American Fiction: Zanimljiva i kompleksna satira o američkim rasnim odnosima - Monitor.hr
29.02.2024. (18:00)

Ako treba, podcrtat će da bude jasnije

American Fiction: Zanimljiva i kompleksna satira o američkim rasnim odnosima

Film koji kroz situaciju na književnoj sceni opisuje složenost američkih rasnih odnosa i koliko je odnos prema crncima uvijek definiran bijelcima pametan je, zabavan i zanimljiv, a bio bi to još više da se u nekim aspektima ne boji svoje složenosti i suptilnosti. Duboko ukorijenjena, sistemska američka diskriminacija i distanca prema crncima u slučaju takvih kao da nema interesa za njihov glas. Kao da ih američko društvo smatra svojim ‘dosadnim uspjehom’  – nedovoljno ‘posebnim’ da bi išta imali reći o iskustvu takvih crnaca u Americi. Everett i u filmu Jefferson, međutim, naglašavaju poantu koja je i najliberalnijem Amerikancu, čini se, nejasna. I takvi crnci imaju svoje ‘crnačko iskustvo’. Zrinka Pavlić za tportal.


Slične vijesti

Jučer (14:00)

Pas i Scott

Psi pod zvijezdama: kraj svijeta nije problem, problem je što smo ga već vidjeli

Film drži neobičnu poziciju u Scottovoj kasnoj karijeri: dovoljno je “malen” da ne može računati na spektakl kao glavni razlog gledanja, a nedovoljno razrađen da bi njegove prednosti došle do izražaja. Hellerov roman mogao je ideju toga „što je život ako samo preživljavamo” razvijati izravno kroz Higovu svijest, a njegov fragmentirani pripovjedni stil pratio je čovjeka čije su misli nakon dugih godina samoće izgubile urednu strukturu. Film tu prednost nema, odnosno ne doskače razrješenju adaptacijskog problema adekvatno. Psi pod zvijezdama, da se razumijemo, nisu veliki povratak Ridleyja Scotta niti njegov najbolji film nakon Marsovca. To je vrlo „sigurna”, vizualno dojmljiva, povremeno dirljiva i prečesto poznata adaptacija romana koji je imao izraženiji autorski glas od filma nastalog prema njemu. Tin Bačun za Magnet

Petak (13:00)

Kad ti ponestane inspiracije, vratiš se klasicima

Boris Rašeta o Dvostrukoj obmani: Sjaj noirea

Postoje filmaši klasičnog Hollywooda čija inteligencija fascinira. Duhovitost u slici, lucidnost u dijalogu i vještina napetog pričanja priče poželjne su u svakom filmu, no kad kao scenarista imate Raymonda Chandlera, a kao režisera Billyja Wildera, rezultat mora biti remek-djelo, kao u slučaju “Dvostruke obmane”. Chandler, koji je stvorio detektiva Philipa Marlowea (najslavniji je bio Bogart, a sjajan je bio i Robert Mitchum), napisao je “Veliki san” i scenarij za “Plavu daliju”, mrzio je Wildera pa su se cijelo vrijeme svađali – dva se genija rijetko kad podnose – ali iz te je svađe iscurio film koji se danas, zbog sjajnih dijaloga, izučava na svim filmskim akademijama svijeta. Boris Rašeta za Novosti

Četvrtak (01:00)

Drugi mitski lik iz antike ovog ljeta

MIinotaur: Majstor filma se vratio da bi progovorio o Rusiji koju je morao napustiti

Možemo očekivati da će se svjetska turneja dodatno zahuktati u „sezoni nagrada”, nakon sjevernoameričke premijere u Torontu, te da će „Minotaur” itekako biti „u kombinaciji” za Oscare i Zlatne globuse. Naslov se odnosi na dio grčkog mita o naslovnom čudovištu, pola čovjeku, a pola biku, i to na dio u kojem mu se kao žrtvu podnosi uvijek po 14 momaka. Tu će kvotu u jednom trenutku morati ispuniti i protagonist filma, provincijalni informatički tajkunčić Gleb (Mazurov). Minotaur je u ovom slučaju ruska „specijalna vojna intervencija” koja se do jeseni 2022. godine, perioda u koji je radnja filma smještena, pretvorila u „mašinu za mljevenje mesa”. Ma koliko „Minotaur“ bio ispod razine na koju nas je Zvjagincev navikao, svejedno je riječ o neobično važnom i rijetkom filmu, zapravo jedinom svoje vrste trenutačno. Marko Stojiljković za Lupigu

