Zalazak Mjeseca iz svemira
Moonset from space.
Timelapse credit: NASA Johnson / Riccardo Rossi (ISAA) pic.twitter.com/sY8fbA80cf
— Wonder of Science (@wonderofscience) February 23, 2020
Moonset from space.
Timelapse credit: NASA Johnson / Riccardo Rossi (ISAA) pic.twitter.com/sY8fbA80cf
— Wonder of Science (@wonderofscience) February 23, 2020
Astronomi su pomoću rendgenskog opservatorija Chandra X-ray Observatory prvi put izravno snimili astrosferu oko mlade zvijezde HD 61005, udaljene oko 120 svjetlosnih godina. Zvijezda, stara oko 100 milijuna godina, nalikuje ranom Suncu i proizvodi znatno snažnije zvjezdane vjetrove – 25 puta gušće i tri puta brže od današnjih Sunčevih. Sustav, prozvan “Moljac”, okružen je gustim međuzvjezdanim plinom koji omogućuje detekciju rendgenskog zračenja. Otkriće pomaže znanstvenicima bolje razumjeti razvoj Sunčeve heliosfere u ranim fazama Sunčeva sustava. Bug
Prije 3,26 milijardi godina, gigantski hondritni meteorit S2 (do 58 km) pogodio je Zemlju, izazvavši globalni tsunami i isparavanje oceana. Iako katastrofalan, udar je bio ključan za biosferu arhaika. Oslobađanjem golemih količina fosfora iz samog tijela meteorita te miješanjem oceanskih slojeva bogatih željezom, stvoreni su idealni uvjeti za procvat tadašnjih prokariota. Dok je Chicxulub presudio dinosaurima, S2 je djelovao kao „kozmičko gnojivo“: umjesto uništenja, obogaćivanje voda nutrijentima dalo je novi zamah primitivnoj fotosintezi temeljenoj na željezu, dokazujući da su rani ekosustavi bili iznimno otporni na svemirske kolizije. Nenad Raos za Bug
Tradicionalni modeli formacije planetarnih sustava kažu da radijacija zvijezde “odnosi” plinovite atmosfere bližih planeta, ostavljajući samo njihove čvrste jezgre, dok se plinoviti divovi formiraju u hladnijim, udaljenijim regijama gdje mogu akumulirati plin. Povijesno gledano, sve naše teorije o formiranju planeta temeljile su se isključivo na onome što poznajemo iz vlastitog Sunčeva sustava. Međutim iz ESA-e ističu da sve veći broj otkrivenih egzoplanetarnih sustava prisiljava znanstvenike na reviziju tih starih postavki. Znanstvenici su istražili različite scenarije, uključujući zamjenu mjesta planeta ili gubitak atmosfere uslijed sudara, no te su teorije zasad odbačene. Umjesto toga, pronađeni su dokazi da planeti u ovom sustavu nisu nastali istodobno. Bug
Novo istraživanje Sveučilišta u Portsmouthu ruši mit o crvotočinama kao galaktičkim prečacima. Umjesto prolaza za materiju, Einstein-Rosenovi mostovi djeluju kao zrcala koja povezuju naš svemir s verzijom u kojoj vrijeme teče unatrag. Ova teorija rješava paradoks gubitka informacija u crnim rupama i objašnjava asimetrije u kozmičkom zračenju. Umjesto apsolutnog početka, Veliki prasak mogao bi biti tek “kvantni odskok” prethodnog urušavajućeg svemira. Studija sugerira fascinantnu mogućnost: naš cijeli kozmos možda se nalazi unutar crne rupe nekog sasvim drugog svijeta. Mreža
Analiza uzoraka stijena koje je prikupio rover Curiosity u krateru Gale otkrila je dosad najveće organske molekule na Marsu – alkane, moguće fragmente masnih kiselina. Nova studija objavljena u Astrobiology sugerira da poznati abiotički procesi, uključujući meteoritni materijal, ne mogu u potpunosti objasniti njihovu količinu. Procjene pokazuju koncentracije do 7.700 ppm, što premašuje očekivanja za nebiološko podrijetlo. Iako rezultati ne dokazuju postojanje života, znatno jačaju hipotezu o drevnim biološkim procesima na Marsu. Bug
Godine 2023. detektiran je neutrino s energijom 100.000 puta većom od one koju može proizvesti LHC, bez poznatog izvora u svemiru. Fizičari sa Sveučilišta Massachusetts Amherst predlažu da potječe od eksplozije kvazi-ekstremne primordijalne crne rupe, nastale ubrzo nakon Velikog praska. Takve crne rupe, kroz Hawkingovo zračenje, mogu završiti snažnom eksplozijom. Uvođenjem koncepta „tamnog naboja“ objašnjava se zašto su neutrino zabilježili jedni detektori, a drugi nisu. Teorija bi mogla rasvijetliti i prirodu tamne tvari. Bug
Svemirski teleskop James Webb snimio je dosad najdetaljniji prikaz maglice Heliks, poznate i kao Božje ili Sauronovo oko. Riječ je o planetarnoj maglici nastaloj smrću zvijezde slične Suncu, u čijem središtu se nalazi bijeli patuljak. Infracrvena promatranja otkrivaju složenu strukturu plina i prašine, uključujući kometne čvorove i hladnu prašinu bogatu organskim spojevima. Taj materijal sudjeluje u nastanku novih zvijezda i planeta te pokazuje kako su nastali sastojci života – i kako će završiti Sunce za oko pet milijardi godina. Nenad Jarić Dauenhauer za Index.
Why don’t we launch our waste into space
Zack D Fims
pic.twitter.com/rWyJxkRFQn— Science girl (@sciencegirl) February 7, 2026
Svakodnevno proizvodimo oko 6 milijuna tona otpada, no da bi tu količinu izbacili u svemir trebalo bi nam oko 90 tisuća raketa i ne zna se koliko milijuna dolara da bismo ih sve lansirali. Tu je i problem goriva koje bi se za to potrošilo i ispustilo emisija C02 u atmosferu, a dodatni je problem i domet raketa koje mogu doseći tek nižu Zemljinu orbitu, što bi rezultiralo time da se dio otpada vrati na Zemlju. Onaj dio koji bi i ostao oko Zemlje s vremenom bi nastavio letjeti oko Zemlje, formirajući prsten od smeća.
Astronomi Europske svemirske agencije uz pomoć umjetne inteligencije sustavno su pretražili Hubbleovu arhivu i u samo dva i pol dana analizirali gotovo 100 milijuna isječaka slika. Alat AnomalyMatch identificirao je oko 1.400 rijetkih objekata, od kojih više od 800 dosad nije bilo zabilježeno u znanstvenoj literaturi. Među njima su galaksije u sudaru, gravitacijske leće i objekti nepoznate prirode. Istraživanje potvrđuje da AI postaje ključan alat u otkrivanju skrivenih fenomena u golemim astronomskim bazama podataka. Bug
Astronomi su pomoću svemirskog teleskopa Hubble otkrili Cloud-9, prvi potvrđeni primjer tzv. neuspjele galaksije – oblaka plina i tamne tvari koji nikada nije formirao zvijezde. Objekt je klasificiran kao RELHIC, fosil iz ranog svemira, i sadrži neutralni vodik okružen golemom količinom tamne tvari. Nalazi se blizu galaksije M94 i pokazuje znakove interakcije, ali ostaje stabilan bez kolapsa. Cloud-9 znanstvenicima pruža rijedak uvid u strukturu tamne tvari bez “šuma” svjetlosti zvijezda. Bug