Jergović: Pohvala stadionu u Maksimiru, onakvom kakvim su ga zamišljali Vladimir, Tommaso i Alberto - Monitor.hr
Danas (17:00)

Oda arhitekturi

Jergović: Pohvala stadionu u Maksimiru, onakvom kakvim su ga zamišljali Vladimir, Tommaso i Alberto

U projekt novog maksimirskog stadiona upisano je ono isto društveno i kulturno samopoštovanje koje se očitovalo u onom stadionu Vladimira Turine. On je, naime, gradio vodeći računa ne samo o parku, šumi, ruži vjetrova, zemlji i zraku, nego i o kompleksnim identitetima zajednice i o gradu u kojem je njegova generacija arhitekata, te jedva još poneko stariji, prva gradila nešto što neće biti kopija, imitacija ili periferija imperija. Neobično, a promatraču koji u Zagrebu živi s naročitim poštovanjem prema armiranobetonskim kulturno-povijesnim obilježjima ovoga grada pomalo i ganutljivo je da su s takvom pažnjom i brigom, s razumijevanjem i s odistinskom poniznošću stvarno kultiviranih stvaraoca, ideji novog stadiona u Maksimiru prišli mladi arhitekti iz Milana.

Naime, tako je lako i jednostavno siromašnim sueuropljanima ili prieuropljanima ponuditi ono što su oni sa zahvalnošću prihvaćali kad im je Bollé projektirao katedralu ili kad su im Fellner i Helmer proslijedili toliko puta ponovljeni projekt kazališta. Umjesto privida tradicije i siromašnije verzije nečega što drugdje već postoji mnogo autentičnije i solidnije, milanski arhitekti radosno su se podčinili nekoj dobroj lokalnoj tradiciji. Većeg dara ni komplimenta hrvatska kultura u najširem smislu riječi nije dobila u posljednjih trideset i pet godina. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

Jučer (07:00)

Sad su neke stvari jasnije

Basara: Kurto(n)azija

Marko uvek kasno na Kosovo stiže, pamet još kasnije dolazi iz dupeta u glavu. Evo, recimo, meni je tek pod starost došlo iz dupeta u glavu da jedan od glavnih problema srpskog društva, srpskih vlasti i srpskih opozicija (svih vremena i boja) – nisu prvenstveno loše politike, nego loše vaspitanje.

Ljudska društva na okupu ne drže nacionalna jedinstva – Porfirije bi rekao „sabornost“ – nego društvene konvencije, skup pravila lepog ponašanja i ophođenja, obavezujuća za sve koji ne žele da budu smatrani propalicama. U svakodnevnom srpskom životu, izvan politike, još će vam se poneko i obratiti sa „vi“, još će poneko reći „izvinite“, „molim vas“, „hvala lepo“, „bilo mi je drago da vas upoznam“ itd., ali takva elementarna uljuđenost na srbskoj histeričnoj političkoj sceni se smatra za slabost.

Tamo gde je svak sa svakim na „ti“, na „jebi si mater“, na „prst u dupe“ – kao što je to slučaj u Srbiji – niko nema stvarni autoritet i niko nikoga ne poštuje, osim u situacijama kad nema drugog izbora nego da se poštuje ovaj ili onaj autoritet, jer je – kao, recimo, u slučaju Josipa Broza Tita – za nepoštovanje autoriteta zaprećena zakonska kazna. Svetislav Basara

Ponedjeljak (10:00)

Štrajkovi su opasne igračke

Krušelj: Kako je Tomašević objavom plaća komunalaca zapaprio Plenkoviću

Iako zagrebački vozači i komunalci vrlo pristojno zarađuju, sindikalisti su pred gradsku upravi stavili zahtjeve za nova povećanja plaća koja je, realno gledano, nemoguće ispuniti. Kad bi se gradonačelnik Tomislav Tomašević složio s takvom brojkom, prije bi rekli ucjenom, povuklo bi to identične zahtjeve svih ostalih gradskih službi. Grad bi, dakle, klizio u bankrot.

