Vučetić: U političkom životu Hrvatske nedostaju jaki pojedinci koji će stvarnost sagledavati kritički - Monitor.hr
14.10.2023. (13:00)

Nekome se nebo uprizorilo u Saboru

Vučetić: U političkom životu Hrvatske nedostaju jaki pojedinci koji će stvarnost sagledavati kritički

Razlika između čovjeka mase i odgovornog pojedinca očituje se u tome što odgovorni pojedinac živi vlastiti život, dok čovjek mase jednostavno, neodgovorno postoji, dijeleći neku kolektivnu misao. Koliko je masa neodgovorna i degutantna vidljivo je iz mnogih primjera veličanja zločinaca, ali i odsustva zahtjeva da se riječ nekog govornika, opunomoćenika mase, uskladi s njegovim životom. Masa ne traži odgovornost i autentičnost, ona se zadovoljava s neiskrenom, lažnom prosječnošću kolektivnog mi. Kada je konstituiran ovaj saziv Sabora, bio sam jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je tvrdio da će on biti gori od prethodnog. Isto vrijedi i za idući saziv Sabora – bit će gori od sadašnjeg. Razlog je jednostavan: u Saboru je, iz saziva u saziv, sve manji broj jakih pojedinaca, dok je sve veći broj fragmentirane mase. Marko Vučetić za Autograf


Slične vijesti

Danas (17:00)

Putevima milosrđa

Pilsel: Za razliku od Stepinca, Kuharić nam zaista može biti uzor morala i zdravog patriotizma

Franjo Kuharić je bio dobar čovjek, s manama, ali izuzetno dobronamjeran. Njegova me kauza zanima, za razliku od Stepinčeve, o kojem danas ne bismo govorili, a kamoli slušali pretjerivanja poput „Stepinčeve Crkve”, da ga komunisti nisu doveli pred sud i da ga nisu na trulom suđenju pretvorili u žrtvu. Kuharić ima ono nešto (je li dovoljno za čast oltara, ne znam). Mudri Franjo Kuharić je, o čemu mi je govorio nebrojeno puta inzistirao na tome da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

On je vjerovao da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Ako naše ljude na to treba podsjetiti, a fakat treba i čudi me da HBK na tomu ne inzistira, onda mi se čini da Kuharić, za razliku od Stepinca, i te kako može biti uzor morala kao i zdravog patriotizma. Drago Pilsel za Nacional.

Danas (18:00)

Goruće pitanje

Jergović: Dijagnoza saborske liječnice i je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine

Jedno treba za početak znati: posve je nevažno odakle gospođa Štajminger “zna” da je njezin pacijent – a pacijent joj je postao kad je njezin tim, kako čitamo u Večernjem listu, “prvi (…) pružio liječničku pomoć 57-godišnjem muškarcu” – “kockar, propao u kocki”, da je “psihički rastrojen” i još da ga je “žena (…) prijavila”, jer je već to što ona govori protivno elementarnoj ljudskosti, a o sadržaju i smislu Hipokratove zakletve da i ne govorimo. Ali njezino “mišljenje” da slučaj “nema političku pozadinu” navodi nas na mišljenje o razlozima i podrijetlu njezina “mišljenja”.

Je li gospođa Štajminger doista misli da netko može doći na Markov trg, stati ispred Vlade, politi se zapaljivom tekućinom, te se spaliti, a da to nema političku pozadinu? Kakve još, bilo bi nam dragocjeno od gospođe saznati, Vlada Republike Hrvatske ima pozadina osim političkih, ili kakve još pozadine hrvatski građanin, makar on bio izbezumljen, makar bio, kako ona to kaže, “kockar, propao u kocki”, “psihički rastrojen”, od žene prijavljen, može vidjeti u Vladi Republike Hrvatske, osim političkih pozadina? Osim možda, ako je praktično cijeloga svog radnog vijeka u produktivnom i vrlo isplativom poslovnom odnosu s Vladom, Saborom, Ustavnim sudom? Miljenko Jergović za svoj blog.

Jučer (23:00)

Idealan dan u uredu susjedskog (dobro, komšijskog) predsednika

Dežulović: Kući u Otadžbinu

Ukratko, još jedan istorijski dan u uredu predsednika Vučića. U susedstvu Srbije označena je uzbuna, organizuju se televizijski paneli, celi region je jedna velika bučna kafana sa okruglim stolovima na temu Svesrpskog sabora: šta sad sledi, pitaju se najumniji komentatori i analitičari, da li je ovo Vučićev Gazimestan, da li je “srpski svet” sada i formalno zaokružen kao najnovija Velika Srbija, kako će sve završiti, kako će izgledati to Vučićevo “naše sutra”?

Prvi na redu biće, dabome, vekovni otadžbinski teritorij na jugu, “drugo oko u glavi”, kolevka najvećih umova nacionalne istorije. Ideju o referendumu preduprediće, međutim, vlasti te planinske zemlje, koje će pre njih u panici raspisati sopstveni referendum o tome žele li građani da njihova država ostane samostalna, nezavisna, suverena i nedeljiva. Biće to iskra u bačvi kerozina: dan pre najavljenog referenduma otadžbinska vojska bez otpora će preći preko granice, proglasiće prisajedinjenje matici i “dva oka biće opet u jednoj glavi”.

