Što znate o Sylviji Plath? Većina će na to pitanje odgovoriti očekivano – to je ona pjesnikinja koja se ubila. Naravno da ona nije bila tek samoubojica, ali taj ju je čin, tako dramatičan i tako očajnički, zauvijek obilježio i bio presudan u stvaranju mita o ženi koja je bila. Za neke je velika pjesnikinja, za druge tek prosječna, u njoj vide žrtvu patrijarhalnog sustava, osobu koja je izgubila bitku sa depresijom, feministkinju, neostvareni potencijal… Najbolje i najdublje ju je sigurno poznavao njen suprug Ted Hughes, no on je sve te godine nakon njene smrti, od 1963. do 1998., mudro čuvao tajnu i progovorio o njihovom odnosu tek u posljednjoj zbirci pjesama prije svoje smrti.
Kao i svaka priča koja ostaje nedovršena, nedorečena, tako je i njihova, ljubavna priča Sylvije i Teda, sve vrijeme bila intrigantan misterij, sočni trač kojeg bi mnogi znatiželjnici voljeli doznati. Priznajem, i ja također. Djelomičnu zadovoljštinu u tome daje knjiga Ti kažeš nizozemske autorice Connie Palmen iz 2015. godine, koju je ove godine, prije svega mjesec dana u hrvatskom prijevodu objavila knjižara Ljevak.
U podnaslovu stoji – Tragična ljubavna priča Sylvije Plath i Teda Hughesa ispričana iz njegove perspektive – no vrlo je nekorektno tako fatalistički obilježiti čitav odnos tim nesretnim krajem, iako je po svemu sudeći veza između njih dvoje bila vrlo jaka i vrlo lijepa. Ili je i to bio samo mit u koji su oboje uvjeravali sebe i druge? Nikada nećemo saznati potpunu istinu, ne bismo trebali ni pokušavati jer je upravo ta otvorenost za različite interpretacije i viđenja ono što čini stvari zanimljivima.
Palmen je priču sastavila od pjesama, pisama, eseja i uvoda koje je pisao Hughes, a prezentirala ju je kao njegovu ispovijed. Tu je autorica jedna od rijetkih žena koje nisu povele hajku protiv “nevjernog muškarca i tiranina zbog kojeg je Plath izvršila samoubojstvo”, već je odlučila optuženom dati glas i priliku da se na neki način obrani: “Ona je postala krhka svetica, ja okrutni izdajnik. Šutio sam. Do sada”, piše na samom početku.
Sylvia i Ted upoznali su se 1956. godine na jednoj zabavi na sveučilištu Cambridge gdje je ona došla studirati iz SAD-a. Susret je bio fatalan: ona ga je izazvala intelektom i zatim obilježila kao svog ljubavnika krvavim ugrizom za obraz. Samo četiri mjeseca kasnije vjenčali su se. Brak je bio plodan za oboje, Ted je već bio hvaljen pjesnik ali je uz nju objavio svoja najbolja djela, a Sylvija je uz njega dobila podršku i poticaj da bude iskrena u svom pisanju, da posegne u mračni kut svoje duše i obznani ga u pjesmama. No strast između njih dvoje nije bila samo pokretačka već i destruktivna sila, a odnos je imao svoje uspone i padove, obilježene njenim konstantnim promjenama raspoloženja, ljubomornim ispadima, posesivnošću i napadajima bijesa te nesigurnošću kojom je iscrpljivala i sebe i muža. Rezultat je bio njegov bijeg od zamornog odnosa u zagrljaj drugih žena, no ona ga nije htjela pustiti. Gurnula je glavu u plinsku peć i skončala svoj život. Ona je na kraju napustila njega.
“Volio sam je, nikada je nisam prestao voljeti. Ako je njeno samoubojstvo bilo klopka u koju me htjela uloviti da me proguta, upije u sebe, da postanemo jedno tijelo, onda je u tome uspjela. Mladoženja koji je talac smrti, zauvijek vezan za svoju mladenku, u posthumnom braku, tako nerazdvojan od nje kao što je htjela da budem.”
