljavaju. I dobro je to, dok god je dobrovoljno. Miljenko Jergović o demografiji za 24 sata.

Utorak (23:30)

Svi za jednog, jedan protiv svega

Basara: Slavko, Marko i Janko 2

Kad god, recimo, Novak Đoković, „naš Nole“, napravi neki sportski pičvajz – napuši npr. sudiju ili u besu hitne lopticu u publiku, pa popije opomenu – Srbija se momentalno ujedini u napušavanju sudije. Vladini, nevladini, antivladini mediji su jednodušni u oceni da je Novaku „učinjena nepravda“ i da je opomenu popio zato što je Srbin. Nije to tako samo u sportu nego u svemu, a to je posledica devetnaestovekovne dubare o „dobrim Srbima“ koji se rađaju neiskvareni, prepošteni i visokomoralni i koji su – budući da su pravoslavne vere – po difoltu uvek u pravu. Piše Svetislav Basara za Kurir

Utorak (20:00)

Nogometne poredbe

Jergović: Marko Livaja, nogomet skuplji od novca

Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije? Piše Miljenko Jergović 

Utorak (18:00)

Pizzerija duhova

Berecki: Mirko, pazi, pizza Pazzi!

O robotskom restoranu autor piše: Riječ je o restoranu-pizzeriji Pazzi – Robots e Gusto. U njoj gladni posjetitelj treba samo odabrati željenu pizzu na touchscreen displeju i cijeli robotski sustav se pokreće kako bi u što kraćem roku isporučio narudžbu. Kapacitet pizzerije je 80 pizza na sat, dakle jedna savršeno pripravljena pizza svakih 45 sekundi. Prema „izlaznim anketama“, kupci su vrlo zadovoljni i rado se vraćaju u Pazzi. Ključ za to je razumna cijena za visoku kvalitetu, raznovrsnost izbora na jelovniku i atraktivnost robotike koju je u pizzeriji moguće gledati „na djelu“, u svim fazama priprave pizze. Posebnost koncepta zrcali se i u igri riječi sadržanoj u imenu pizzerije: anagramirana “pizza” je “pazzi” – što na talijanskom znači “luckast, blesav”. Piše Igor Berecki za Bug

Utorak (16:00)

Ondje gdje prestaje razum

Marković: Stavite Mladića na zastavu umjesto grba – da se više ne lažemo

Inicijativa mladih za ljudska prava postavila je table u blizini murala sa natpisom “Ulazite u zonu gde zakoni Srbije ne važe! Ulazite na sopstvenu odgovornost”, u znak protesta što su vlasti od Mladićeve freske napravili neku vrstu zvaničnog državnog spomenika. Ne obaziru se Aleksandar Vučić i njegovi nacional-skakavci na negodovanje nevladinih organizacija, za njih su ionako to sve izdajnici. Ne obaziru se naprednjaci ni na proteste i upozorenja sa nekih međunarodnih adresa, pa što bi na domaće aktiviste iza kojih ne stoji nikakva sila osim istine i pravde. Piše Tomislav Marković za Al Jazeeru

Utorak (13:00)

Medijska močvara

Sanja Modrić: Zašto smatram da mediji ne bi smjeli davati toliki prostor antivakserima

Magistar komparativne književnosti ili zubar smatraju se obrazovanim ljudima, oni jesu akademski građani, ali svejedno nikako ne mogu dobiti status druge strane u raspravama o performansama borbenih aviona ili o mjerama zaštite ozonskog omotača. Mene neće nitko pri zdravoj pameti pozvati na panel o liječenju multiple skleroze, niti u Vladinu komisiju za izradu kakve prometne studije. Pa neće, nisu šenuli umom. Jer ja to ne znam. Ovaj konkretni subotnji slučaj s tom ženom u svim glavnim vijestima navodim samo kao simptom tog jednog opasnog medijskog iskliznuća. Uime čega je, naime, ona dobila pozornicu za svoj stand up nastup sklopljen od neargumentiranih bjesova i pogrešno shvaćenih povoda? Da joj se jedni smiju, a da joj drugi plješću? I da se klika? Piše Sanja Modrić za Telegram

Utorak (11:00)

