Jurica Pavičić: 13 priča o apokalipsi - Monitor.hr
12.04.2020. (09:00)

Smakova svijeta na kile

Jurica Pavičić: 13 priča o apokalipsi

Prazni gradovi, puste ulice kao s de Chiricovih slika. Javne funkcije koje trnu jedna za drugom. Prestanak putovanja, svođenje životnog obzora na doseg oka ili hoda. Grabljenje namirnica. I, da – priroda koja se vraća. Živi svijet koji u svojevrsnoj rekonkvisti uzvraća udarac i osvaja naše, ljudske prostore. Ptice i sisavci osvajaju parkove. Trava šiklja u pukotinama betona. Voda u mletačkoj laguni bistra je kao na Lastovu, ozonska se rupa zatvara, a zrak iznad industrijskih centara svaki je dan sve čišći… Pa se jedna za drugom gase institucije civilizacijske normalnosti: kina, nogomet, restorani, trgovine. Čitavo se društvo poput kuhanog jastoga počinje privikavati na novu nenormalnu normalnost, na izolaciju, policijski sat, privođenja šetača, suspenziju parlamenta, trekiranje mobitela… – piše Jurica Pavičić u uvodu svog izbora 13 filmskih priča o apokalipsi. Dobar izbor, ako vam je do dodatne apokalipse. Ili utjehe da nam možda i nije baš tako loše.


Slične vijesti

26.09. (19:00)

Nikad dovršeni radovi

Pavičić o Muzeju Revolucije (2021): Mitske junakinje koje žive pored nas

Kad redatelj radi film o beskućnicima koji žive u podrumu socijalističkog megaprojekta, onda mu se nekako nameće zicer pristup: konfrontirati bijedu današnjice s grandioznim, preuzetnim planovima jučerašnjice. Redatelj Keča nije išao tim putem. U njegovom filmu batrljak se Richterovog muzeja jedva vidi, u filmu nema ni sekunda arhivskog materijala, a arhitekta Richtera spominje se samo na uvodnoj špici.  Kečin film je poetski dokumentarac koji manje polaže na kontekst i informaciju, a više na emociju i vizualnu poetičnost. U tom smislu, Kečin film sliči na filmove sjajnog talijanskog Amerikanca Francesca Minervinija, ili na “Hale County, jutros” RaMella Rossa. Film čudesno izgleda, a to je tim više zadivljuje ima li se na umu da ga je snimao sam redatelj. Kao da je vizualnom ljepotom Keča pokušao pomalo dati mitske aure svojim junacima, suprotstavljajući veći-od-života vizualni pristup njihovoj besprimjernoj bijedi. Jurica Pavičić za Jutarnji.

24.08. (20:00)

I mi smo sretni

Jurica Pavičić, “veliki intervju”: Strašno sam sretan što sam novinar i jako volim taj posao

  • Hrvatski katolicizam je nešto što mi je, kako idem zreliji, sve teže svariti. Kad to kažem svjestan sam da pričinjavam nepravdu generalizacije mnogim iznimkama, od sarajevskih fratara do liberalnih teologa i teologinja. Ali ne mogu shvatiti instituciju koja se zove kršćanskom i katoličkom a sustavno radi sve oprečno od temeljne ideje jezgre onog što taj nauk jest: sektaška je, zatvorena u naciju, prezire drukčije, kinji krhkije i slabije, ljubav smatra slabošću i iskvarenjem, a tvrdokorni prezir vrlinom. Institucionalni katolicizam postao je gnjili tumor ove zemlje, a najveće žrtve toga su zbiljski kršćani…
  • Kad je netko novinar s pristupom vidljivom mediju kao ja, onda je glupo da književnost opterećuje političkom didaktikom i angažmanom. Ako mogu poruku prenijeti sutra u mediju koji čita sto tisuća ljudi, zašto bih za to koristio roman koji će pročitati nekoliko tisuća tijekom dvije godine? Književnost meni služi – zapravo – više da razmontiram, stavim na kušnju, izglobim i pokušam saviti stvari u koje vjerujem kao građanin i novinar…
  • Blokada je dio novinarstva. Ali, dio novinarstva je i to da blokadu morate suzbiti pošto poto – ako je deadline u podne, tekst mora biti u podne, bili vi u formi ili ne, imali fibru ili tlak, mamurluk ili depresiju. Novinarstvo vas nauči da se nosite s tom dramom bijelog lista i prve rečenice. Zato sam strašno sretan što sam novinar i jako volim taj posao… Tportal
20.08. (09:00)

Strah me da se Europa nalazi pred revolucionarnim prevratom, ali ovaj put fašističkim, desno-populističkim

Jurica Pavičić: Književnost mi služi da razmontiram i stavim na kušnju stvari u koje vjerujem kao građanin i novinar

U Hrvatskoj se puno priča o tzv. ideološkim podjelama, crnima i crvenima, 1945. i 1991… Ali ja mislim da u našem društvu postoji samo jedna temeljna polazišna ideološka podjela: to je ona između onih koji primat daju lojalnosti plemenu/krvi, i onih koji primat daju lojalnosti zakonu/načelu. To je jedina stvarna ideološka podjela u Hrvatskoj, koja lako rascijepi i tzv. crvene i crne. Hrvatski katolicizam je nešto što mi je, kako idem zreliji, sve teže svariti. Kad to kažem svjestan sam da pričinjavam nepravdu generalizacije mnogim iznimkama, od sarajevskih fratara do liberalnih teologa i teologinja. Ali ne mogu shvatiti instituciju koja se zove kršćanskom i katoličkom, a sustavno radi sve oprečno od temeljne ideje jezgre onog što taj nauk jest: sektaška je, zatvorena u naciju, prezire drukčije, kinji krhkije i slabije, ljubav smatra slabošću i iskvarenjem, a tvrdokorni prezir vrlinom. Institucionalni katolicizam postao je gnjili tumor ove zemlje, a najveće žrtve toga su zbiljski kršćani. Tportal

