Ivančić: Muka na srcu - Monitor.hr
Danas (18:00)

Repestacija in my mind

Ivančić: Muka na srcu

“Odavno nisam vidjela ovako dojmljiv prizor transformacije ljudske tjelesne mase u čistu sluz”, kaže građanka.

“Možda bismo trebali podmetnuti lavor ispod televizora, da nam se nogometni selektor ne razlije po parketu?” kaže muž.

“Bože moj”, prekrsti se građanka, “pa kakva je to zemlja u kojoj se čovjek mora javno opravdavati i ispričavati jer ne drži ruku na srcu dok svira himna?”

“Republika Hrvatska”, kaže suprug. “Samostalna i suverena.”

“I sad prosto ne mogu odlučiti trebam li ovoga koji se izvinjava prezirati ili žaliti”, kaže građanka.

“Možda oboje?” predloži muž.

“Jer tu se postavlja ozbiljno pitanje”, kaže građanka. “Da li je Slaven Bilić uzoran domoljub ili žrtva silovanja?”

“Najprije će biti, mila, da između te dvije kategorije više nema razlike”, kaže suprug.

“Znam, čovječe, ali živjeti u zemlji u kojoj si dužan, uz to što ustaješ na himnu, još i rukom na srcu demonstrirati odanost državi, jer ćeš u protivnom biti popljuvan, zgažen i javno kamenovan, pa to zbilja zastrašuje”, kaže građanka.

“Naravno da zastrašuje”, kaže muž. “O tome ti i pričam.”

“Kakvo je to domoljublje koje se temelji na strahu?” pita građanka.

“Takvo je, ako ćemo pošteno, svako domoljublje”, kaže suprug. “Samo što je kod nas malo izraženije nego drugdje.” Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Prekjučer (23:00)

Lajkanje mailova, samo nam je to još trebalo

Palac gore umjesto “hvala, doviđenja”: Jesmo li svi stvarno baš toliko zaposleni da više ne možemo odvojit vrijeme za osnove bontona?

Krenulo je s Whatsappom i popularizacijom emojija (kakva glupa riječ) u svakodnevnoj komunikaciji; prije smo ih koristili samo na kraju rečenice, najčešće u svrhu laganja da nam je nešto jako smiješno iako smo zapravo ostali mrtvi ozbiljni ili da riječ “pusa” dodatno potkrijepimo slikom žutog lica koje ju šalje, a danas sve češće u potpunosti zamjenjuju riječi. Zašto napisat “hahahhaah” kad možeš stavit pet, šest žutih glava koje plaču od smijeha, zašto reć “volim te” kad imamo srca u svim duginim bojama? Vrijeme je novac, a mi smo očito u tom pogledu sve bogatiji – i sve udaljeniji od ljudi s kojima komuniciramo. Korištenje emojija u komunikaciji načelno nije problem – nekom su praktičniji, nekom nisu, a nijedno nije krivo… DOK ne dođemo do jedne od najgorih opcija – “palac gore.” Na internetu već odavno postoji rasprava o tome je li palac gore normalna, usputna reakcija koja potvrđuje da se netko slaže s napisanim ili je nepristojan i pasivna agresija – ja sam u ovoj drugoj skupini, a tamo sam jer ne vidim zašto “ok” nije preferirana reakcija. Andrea Andrassy za Miss7

Prekjučer (20:00)

Tko je ovdje normalan, nek prvi baci sidro

Dežulović: Usidreni Plenković

Odmah da kažem, meni je ta ideja briljantna.

Doći će tako neki, recimo, splitski investitor kod načelnika Sektora za javne poslove Ministarstva graditeljstva i tražiti izmjenu i dopunu građevinske dozvole za ilegalnu nadogradnju hotela na Bačvicama, a gospodin načelnik će mu preko stola diskretno proslijediti komad papira s nekakvim brojevima.

– Dvadeset tisuća eura!? – podvrisnut će siromah. – Dvadeset somova za građevinsku dozvolu?

– Hotela od šest milijuna eura – podsjetit će ga gospodin načelnik.

– A što je ovo manjim brojkama, u zagradama? Šesto pedeset eura? – upitat će u to ovaj.

– Ah, to. To je sidrena cijena.

– Sidrena cijena?!

