Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nekritički kupci političkih proizvoda
Vučetić: Kažete da mrzim sve hrvatsko? U krizi ste događajnosti
Prije nekoliko dana, dok sam u trgovini kupovao nužne namirnice, obratio mi se, kako bi to Zoran Milanović rekao, potpuno nepoznat čovjek, doduše ne izravno, nego govoreći trgovkinji o meni, tako da ja čujem, kao onome koji ne voli ništa hrvatsko.
Što bi to bilo sve ili ništa hrvatsko, i kako to sve stane u nešto, nije mi baš najjasnije, ali ovo, očito, nije pitanje koje muči ovog kroatiziranog kupca, niti će ga, po onome što sam vidio, ikada mučiti. Hrvat voli nešto hrvatsko, baš kao što i ne voli nešto hrvatsko. Taj kupac-Hrvat, po svemu sudeći, ne voli ono što ja radim, a budući da je to nešto hrvatsko, on je, po vlastitim kriterijima, mrzitelj nečeg hrvatskog.
A ako netko već voli, jer voljeti se mora, nešto hrvatsko, onda zasigurno, pod pretpostavkom da je imalo uman, zna da nipošto nema uvid u to što je sve hrvatsko, pa stoga netko drugi, koga on ne shvaća, zasigurno nešto voli, a moguće da je to nešto što taj netko voli upravo nešto hrvatsko – moguće čak i hrvatskije od njegovog posjeda hrvatstva. Marko Vučetić za Autograf.
