Prazni gradovi, puste ulice kao s de Chiricovih slika. Javne funkcije koje trnu jedna za drugom. Prestanak putovanja, svođenje životnog obzora na doseg oka ili hoda. Grabljenje namirnica. I, da – priroda koja se vraća. Živi svijet koji u svojevrsnoj rekonkvisti uzvraća udarac i osvaja naše, ljudske prostore. Ptice i sisavci osvajaju parkove. Trava šiklja u pukotinama betona. Voda u mletačkoj laguni bistra je kao na Lastovu, ozonska se rupa zatvara, a zrak iznad industrijskih centara svaki je dan sve čišći… Pa se jedna za drugom gase institucije civilizacijske normalnosti: kina, nogomet, restorani, trgovine. Čitavo se društvo poput kuhanog jastoga počinje privikavati na novu nenormalnu normalnost, na izolaciju, policijski sat, privođenja šetača, suspenziju parlamenta, trekiranje mobitela… – piše Jurica Pavičić u uvodu svog izbora 13 filmskih priča o apokalipsi. Dobar izbor, ako vam je do dodatne apokalipse. Ili utjehe da nam možda i nije baš tako loše.