– Da, toliko je izmjena i dopuna građevinske dozvole koštala prije pet godina – odmahnut će rukom župan. – U vrijeme Andreja Plenkovića.

– U vrijeme Andreja Plenkovića? – zbunit će se malo kupac. – Pa sad je vrijeme Andreja Plenkovića!

– To ti i govorim… Boris Dežulović za N1 (prije nego je odluka odgođena).

Utorak (21:00)

Fasada i fas(ad)isti

Ivančić: Šifra Reichstag

Gradski odbor korčulanskog HDZ-a traži zabranu ljevičarskog festivala Korčula after Party (KaP) koji se tradicionalno održava u rujnu. Kao povod tom udaru na slobodu govora i političkog djelovanja poslužila je insinuacija da su organizatori i učesnici KaP-a zaslužni za “skrnavljenje” murala posvećenog Jean-Michelu Nicolieru. Hajku su, izravno povezujući skup ljevičara sa “skrnavljenjem” murala, pokrenuli “hrvatski branitelji” iz Korčule, mada nije sasvim jasno tko sve čini tu grupaciju.

Iako se dokazni materijal još prikuplja, dosadašnji rezultati istrage upućuju na osnovanu sumnju da su počinitelji nedjela pripadnici HDZ-a i simpatizeri te stranke iz redova ekstremne desnice. Analitičari Policijske postaje Korčula podsjećaju na uvijek isti rukopis profašističkog aktivizma, još od one pra-scene paljenja Reichstaga – kada su nacisti podmetnuli požar u zgradi parlamenta da bi za to optužili komuniste i krenuli u ulične obračune s njima – a ne treba zaboraviti ni prizore s europske periferije..

Nezavisna istraga potvrdila bi da su organi reda u koruptivnom savezu s političkom mafijom koja vlada ovom zemljom i da rade ono što se od njih traži. Tako je i ovo očitovanje izvjestitelj Novosti morao izmisliti… Viktor Ivančić za Novosti

Utorak (19:00)

Izbori radi izbora

Markovina: Glasanje na tuđim izborima

Idemo ovako. Petljanje Beograda i Zagreba u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini nije donijelo sreću nikome. Definitivno je nije donijelo državi kao takvoj, kao ni Bošnjacima i ljudima koji osjećaju jednaku pripadnost svim narodima i ideji zajedničke zemlje. Ali nije donijelo nikakvu sreću ni Srbima, ni Hrvatima.

Bosna i Hercegovina jeste kompleksna, vjerovatno i trajno traumatizirana zemlja, umnogome i podijeljena zemlja i razoreno društvo, s nacionalizmom kao neizbježnim načinom života, barem za jedan duži period. I oko toga se ništa neće promijeniti, sve i da sada prestane bitna svjesna uloga Srbije i Hrvatske u političkom životu unutrašnje zemlje, kakvom ju je nazvao Ivan Lovrenović.

No, unatoč tome što prestanak tog uplitanja ne bi ništa bitno promijenio trenutačno, mogao bi barem osvijestiti te ljude da je njihova stvarnost ovdje i sada.

Jer dok god te svijesti nema, imat ćemo kampanju za domaće izbore koja se ne stigne baviti svakodnevnim životom, iz razloga što se vrti oko neostvarenih nacionalističkih planova, najnižih emocija i nemogućnosti funkcioniranja države. Živjeti pak u vječnoj privremenosti i nepovjerenju ne samo da nije neka sreća nego je izvor kontinuiranog stresa koji ne vodi ničemu. Dragan Markovina za Peščanik

Utorak (16:00)

Njemu se igra

Jergović: Htio se samo obračunati sa ženom, ali nije ju smio ni šamarati ni psovati. Od jada on izmuca mucice

Riječ mucica nema etimona. Nećete je naći u Anićevom Rječniku, a nije nastala iz onomatopeje. Mucica je neriječ, koja služi za opisivanje barem dvije stvari: izlinjanih fragmenata vunice po loše istkanim vunenim štofovima, pletivima, tkaninama, te nečistoće od dlačica, znoja i izlinjanih dijelova tkanine, koja se nakuplja u pupku. Veliki bijeli muškarac gnjevan je na sitnu, vazda nasmiješenu i nasmijanu ženu, koja ga pojavom podsjeća na dijete, a rječita je i uporna do neizdržljivosti. To da je pametna, on joj ne mora priznati, jer on je moćan, pa će pamet lako likvidirati, ali sve drugo grdno ga gnjevi.

