Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Brižni otac AP
Vučetić: Hrvatske politike su politike proizvodnje siromaštva
Hrvatska je, dakle, država u kojoj djeca premijeru zahvaljuju na besplatnom ručku. I premijeru je ovo važno. Uistinu ne znam što je gore, zahvala na ručku ili njegova nepogođenost tom zahvalom. Nevidljiva i, da se poslužim biblijskim slikama, milošću dobrodušnog premijera nahranjena djevojčica bez značenja, siromašna je načinom posvemašnje isključenosti iz društva i povremene uključenosti u priču o premijeru koji svojim djelovanjem zasjenjuje samog Isusa Krista. Krist je, s dvije ribe i pet ječmenih kruhova, čudesno nahranio nekoliko tisuća ljudi, dok Andrej Plenković, obrokom u osnovnim školama, značenjski hrani svu djecu. Sva ta, do njegovog obroka ili upravo njegovim obrokom, isključena, nevidljiva, marginalizirana djeca u jednoj sustavno opljačkanoj državi, postaju premijerova djeca – ali ne trajno, nego samo za potrebe kampanje, potom će biti odbačena na margine. Marko Vučetić za Autograf.