Radnja romana Ti kažeš prezentirana je kao doživljaj Teda Hughesa, no on nipošto nije pošteđen kritike, čak i sam u nekim trenucima propituje svoju krivnju zbog odluka koje je donio (ili nije donio), svjestan da više ništa ne može mijenjati, da zapravo ništa nije niti mogao promijeniti jer je susret sa Sylvijom vidio kao neko mračno proročanstvo koje nije mogao izbjeći.
Iako se dosta fokusira na one skrivene, ružne osobine Sylvije Plath (o mrtvima sve najbolje) i na neki način razbija mit o njoj kao nevinoj “žrtvi”, knjiga zapravo ne teži označiti krivca, ona naprosto prikazuje početak i kraj jednog odnosa, sve ono lijepo i ružno što se događalo u njemu, između dvije vrlo kompleksne ličnosti koje su se voljele.
Moram priznati da me knjiga opčinila, dobila sam je kao poklon za rođendan i doslovno je progutala, a zatim sam posudila i Stakleno zvono, odabrane pjesme, čitala biografije, članke, slušala intervjue Plath i Hughesa na YouTubeu, a sve kako bih pokušala dokučiti tajnu – tko je bila ta žena i zašto je bila tako fatalna? U samo nekoliko tjedana okupirala je moju svakodnevicu, budila sam se i lijegala s njom, s njima (!), u snovima smo vodili ljubav u troje, u second handu sam kupila suknju koja me podsjećala na nju, počela sam peći kolače umjesto da pišem, a vrhunac svega je bio kada su majstori došli mijenjati plinsko brojilo u stanu i kada sam još satima nakon toga u nosu osjećala miris plina, isti koji je i ona osjećala u posljednjim trenucima svog života. Gotovo sam postala Sylvija 😉
Vrlo je lako stvoriti iluziju o osobi koja tako malo otkriva o sebi kao što to čini Sylvija Plath. Njen autobiografski roman stvara sliku žene koja je sigurna u to da će jednoga dana biti netko, ali suočena sa realnošću te težnje gubi vjeru u sebe i odustaje, bježi u cinizam, prepušta se depresiji i priziva smrt. Njene pjesme, pogotovo one o majci i ocu, naizgled su pune mržnje i zamjeranja, no njena pisma upućena majci vrlo su euforična, intimna i puna ljubavi. S druge strane njen dnevnik odaje koliko je bila izgubljena i depresivna. Hughes ju je pak vidio kao prestrašenu djevojčicu koju treba spasiti i kao zmiju koja ga ujeda. Što je zapravo istina? Ono što želimo vidjeti.
“U sedam godina koliko smo proveli zajedno nikada je u prisutnosti drugih – čak ni naše djece – nisam vidio onakvu kakva je bila, kakvu sam je poznavao, ženu koja me prilikom našeg prvog susreta ugrizla za obraz topćući poput kobile što se tjera. Nismo se zagrlili, napali smo jedno drugo… O ženi koja te ugrize umjesto da te poljubi trebao sam znati da je njoj voljeti nekoga bilo isto što i boriti se protiv njega… Otpočetka je s jednim od nas dvoje bilo svršeno. Bilo je ona ili ja. U proždrljivom nasilju koje se naziva ljubavlju pronašao sam sebi sličnu… Najviše od svega htjela je biti voljena, ali sve koji su je ikada voljeli nemilosrdno je kaznila zbog te ljubavi…”
Neke su istine jednostavno previše realne i ne trebaju se otkrivati nego spaliti, kao što je to i Ted Hughes učinio s jednim dnevnikom svoje supruge, vjerojatno jer ju je htio pamtiti po njenoj snazi umjesto njenim slabostima, a time je osigurao da ju tako vide i drugi. Možda je baš u tome prava ljubav.