Kad će to biti? Mogu i to da vam kažem: za tri i po godine, tačno 13. marta. Referendum? Posle prisajedinjenja čak 99,7 odsto građana koji budu izašli na plebiscit potvrdiće, dabome, narodnu volju za povratak “kući u Otadžbinu”. Reakcija sveta? Engleski mediji pisaće, na primer, kako to nije “ništa nova u istoriji”: na isti način Škotska pre trista godina postala deo Ujedinjenog Kraljevstva. Boris Dežulović za Novosti.

Prekjučer (01:00)

Samo ti piši, a povijest će reći svoje

Basara: Pisci između dvaju izbora

Pisci između dva rata, to su vam bili – da navedem samo neke – Andrić, Crnjanski, Ćopić, Rastko Petrović i mnogi drugi kojima posleratni pisci jedva da su dosezali do kolena. Možete sad zamisliti moju radost i udaranje šapicama u grudi od sreće kad mi je godine (mislim) devedesete veliki Brana Petrović – koji je video kud plovi ovaj brod – rekao: „Burazeru, sva je prilika da ćemo i mi biti pisci između dva rata, ajmo u ‘Brankovinu’ da zalijemo.“ Što smo i učinili. I to obilno.

I fakat, Brančilo i ja smo ubrzo postali pisci između dva rata. A da li smo dobacili bar do pola visine drevnih pisaca između dva rata, o tome neka sudi književna istorija, koja tavori na ivici egzistencije. Pošto je generacija pisaca između (zasad) poslednja dva rata već na izmaku, a da su se u međuvremenu izdešavala razna čuda i pokore, držim da bi književni teoretičari i istoričari – ako su neki još preostali – trebalo da uvedu novu književnoistorijsku klasifikaciju – „pisci između dvaju izbora“. Svetislav Basara

Četvrtak (17:00)

Nije satira za svakog

Ivančić: Gas običnih ljudi

Čega je pametnome dosta? Pa dosta je, valjda, elemenata da se shvati smisao šaljivoga čina: Stephen Bartulica, dakle, nakon što je lažirao podatke u imovinskoj kartici, nakon što se pokazalo da uz otplatu dvaju kredita u njegovu kućnom budžetu može mjesečno ostati svega par desetaka eura, nakon što je javno obznanio da životne troškove njegove obitelji financira njegova majka, dolazi u crvenom Ferrariju na proglašenje izbornoga trijumfa, slavodobitno se penje na binu, tronutim tonom poručuje da će u Europskome parlamentu biti “glas običnih ljudi” i da je Bog na njegovoj strani… Jedina zajebancija u slučaju Bartuličina Ferrarija je što se to nastoji prodati kao zajebancija. Njegov pokretni simbol luksuza nije nimalo apstraktan – tim više što ga vozi osuđeni kriminalac – i samo ga stroga redukcija intelekta šaljivdžije, a onda i neizbježno odsustvo morala, sprječava da juri u samokritičnom smjeru. Viktor Ivančić za Novosti.

Četvrtak (14:00)

Pesimist je optimist s iskustvom

Šajatović: Red optimizma, red pesimizma

Hrvatska je u fazi kad je na poslovnu scenu izašla nova generacija poduzetnika i menadžera. Imaju niz novih pothvata. Drži se i zdravi dio starije generacije. Ali tu pozitivu uporno poništava država. Počevši od toga da su izdvajanja za plaće u državnom i javnom sektoru viša nego u Švedskoj i Finskoj. Baš kad kroničar pomisli da ima čvrstu tezu, mlatne ga neki primjer ili argument koji mu tu tezu, optimističnu ili pesimističnu, poljulja. Iskusni su kroničari savjetovali: ‘Budi pesimist, veći su izgledi da ćeš biti u pravu.‘ No, s godinama kroničaru dosadi biti u pravu. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (01:00)

Tko tebe forhendom, ti njega bekendom

Jergović: Novak Đoković najveći je svih vremena, jer je otpočetka do kraja ostao autsajder

Koji je to razlog zbog kojeg se tako strasno i odvažno mrzi Novaka Đokovića? Nije omražen samo kod nas i samo među nacionalistima. Jednako strasno mrze ga i po inozemstvima, naročito onim slobodoumnim zapadnjačkim, u Australiji, recimo, i po svečanim vimbldonskim ložama i tribinama, kao i među dobrostojećom običnom publikom. Da, stvarno, nije se cijepio, što ga je koštalo još nekoliko pobjedničkih trofeja na najjačim svjetskim turnirima. I ne samo da se nije cijepio, nego je posjećivao imaginarne piramide u Visokom. Osim toga, negdje je bio viđen s tri uzdignuta prsta. A o Kosovu, Nato bombardiranju Srbije 1999. godine, i možda još ponekom događaju, političkoj ili ratnoj manifestaciji, nije imao mišljenje kakvo smo imali mi.