17.08. (22:00)

CGI na steroidima

U ratnoj drami “Mladi Washington” je rekordna količina generativnog AI-ja, bez imalo srama

Kada se generativna umjetna inteligencija nađe u velikom holivudskom filmu, obično se digne kuka i motika: prosvjed dijela struke, val negativnih objava na društvenim mrežama te studijsko povlačenje ili šutnja. Kod filma Mladi Washington, biografske ratne drame o mladom Georgeu Washingtonu, dogodilo se gotovo suprotno. Film otvoreno priznaje jednu od najvećih količina AI-ja u nekom kino-naslovu sa širokom distribucijom do sada, redatelj se od te činjenice ne skriva, a zarada dosad nije pokazala nikakav trag štete. Magnet

17.08. (14:00)

Bilo jednom u kuhinji

Tony: filmski portret mladog Bourdaina

Umjesto klasičnog životopisa od kolijevke do groba, za koji bi Bourdainov život ponudio građu za nekoliko filmova, režiser Matt Johnson i njegova tri suscenarista izabrali su minijaturu: jedno ljeto 1975., kad je devetnaestogodišnji Tony prao suđe i prvi put stao za štednjak u ribljem restoranu na Cape Codu. Dominic Sessa mladog Bourdaina igra kao razmaženog, arogantnog i znatiželjnog derana, točno onakvog kakvim je sebe opisao i sam Bourdain. Uz njega, Antonio Banderas kao šef kuhinje i mentor unosi toplinu i dostojanstvo. New York Times film ocjenjuje izrazito pohvalno, i to ponajviše zato što funkcionira i neovisno o svom slavnom junaku: u srži je univerzalna priča o odrastanju koja od gledatelja ne traži nikakvo predznanje. Magnet

01.08. (22:00)

Na oscarovskom autopilotu

Radiću se ne sviđa Nolanova ‘Odiseja’: Bezličan film kojem ni jači značenjski iskoraci ne bi donijeli puno

Problem filma nisu crni Grci, problem sam po sebi nije ni udaljavanje od izvornog teksta, već to što je Nolan još jednom s ogromnim budžetom uradio standardni holivudski spektakl kao na autopilotu; kao da je holivudska mašinerija sama proizvela film bez ikakvog značajnijeg autorskog dodira. Taj je autorski touch prisutan na nekoliko mjesta, isključivo značenjskih, jer oblikovno Nolan, usprkos najnaprednijim tehničkim uvjetima (film je sniman 70-milimetarskim IMAX kamerama), nije donio nikakav iskorak – u “Odiseji” ne postoji nijedna jedina stilski ekstraordinarna scena. Nolan kroz lik samog Odiseja, sukladno današnjem moralu, osuđuje ratne zločine: Nolanov Odisej osjeća grižnju savjesti i kaje se, vlastitu lukavost on vidi kao podlost. Umjetnost je prije svega u oblikovanju, a u toj sferi nova “Odiseja” ultimativno je mediokritetski film. Damir Radić za Novosti. Komentira se i na Forumu

31.07. (16:00)

'Filmovi koji više nisu kao tulumi koji su izmaknuli kontroli'

Gorki Božić: Almodóvar sada čak i kaos pažljivo raspoređuje po bojama

Mlađi Almodóvar bio je filmski razbojnik. Razvaljivao je vrata melodrame, komedije i sapunice, pljačkao ih usred bijela dana i od njih slagao filmove koji su bili istodobno urnebesni, dirljivi, vulgarni, elegantni i beskrajno živi. Današnji Almodóvar puno je mudriji, samokritičniji i filozofskiji, ali i oprezniji. U najnovijem filmu sve je mudro, zrelo, samokritično i promišljeno, ali kao da je ‘almodovarština’ malo previše kontrolirana, estetizirana i potisnuta. Nije to čudno jer film i govori o tome kako umjetnici kontroliraju sebe i druge te svoje i tuđe emocije pretaču u svoja djela – no ipak, teško se ne prisjetiti ‘ranijeg’ Almodovara i nostalgično se ne osmjehnuti prema njegovu liku i djelu. Kaže Zrinka Pavlić za tportal