Neriječ mucica veliki bijeli muškarac upotrijebio je zato što mu na um nije pala nijedna hrvatska riječ, a ne zbog onog što mucica znači. Htio je Maloj reći nešto što će istodobno biti patronizirajuće, u čemu će biti po mrva gađenja i mrva prijetnje. Ovo zadnje prisnažio je u nastavku, dodavši: “igrat ćemo se malo čvršće i veselimo se toj igri”. Zvuči kao kakav ugledni kardiokirurg i član stranke, koji u brakorazvodnom parničenju oko starateljstva nad djetetom prijeti djetetovoj majci. Miljenko Jergović za svoj blog

Ponedjeljak (23:00)

Stanova premalo, a prostora za šetnju previše

Beck: Za širenje pješačkih zona u Zagrebu nedostaje ključno – pješak

Ako pogledate fotografije Ilice ili Trga bana Jelačića iz 70-ih i 80-ih primijetit ćete da je na njima mnogo više ljudi nego danas. Centar Zagreba bio je pun raznovrsnih dućana i robnih kuća, obrtnici u svakom haustoru, redakcije, uredi, tvrtke, na tržnici je vrilo, mogli ste ondje promijeniti valutu, popraviti auto, čak i platiti za seks pred Varteksom. Ali sad nemate razloga ići onamo: obrtnici su nestali, zjape prazni lokali, trgovine su rijetke i skupe, redakcije su izvan grada, firme u poslovnoj četvrti, tržnica je propala – u centru cvatu jedino kafići, pekare, fast food i poneki restoran, piše Boris Beck za Večernji list.

Svi europski gradovi muku muče s propašću svojih središta: stanovnici su im ostarjeli, djece nema, kupce su odvukli trgovački centri u predgrađe, poslovanje je virtualno, i jedina je opcija otvarati ugostiteljske lokale i hostele kako bi turisti fingirali život – upravo kako se zbiva u Zagrebu.  Predložene zagrebačke pješačke zone nemaju ni ekonomsku ni političku dimenziju, niti im je namjera uvećanje demokracije; ogoljela na ekološku funkciju, iscrpljuju se u sadnji drveća, a u konačnici samo potiču konzumaciju jela i pića, uz trivijalno tračanje konzumenata i egzibicionističko pokazivanje poznatih. Cijeli tekst na Narodu

Nedjelja (22:00)

Kad nam mir dosadi

Basara: Očuh svih stvari

Smisao ratova – za koje pacifisti kažu da su besmisleni, a moja neznatnost izdvaja mišljenje i kaže da ratova ne bi bilo da mirovi imaju smisla – jeste razaranje starih, izanđalih poredaka koji su iscrpeli svoj istorijski smisao. Upravo na to je mislio drevni Heraklit, zvani Mračni, kad je rekao: „Rat je otac svih stvari.“ Nije Heraklit bio ratni huškač, daleko od toga, samo je hteo da kaže da su ratovi pogonska sila istorije.

Dok je bilo ljudi koji su znali šta je istorija, dok se diletanti nisu pačali u istorijske poslove, na ratove se gledalo kao na neizbežne periodične pojave, kao što se, recimo, još (a do ka’ će, ne zna se) gleda na zemljotrese, od kojih su neki odneli više žrtava u ljudstvu i materijalu nego neki manji ratovi.

Na osnovu napred iznetih činjenica, pisac ovog ratnohuškačkog mini-serijala hoće da kaže sledeće: odluka o tome da li će biti rata nije na ljudima, to dolazi sa „višeg mesta“ – videli smo, uostalom, da je rata oduvek bilo i da će ga uvek biti – na ljudima je odluka kako voditi rat, šta učiniti s ratom, a šta posle rata. Svetislav Basara

26.09. (20:00)

Glasanje s kvačicom na nosu i suzom u oku

Dežulović: Jambo na Studentskoj listi

Prošle nedelje, u dan tačno deset godina od one nedelje kada sam na glasačkom listiću ugledao Jambu, nakon višemesečnih špekulacija, plenumskih pregovora i čuvenih vetiranja, konačno je objavljena istorijska Studentska lista: na čelu joj profesor Ilija Srdanović, a ispod njega brojni drugi ugledni profesori, od Jove Bakića do – Nemanje Karovića.

