Ovo zvuči bolno poznato. Ostareli glumac Lee Hayden (Elliot), nekada filmska i televizijska zvezda u žanru westerna, sada živi na svojoj staroj slavi i povremenim tezgama kao glasovni glumac za reklame i džinglove, dok većinu svog slobodnog vremena provodi pijući alkohol i pušeći travu sa svojim nekadašnjim glumačkim partnerom, a sada dilerom (Offerman). Familiju je zeznuo, sa bivšom ženom (Ross) je još i u pristojnim odnosima, dok mu kćerka (Ritter) ne može oprostiti što nije bio prisutan u njenom odrastanju.
Kada mu lekari postave dijagnozu prilično terminalnog raka, Lee će shvatiti da je uludo potrošio svoje vreme na zemlji, pa će morati na ovaj ili onaj način da se pomiri sa svojom smrtnošću, pa onda i sa svojim najbližima. On možda pokušava da oživi trenutke slave gledajući naslovni film koji je označavao njen vrhunac, ali bi želeo još jednu ulogu po kojoj će ga pamtiti i koja će mu biti testamentarna. Pomoć za svoj životni poduhvat će dobiti sa neočekivanog mesta, od ne baš slavne komičarke Charlotte (Prepon) sa kojom deli dilera, koja će mu pomoći da se suoči sa samim sobom i sa kojom će dobiti šansu možda za poslednju ljubav u životu.
Naravno, to je sve kliše do klišea, od ostarelog glumca, preko loših odnosa sa kćeri, pa do spoznaje o raku kao trenutku odluke i ljubavi koja ne poznaje granice u godinama. Čak je i premijera na Sundance festivalu i pozitivni odium koji je tu nastao takođe svojevrstan kliše, ovaj film se naprosto uklapa u žanr indie-drame koji se tamo forsira iz sve snage. Naravno da će kao slučajno naleteti na kćerku, da će ona pitati otkud on tu, da neće znati čime se ona trenutno bavi. Naravno da ćemo dobiti pod-zaplet sa nekim njegovim ekscesom koji će postati senzacija na internetu i usmeriti medijsku pažnju na njega. Naravno da je Charlotte više kolekcija ideja, malo mračniji, skoro sredovečni “twist” na klasik “manic pixie dream girl”, nego što je zapravo osoba.
Doduše, Laura Prepon (That 70’s Show u mladosti i silne epizodne uloge u indie filmovima i na televiziji posle toga) je igra tako što se poigrava sa svojom personom ekstremno cool ženske i to je oku ugodno, ali nemojmo zaboraviti da je u osnovi svega očita konstrukcija. Slično važi i za dilera, nekadašnjeg glumca koji je mnogo brže potonuo u opskurnost kojeg sasvim sigurno igra Nick Offerman. Bivša žena i kćerka su, međutim, jedva napisani likovi.
Ali ništa od toga nije presudno za ovaj film i za našu percepciju njega. U centru pažnje stoji Sam Elliot koji igra nešto između samog sebe (Katherine Ross koja mu igra bivšu ženu mu je zapravo supruga, a i zaista često radi reklame) i svoje medijske persone glumca od jedne uloge, večitog epizodiste i (urbanog) kauboja koji zrači sigurnošću u sebe i samouverenošću. Važni su njegovi brkovi i njegov glas, bas-bariton sa jednom notom fine ironije koja se može iščitati iz svakog njegovog pitanja i odgovora. Važna je ležernost sa kojom nastupa. Važne su i te reklame koje radi jer to je lice i to je glas od kojeg biste kupili novi Dodge Ram ili sos za roštilj. Važni su njegovi kaubojski snovi u kojima on tako star može da odjaše u suton.
Sam Elliot je retko kad imao glavne ili noseće uloge u filmovima, i u njima je još ređe pokazivao svoju ljudskost i ranjivost iza lakonskih odgovora i trenirano cool stava. The Hero je film koji ga ceni kao glumca i pruža mu šansu da zablista koju Elliot koristi iz sve snage, odlično se zabavljajući i demonstrirajući svoj raspon. Očito je takođe da ga Brett Haley izrazito ceni kao glumca i da veruje u njega praktično gradeći film oko njega.
U Haleyevom prethodnom filmu koji je služio kao “star vehicle” za još jednu potcenjenu karakternu glumicu starije generacije (Blythe Danner), I’ll See You in My Dreams, Elliot je imao ulogu njenog zavodnika i ultra-cool ljubavnika koja mu je stajala kao salivena. Haley je rešio da stvar, barem što se Elliota tiče, podigne na novi nivo i to radi i deluje organski, bez obzira na prilično ustajala opšta mesta. Uostalom, i I’ll See You in My Dreams je bio sastavljen od uglavnom oprobanih elemenata, pa je bio i više nego dobar film. Iako drugačiji i linearniji, The Hero nije ništa lošiji od toga. (7/10)
Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.