26.07. (23:00)

Nostalgija za akcijom kakva je nekad bila

Novi film Potsyja Poncirolija je stilska vježba natopljena u retro estetiku sedamdesetih

“Motor City” zapravo dolazi kao dobrodošlo osvježenje u eri Netflixovih filmova i serija snimanih za gledanje jednim okom, koji konstantno (polu)gledatelju moraju objašnjavati što se događa na ekranu dok mu pozornost odvlači skrolanje po mobitelu. Dobili smo na kraju nešto na pola puta između bedastog old school akcića i eksperimentalnog uratka, nedovoljno ni jedno niti drugo od toga da bi oduševilo, ali opet ukupno gledajući dovoljno odvažno da zasluži prolaznu ocjenu. Kažu na Ravno do dna

26.07. (15:00)

Na Olimpu Oscara

Nolan se u ovom slučaju postavio u svojevrsnu ulogu Zeusa koji uspješno krši vlastite zakone

Nolanova je Odiseja inspirirana suvremenim prijevodom Emily Wilson iz 2017. godine, pa je razumljivo su bogovi uglavnom odsutni, da Penelopa glasno iskazuje vlastite stavove i da Odisej prijestolje odluči zamijeniti doživotnim progonstvom u spomen na sve izgubljene članove svoje posade. Njegovo se dugo lutanje u ovom smislu može tumačiti u vidu poslijeratnog razočaranja, generacijske traume i krivnje jer je čitav film uvelike zaokupljen ljudskom sposobnošću za zlo.

Neki su se prepoznatljivi nolanovski elementi, primjerice korištenje IMAX 70–milimetarske vrpce, snimanje na stvarnim lokacijama, izbjegavanje računalne animacije inelinearna montaža, iznimno dobro uklopili s veličanstvenim epom, ili barem s njegovom modernom i neosporno autorskom adaptacijom. Christopher Nolan je, inspiriran vlastitim nametnutim ograničenjima, Homerov ep pretvorio u kvalitetan film za publiku spremnu na hrabre autorske interpretacije. Dunja Ivezić za Magnet

17.07. (09:00)

Pjevaj mi, Muzo, o junaku s IMAX platna kojeg jedni kuju u zvijezde, a drugi šalju k vragu

Vizualno remek-djelo ili dosadno razočaranje? Prve recenzije Nolanove ‘Odiseje’ podijelile publiku i kritiku

Iako najpoznatiji po Trojanskom konju, koji se pojavljuje i u filmu, u originalnoj Odiseji, a i Ilijadi jedva da se spominje, već je legenda o najvećoj Odisejevoj lukavoj dosjetci koja danas napada i vaša računala detaljnije ispričana tek nekoliko stoljeća nakon Homera, kod Vergilija. Nolan si je, ukratko, uzeo velike slobode u prikazu ove mnogima poznate priče (što nitko ni ne zamjera), no mišljenja su već sada nakon prvih dana prikazivanja – oprečna. Na RoberEbert.com hvale film, ističući vrhunsku montažu nelinearne radnje, taktilnost analogne (IMAX) režije te nadahnjujuću, raznoliku glumačku postavu. Matt Damon izvrsno utjelovljuje kompleksnog, moralno nesavršenog Odiseja. Umjesto pojednostavljenih pouka, film nudi vizualno impresivno i slojevito kinematografsko iskustvo koje izaziva gledatelja.

Na Time-u su razočarani. Smatraju ga beživotnim, pretrpanim i vizualno monotonim, a nisu ih oduševili niti glumci. Zaključuju da je film mehanički odrađen i emocionalno prazan spektakl s predvidljivim porukama. Stižu i prve recenzije na Forumu.