Ni u najvlažnijim snovima, shvatate, nije tadašnja partija Manjeg Zla u Splitu, hadezeovskoj južnoj utvrdi, mogla da sanja osam od deset mandata, ni u najvlažnijim snovima nije ni sam Jambo mogao da sanja kako će sa osmog mesta njihove liste ući u Sabor: Stipe Gabrić na listi SDP-ove koalicije nije dakle bio ni da sa nje uđe u parlament, ni da joj donese glasove, već samo i isključivo da glasače u oči gleda i zajebava. Da oni nesrećnici, što su na kraju zaista i zaokružili Manje Zlo, kojim slučajem ne odu sa glasačkog mesta zaboravivši da su imbecili.

Zašto vam sve ovo pričam?

Tačno deset godina nakon tih hrvatskih vanrednih izbora na sve ili ništa, slični se takvi – vanredni, na sve ili ništa – održavaju i u Srbiji. Vladajući SNS u tih je deset godina od ionako retardirane Srbije napravio novi šupak Balkana, ćacilend za udbaše, zvezdaše, mafijaše i mantijaše, nakon čega čak i Hrvatska gledana iz Beograda izgleda kao pristojna i uzorno uređena država. Boris Dežulović za Novosti

26.09. (10:00)

Plašite se radije svetskog rata

Basara: Dvestogodišnji građanski rat

Ima tome blizu četrdeset godina otkako se gorepotpisana neznatnost sprda sa sumornim predviđanjima paničara i dramosera o tome da su napetosti između dveju Srbija tolike da bi mogle dovesti do građanskog rata. Da stvar bude interesantnija: građanskim ratom prete obe grupe sukobljenih srpskih građana, kako onih „vlasnih“, tako i onih opozicionih.

Moji neoborivi argumenti u prilog nepostojanja neposredne građanskoratne opasnosti su sledeći: argument prvi: građanski rat nije moguć u zemlji u kojoj nema građana. Pod ovim „nema građana“ ne mislim na to da većinu populacije Srbije čine seljaci – mada ne bih mnogo pogrešio ako bih i tako mislio (i pisao) – i da u tom smislu ne postoji kritična građanska ratna masa.

Ne. Mislim na nedostatak građana u političkom značenju reči, ne u smislu građana – naročito rođenih Beograđana – po mestu stanovanja. Argument glasi: Građanski rat u Srbiji nije moguć ukoliko nema svetskog rata i ukoliko neka strana sila – ili više njih – ne bi okupirala Srbiju. Svetislav Basara

25.09. (18:00)

Zemlja čuda i batina

Markovina: Kako sam postao akter paklenog plana iz Zagreba

Iskreno, nije život u Hrvatskoj pod HDZ-om i ideološkim nasiljem desnice i crkve nikakva velika sreća, kao što također nije sreća živjeti u BiH čekajući potencijalni novi sukob s masom svijeta koja odobrava ratne politike i ciljeve. Međutim, Srbiju izdvaja način na koji se vlast iživljava prema vlastitim građanima i prema svima drugima imenom i prezimenom koji im se ukažu zgodni u tom trenutku za neku korist režima. Nasilje koje koristi svaki dan, u jeziku, u medijima koji i nisu mediji, nego pljuvačnice.

Praksa legalizacije fizičkog nasilja prema svima koji joj se protive i oduzimanja bilo kakvu egzistencije i dostojanstva tim ljudima. Ideja da se osnuje nekakvo šatorsko naselje za udomljavanje parapolicijskih nasilnika koji služe za premlaćivanje vlastitih građana i ideja da se te ljude izvozi u Crnu Goru ili gdje je već prilika…

Jedino što zaista žalim društvo u kojem očito postoji ozbiljan postotak ljudi koji su spremni gutati svaki dan isti motiv o tome kako ih čitav svijet mrzi i bavi se s njima, kako su oni žrtve koje jedino Vučićeva vlast može obraniti i kako će nastupiti smak svijeta ode li ta vlast u istoriju. A da istovremeno ne vide kako zapravo žive. A što se paklenog plana iz Zagreba tiče, njega nema, na isti način na koji nema budućnosti s ovakvim lažovima i nasilnicima koji drže sve državne institucije u rukama. Dragan Markovina za Peščanik