17.03. (23:00)

Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada

‘No Sudden Move’: Novi film Stevena Soderbergha o Detroitu 50-ih godina 20. stoljeća

U 20. stoljeću simbol uspona srednje klase bio je automobil, a središte razvoja automobilske industrije bio je  Detroit, rodni grad američkog kapitalizma. Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća u Detroitu je živjelo oko 1,5 milijuna ljudi, njegovi stanovnici imali su najveće prosječne plaće u SAD-u, najbolji obrazovni sustav i najveća ulaganja u kulturu. O zlatnom dobu “Motowna” govori najnoviji Soderberghov krimić: afroamerički ambiciozni kriminalac (Cheadle) 1954. dobije ponudu da se pridruži bijeloj ekipi (Del Toro, Culkin) u naručenoj otmici i iznudi. No uskoro se ispostavi da naručitelji imaju tajni plan te da se iza otmice krije krupna industrijska špijunaža. O filmu piše Jurica Pavičić. Jutarnji

 

18.02. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

16.02. (23:00)

Glazba, film, keramika

Film ‘This much I know to be True’ – Kako je Nick Cave postao self-help filozof

Australski majstor mračnog, propovjedničkog rocka proveo je duge dvije lockdown godine bez turneja, bez stadionskih koncerata, dvorana, a dijelom i bez studijskih sesija s muzičarima. Taj period kontemplacije urodio je jednim od njegovih najkomornijih i najljepših albuma – “Carnage”. Ali, taj period donio je i još jedan usputni – filmski – proizvod. Taj proizvod u nedjelju je prikazan na filmskom festivalu u Berlinu. Riječ je o dokumentarnom filmu. Preporuku vlade o “promjeni profesije” Cave je – kaže sam na početku filma – shvatio zaozbiljno. U pauzi od muziciranja promijenio je umjetničko područje i počeo se baviti – keramikom. Jurica Pavičić s Jutarnjeg, a čiji tekst prenosi XXZ Magazin.

04.02. (18:00)

Frivolna mladost

Pavičić preporučuje: Najgora osoba na svijetu

‘Najgora osoba na svijetu’ treći je redateljski rad Joachima Triera. Naslovna junakinja filma je Julia, djevojka iz srednje klase koju na početku filma upoznajemo kao privilegiranu princezu skandinavske socijalne države. Kako joj se prohtije mijenja karijere: hoće biti liječnik, pa psiholog, pa fotograf. Jednako se frivolnom Julia čini i u ljubavnom životu, jurca iz veze u vezu, nalazi potpuno oprečne muškarce. Isprva se ne možete oteti dojmu da ste talac filma o razmaženoj kraljevni na zrnu graška. Ali- to je trik. Kako film teče, Julia iskazuje stvarne, temeljne ljudske kvalitete, tako da Trierov naslov treba shvatiti sa zrnom ironije – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

03.02. (21:00)

Nova napast

Novinarka: Japanska serija romantizira novine kao posljednji i viteški bastion demokracije

Kad vlada u bescjenje proda državno zemljište privatnoj školi za koju lobira premijer, novinari počnu istraživati skandal. Vlada se uplaši da će na vidjelo izaći kompromitirajući spisi i traže da se oni krišom preprave, a stari unište. Udovica činovnika koji se zbog toga ubio i glavna junakinja, novinarka Matsuda počnu čeprkati. Ako je prikaz medija u seriji romantiziran, politika se prikazuje ljigavom i beskrupuloznom do razmjera nevjerojatnih čak i za hrvatske pojmove – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

24.12.2021. (21:00)

Nisu veličanstveni

‘Sedmorica zatočenih’: Odličan brazilski film o traffickingu i ropstvu

Jurica Pavičić preporučuje film redatelja Alexandrea Moratta koji se može pogledati na Netflixu: Film je komad ljutitog sociopolitičkog agitpropa koji se ubrzo izvrgne u nešto kudikamo kompleksnije. Glavni junak je u moralnoj dilemi: žrtva je traffickinga, ali ga robovlasnik kao pametnijeg od ostalih uvlači u poslovanje i daje limitiranu slobodu. Ostatak zatočenika počne junaka zato prezirati. Jutarnji

13.12.2021. (12:00)

Bosna europska

Jurica Pavičić: “Quo vadis, Aida?” je najveći uspjeh ex-YU filma

“Quo vadis, aida?” dosad je najskuplji, najambiciozniji redateljičin film, a i film s najvećim ulogom. Postojala je ozbiljna prijetnja da se taj film pretvori u još jedan od državotvorno-viktimomanskih filmova koje u Jugoslaviji snimaju sve tri strane, od hrvatskih primjera 90-ih, do bošnjačkog “Go Westa” i srpske “Dare iz Jasenovca”. Žbanić je inteligentno i promišljeno izbjegla tipične mane takvih filmova… piše Jurica Pavičić za Jutarnji.