S hidžabom, nikabom ili bez ijednog, porijeklom iz Irana, Indije ili Afrike, okružene mješavinom strogih tradicionalnih običaja i suvremenog svijeta, pet mladih Londončanki okuplja se u punkersku grupu ‘We are Lady Parts’, nastojeći pomiriti svoju ljubav prema glazbi i osudu dijela zajednice u kojoj žive – piše Zrinka Pavlić.
Treća sezona Mandaloriana: Uspješan spoj akcije, humora i emocija s naglaskom na stvaranje nacionalnog identiteta
Ono za čime u posljednje vrijeme posežu mnogi autori najvećih hitova na streaming servisima, formula je koja je postala zapravo fenomen. Naime, u svakoj sezoni pojedine serije barem u jednoj epizodi nema glavnih glumaca, već je fokus stavljen na neku sporednu priču, i time su napravili pun pogodak. Ono u čemu se mnogi slažu je da te “samostalne epizode” omogućuju gledateljima da se “odmore i oporave” od napetih prijašnjih epizoda dok im u isto vrijeme nude priliku da doznaju nešto više o sporednim likovima. No, kao i sve, i ova priča ima dvije strane, odnosno i druge razloge zašto se tvorci odlučuju na takvo što, a jedan od njih se krije u proračunskim ograničenjima. Tportal
Nakon četiri godine pauze, na Netlix je prije par dana stigla šesta sezona antologijske serije. Nesumnjivo slabija od onoga što smo gledali ranih godina, zrcalo je odražavalo ugroženog, psihički i emocionalno stiješnjenog čovjeka u vrlom novom svijetu koji je, unatoč svoj bizarnosti, ipak imao izvjesnu dozu plauzibilnosti. Sve dosad. Neovisno o tome jesu li se bavili zamkama modernog konzumerizma, podmuklim mehanizmima funkcioniranja suvremene demokracije ili dinamikom ljudskih odnosa u vremenu društvenih mreža, ranije su nastojali pomicati gledateljski horizont očekivanja, odnosno biti ispred svog vremena. Ako s Netflixom ne iznjedre kakav ludi preokret – osudili su svoj projekt na irelevantnost u budućnosti. Telegram.
U svijetu koji bar jednom po desetljeću potrese financijska kriza, zaista je odvažno napraviti seriju o milijarderima, i to tako da se publika može poistovjetiti s likovima koji uživaju bogatstvo kakvo 99% gledatelja ne bi zaradili ni u deset života. Serija je ipak uspjela probuditi empatiju za bogataške drame, prvenstveno zahvaljujući genijalnim glumcima i duhovitom, pametnom scenariju. Drugim serijama “Succesion” je slična po satiričnom humoru, popkulturnim referencama i strelovitoj kameri koja fikciji daje dokumentaristički štih. Ravno do dna
Od Romerove „Noći živih mrtvaca“ (1968.) priče o zombijima narasle su u vlastiti žanr u kojem je bitnije kako su likovi pokušali preživjeti apokalipsu nego uvjerljivost njenog nastanka. Bez obzira na uspjeh igre, adaptacija ne bi bila toliko uspješna da u naslovnoj ulozi nije Pedro Pascal. Ljudsko društvo je propalo, gradovi su obrasli zelenilom, a oaze zajednica nalaze se u zonama karantene kojima upravlja militantna vlada FEDRA. Kako je i igra bila apsolutni hit u vremenu kad je izašla, ne iznenađuje što je ova serija iza sebe ostavila golem društveni odjek, ne samo u žanru priča o zombijima ili postapokaliptičnom SF-u, nego i u drugim aspektima, poput spomenute muzike ili progovaranja o pitanjima vlasti i otpora, LGBT+ ljubavi i alternativnih oblika društvene organizacije. Ravno do dna
Pretpostavljam da nije dobro razmislio prije nego što se upustio u takvo ‘bacanje fore’, ali ništa od toga nije opravdanje. Može biti isprika. I bilo bi lijepo da se ispriča. I razmisli. Jer fora mu je, prije svega ostalog – prije svih ideja o satiri, subverziji, podtekstnim porukama, ovome i onome – bila odurna i neukusna. Zamislio je svoj serijal u kojem glumi turističkog vodiča kao satiru na turizam i društvo, pomaknutu zezanciju u kojoj ljudima pokazuje one dijelove Zagreba i Hrvatske koji se inače ne nalaze na meniju turističkih putešestvija pa se usput odlučio sprdati s nekim turističkim općim mjestima kao što su spomenici. Samo to, kao koncept, uopće nije loše, dapače. Šteta što je takvim glupim ispadom sa Zagorkom uništio inače interesantan koncept. No, zašto mu nitko s HTV-a nije rekao da je to fuj? Nije moguće da nisu ubrali ili da su to smatrali tek usputnim štiklecom jer cijela priča s grudima stoji u naslovu epizode. Zrinka Pavlić za Tportal.