Izvorno hrvatsko

Ivančić: Šaka puna jaja

Slučaj trojice policajaca koji su mlatili migrante te napise o mogućnosti da ne dobiju otkaz kolumnist ironično komentira “razgovorom s izvorom” te informacije: “U modelu piramide”, rekao je gospodin Izvor, “oni gornji onima donjim obično sjede za vratom, ali su onda oni donji shvatili da im je najpraktičnije one gornje držati za jaja. Držiš li za jaja onoga koji ti sjedi za vratom, i sve tako od dna prema vrhu, cijela konstrukcija je zapravo najstabilnija. Tako se i rečeni policajac, upoznavši odlike piramidalno postavljena sistema, osigurao i zaštitio svoju egzistenciju privatnom snimkom. Pokuša li ga sustav žrtvovati kao Pedra, odnosno ostaviti bez kruha, on će ga diskreditirati pikantnim video materijalom. Obični bi se Pedro preobrazio u zviždača Pedra, što nikome nije u interesu. Napokon, on na to ima potpuno moralno pravo.” Piše Viktor Ivančić za Novosti

Utorak (09:00)

Dobri duh ekonomije

Šonje: In memoriam – profesor Ivo Bićanić, totalno drukčiji od drugih

Kolumnist se ovotjednom kolumnom oprašta od dragog profesora riječima: Ivo je prije svega bio profesor – profesor koji je bio totalno drukčiji utoliko što je nepogrešivom pedagoškom metodom i ljudskom intuicijom prepoznavao potencijale među svojim studentima. Posvećivao im se nesebično, poklanjajući im svoje vrijeme, energiju, iskustvo, literaturu, i gajeći pri tome onaj dobri engleski običaj istovremene ljudske bliskosti i profesionalne distance, svojevrsne intrige tako dalekog, a tako bliskog učiteljskog autoriteta… Ivo nažalost više neće kvariti mladež. No, zato smo tu mi: njegovi studenti, suradnici, generacijski razlomljeni, ali zaraženi virusom kritičkog mišljenja i mandatom da ustrajno nastavimo “kvariti” društvo i čuvati sjećanje na lik i djelo našeg Profesora. Neka mu je laka zemlja. Piše Velimir Šonje za Ekonomski lab

Ponedjeljak (17:00)

Narod prašta, kolumnisti ne

Klauški: Zašto su Međimurci opet birali korumpiranog župana Posavca?

Ipak, uvjerljiva pobjeda Matije Posavca sa čak 80 posto glasova na izvanrednim izborima na međimurskog župana daje pomalo iskrivljenu sliku. Na izvanredne izbore izašlo je 27 posto birača. Na izbore su, dakle, izašli motivirani i odani birači. U Bandićevu slučaju to su obično bili zaposlenici gradske uprave i njihove obitelji, oni koje je zapošljavao ili davao posao. Slično je i s HDZ-om. Stranačka vojska disciplinirano izlazi na izbore, očekujući od HDZ-a konkretnu i direktnu korist. Cinici bi stoga rekli da su na međimurskim izborima za Posavca, osvjedočenog primatelja mita, glasali oni koji od njega očekuju istu uslugu. Oni će mu platiti, on će ih zaposliti. Kao politički džuboks: ubaci žeton i on svira… Prezir i gađenje luksuz je za neke druge… piše Tomislav Klauški za 24 sata.

Ponedjeljak (13:00)

Kad ti ne preostane ništa drugo

Rajko Grlić: Moja priča o hrabrosti. Hrabrosti stvaranja i hrabrosti egzila

Gospođi Ani i meni nije trebalo “analitičko sagledavanje stvarnosti” da u jednom “malom noćnom razgovoru” zaključimo da idemo, da je zaludno demantirati optužbe, pokušati se umiliti onima koji te prozivaju ne bi li ti dali za koricu kruha. Tako smo jednoga dana svoje živote prebacili s jednog na drugi kontinent, prešli iz jednog u drugo agregatno stanje, iz kakve-takve izvjesnosti u krajnje krajnju neizvjesnost, a sve u nadi da nas stari Seneka nije obmanjivao kad je tvrdio: “Za mudrog je čovjeka svako mjesto njegova zemlja.” Za ostati to što si bio potrebna je hrabrost. No ona je jednako tako potrebna i za drugu opciju; promjenu i potpunu prilagodbu novom životu. Za svaki početak, za svaki novi korak treba imati hrabrosti, a egzil je upravo to: stalno koračanje u nepoznato. Zato vjerujem da nužnost (ekspres-lonac), znatiželja (glad za novim) i hrabrost (lišenost druge mogućnosti) čine bermudski trokut egzila u koji kad se jednom zakorači povratka više nema. Kao i kod žena nakon što naprave prvu plastičnu operaciju… piše Rajko Grlić za Telegram