On je poništio sam način mišljenja na kojemu je tenis, makar i s ponekim crncem, opstajao kao bijeli sport, ili kao sport bijele, konzervativne gospode. Postao je najveći svih vremena, a to je neprebolno za one koji ga mrze. Samo što najveći svih vremena nije postao osvojivši više velikih turnira nego bilo tko drugi, niti proboravivši na prijestolju najvećega duže nego bilo tko drugi. Najveći svih vremena postao je pobjeđujući u ono doba noći u koje nitko nikad nije pobijedio. Miljenko Jergović za svoj blog.

Utorak (10:00)

Naznake zajedništva

Markovina: Poruke iz Normandije

Dakle, nakon što smo prethodnih nekoliko godina, kao javnost uvijek analizirali kako će Rusija u novim okolnostima proslaviti bitan joj 9. maj, tj. Dan pobjede, sada je prvi put pažnja svjetske javnosti bila uperena u to kako će zapadne zemlje proslaviti važnu godišnjicu desanta koji je konačno prelomio rat i nagovijestio potpuni slom Njemačke. A proslavila ga je značajno drukčije nego inače. Kad ostavimo po strani prigodne govore i fotografije britanske kraljevske obitelji i Sunaka, Macrona, Trudeaua te Bidena, shvatit ćemo da je 80. godišnjica Iskrcavanja u Normandiju zapravo poslužila da se osnaži zajednički stav zapada, ali primarno Europe, u otporu prema politici Rusije, tj. da se konkretno naglasi bliskost Velike Britanije i Francuske koja će igrati još veću ulogu dođe li do promjene na čelu SAD-a, koja postaje sve izvjesnija. Dragan Markovina za Peščanik.

Ponedjeljak (10:00)

Što kaže pogled preko Atlantika...

Starešina: U američkome predizbornom kaosu Europa je ostala bez kompasa

U slučaju Trumpove pobjede u Bijelu kuću uselit će se predsjednik osvetnik, fokusiran prije svega na unutarnjoameričke sukobe, koji će postati još intenzivniji. Usprkos očekivano povišenoj retorici ne vjerujem u drastične promjene Trumpove vanjske politike, primjerice da bi povukao SAD iz NATO-a, izručio Ukrajinu Putinu, ili, na užoj regionalnoj razini, da bi njegovu politiku odredilo političko prijateljstvo s Viktorom Orbánom ili poslovna suradnja njegova zeta s Vučićevom Srbijom. Više me zabrinjava to što u EU-u, a i Hrvatskoj, manjka političara koji znaju raditi s Trumpom kao s interesno upravljanim biznismenom i šoumenom, a ne kao s birokratom u diplomatskim rukavicama. Zato su nesporazumi i lomovi očekivani, pa i veći nego u Trumpovu prvome mandatu.

Ne može se sasvim isključiti ni Bidenovo odustajanje zbog zdravstvenih razloga i lansiranje nekog demokratskog kandidata iznenađenja. Ali čak i da se to dogodi, ostat će dojam otvorenoga političkog inženjeringa, deficitarne demokracije i instrumentaliziranog pravosuđa. A to je, uz vojnu moć, Ameriku činilo vođom zapadnoga, demokratskog svijeta. Europa je suočena sa sigurnosnim izazovima s Istoka, geopolitičkim ambicijama Kine, sve većom unutarnjom podijeljenošću zbog rusko-ukrajinskog rata i bliskoistočnih sukoba. Višnja Starešina za Lider.

09.06. (10:00)

Kako se toga samo nisu ranije sjetili?

Dežulović: Srpska Atina

Kad Srebrenica promeni ime, biće glupo da i akteri burne istorije Atine ostanu pod svojim “oskrnavljenim” i “oblaćenim” imenima, sa svim “etiketama što se vezuju” za njihova imena. Ratko Mladić mogao bi da bude, štajaznam, Mirko Aristid, Vujadinu Popoviću lepo bi pristajalo ime Miltijadin, Radislavu Krstiću Alkibijadislav, Zdravku Tolimiru, recimo, Temistoklimir, a Radovan Karadžić mogao bi da se zove, sad napamet govorim, David. Dobro, ajde, Dragan David.

A Srebrenica? Mesto u kojemu se prema legendama, usmenoj predaji i nekim apokrifnim rezolucijama navodno desio genocid nad Bošnjacima biće otada cilj bezbrojnih nadobudnih istraživača: hiljade arheologa amatera kopaće po Republici Diznilend u potrazi za poprištem mitskog genocida, biće ih i koji će tvrditi da Srebrenica uopšte nije u Bosni i Hercegovini i da se najverovatnije nalazila u Ruandi, a hrvatski istoričar Igor Vukić izneće dokaze da se mitska Srebrenica nalazila na Savi i da se srpski genocid nad Bošnjacima zapravo desio u Jasenovcu. Boris Dežulović za Novosti.