U recentnom repertoaru filmova koji tematiziraju svijet (vizualne) umjetnosti, nijansiranim pristupom isprepletenosti umjetnosti i tržišta ističu se “Afrička očajnica” i “Bolesna djevojka”. Vidi npr: Kvadrat (eng. The Square) Rubena Östlunda iz 2017. ili Područje bez signala Dalibora Matanića iz 2022. godine. predstavljaju dva različita, a ujedno i učestala filmska/televizijska prikaza svijeta vizualnih umjetnosti. U oba slučaja umjetnost parazitira na društvenim problemima i političkim pitanjima – kod Östlunda se paralelno i paradoksalno iz istih nastoji izuzeti, a kod Matanića ih naprosto instrumentalizira. “Laktanje” za opstanak rjeđe je predmet filmskih ekranizacija, no dva su prošlogodišnja filma, Afrička očajnica (eng. The African Desperate)[2] američke redateljice Martine Syms i Bolesna djevojka (norv. Syk Pike) norveškog redatelja Kristoffera Borglija, uvjerila da upravo ono može polučiti duhovite i pametne filmske zaplete. Kulturpunkt
HBO može zahvaliti Davidu Attenboroughu za svoju novu hit seriju “The Last of Us”
U beskrajnom moru sadržaja koji nas zapljuskuje s brojnih streaming platformi, nova Netflixova serija se razlikuje od svega ostalog mnogo više inovativnim pristupom storytellingu nego samim sadržajem. Priča se ne razlikuje od onih koje smo gledali nebrojeno puta prije nje, a u kojima grupa vještih kriminalaca ima za cilj opljačkati zle bogataše i koristi se domišljatošću, odvažnošću i tehnologijom, a ni epizode ne morate gledati kronološki. Sugerira se da epizodu “White”, u kojoj se odvija pljačka, pogledate kao finale. Moj savjet je da neposredno prije nje pogledate epizodu “Pink” koja se odvija šest mjeseci nakon pljačke jer se referira na prethodne događaje i donosi rasplet koji bi bilo šteta doživjeti prije nego ste odgledali cijelu priču. Ravno do dna
U današnjoj dominaciji televizijskog medija, koja je s jedne strane zasluga široke rasprostranjenosti streaming servisa, ali s druge i mogućnosti javnih servisa kao što je BBC da odgovaraju na nove tehnološke trendove i ostaju relevantni, potražnja za kvalitetnim televizijskim sadržajem uistinu je velika. Karakterizirajući vlastitog gledatelja kao onog kojeg “socijalna kritika ne zanima”, HRT je pred prepunjenom dvoranom nezavisnih proizvođača “prosječnog Hrvata” eufemizmima sveo na lobotomiziranu spužvu koju zanimaju samo reality showovi i jeftina zabava, propuštajući istovremeno da su serije koje su zaradile milijune i milijune bile, ni više ni manje, nego socijalne kritike. Kao u kakvom paralelnom svemiru, dok se televizijske serije u svijetu bave sustavnim promišljanjem društva i okupljaju masovno gledateljstvo na račun ozbiljnog autorskog rada, javni servis tvrdi da je sve što gledatelju treba “eskapizam”. Kulturpunkt