Ako premijera Plenkovića veseli što je vrlo brzo “mucicama“ pokazao da može igrati „čvršće“, mogla bi ga zadesiti neugodna iznenađenja. Umjesto da bude snažno uzdrman, Tomašević je iz tog „opsadnog stanja“ izašao sa snažnijom podrškom zagrebačkog biračkog tijela. Sindikalisti su u tome veliki gubitnici. Usporedbe koje su počele kolati medijima i društvenim mrežama s objavljenim plaćama ukazuju na mogućnosti novih štrajkova, širih i po funkcioniranje društva u cjelini opasnijih od zagrebačkih vozača i komunalaca.

Što će se dogoditi ako svi njihovi sindikalni vođe, ili barem dio njih, s premijerom i njegovim ionako problematičnim ministrima zaigraju „čvršće“? Hoće li se Plenković opet ironično smješkati? Sumnjamo. Tada sindikalisti neće biti zreli i samosvjesni ljudi koji su odlučili malo stisnuti „nesposobnu gradsku vlast“. Pretvorit će se u agresivne „pijune“ u rukama zlonamjerne i rušilački usmjerene oporbe. Željko Krušelj za Danicu

Ponedjeljak (01:00)

Matematički moguće

Dežulović: Na *rcu te nosam

Evo par laganih matematičkih zadataka iz svakodnevnog života u RH. Možemo izabrati bilo koji dan, a ja sam, recimo, izabrao prošli petak. Tog se dana otkrilo da je požar na Kukuljanovu dvadeset treći požar u skladištima kontroverznog poduzetnika Petra Pripuza, Tomislav Horvatinčić je završio na policijskom ispitivanju zbog upravljanja automobilom unatoč sudskoj zabrani, a sindikati Zagrebačkog holdinga i ZET-a objavili su da kreću u štrajk…

Tek neki nezadovoljnik s vlastitim mišljenjem, recimo predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević, istog jutra – prije nego što je štrajk čestito i počeo – u nemoćnom bijesu ničim neizazvan objavi kako se “HDZ nikada nije sastao ni s jednim predstavnikom sindikata koji su organizirali štrajk, komunicirao s njima putem posrednika niti na bilo koji način utjecao na odluku sindikata da krenu u štrajk”, ljutito zaključivši kako “poziva zato sve koji tvrde da HDZ stoji iza ovog štrajka da iznesu konkretan dokaz za takvu tvrdnju”.

Čudo je, kako vidite, matematika. Svi znaju o čemu je riječ, samo Andrej Plenković sveudilj ponavlja: “Zagrebe, na srcu te nosam!” Boris Dežulović za Novosti

Nedjelja (13:00)

Ni zgužvani tetrapak u krivoj kanti mu ne mogu pronaći

BC Kolumna: Najgori gradonačelnik

Tomislavu Tomaševiću već godinama pokušavaju nekaj pronaći. Kofer. Kuvertu. Kuma. Stan. Vikendicu. Građevinsko zemljište. Šogora. Vozača s torbom. Bar neku malu, pristojnu hrvatsku afericu. I nikak! Štrajk? Tri dana usputne zagrebačke buke. Tramvaji stali, purger opsoval, obul šuze i krenul peške. Kao i njegov gradonačelnik.

Možda je upravo to ono kaj neke najviše živcira. Tomašević nije karizmatični spasitelj. Nije veliki vođa. Ne lupa šakom po stolu. Izgleda kao čovjek koji bi na tulumu komadima tupil u koju kantu ide tetrapak. I taj tip već godinama vodi Zagreb. Strašno. Jer protiv velikog vođe možeš napraviti velikog neprijatelja. Ali kak se boriti protiv čovjeka kojem ni nakon pet godina nemreš pronaći račun bez pokrića? Promišlja Boško Crnobrnja za Ravno do dna

Subota (20:00)

Repestacija on my mind

Ivančić: Muka na srcu

“Odavno nisam vidjela ovako dojmljiv prizor transformacije ljudske tjelesne mase u čistu sluz”, kaže građanka.

“Možda bismo trebali podmetnuti lavor ispod televizora, da nam se nogometni selektor ne razlije po parketu?” kaže muž.

“Bože moj”, prekrsti se građanka, “pa kakva je to zemlja u kojoj se čovjek mora javno opravdavati i ispričavati jer ne drži ruku na srcu dok svira himna?”

“Republika Hrvatska”, kaže suprug. “Samostalna i suverena.”

“I sad prosto ne mogu odlučiti trebam li ovoga koji se izvinjava prezirati ili žaliti”, kaže građanka.

“Možda oboje?” predloži muž.

“Jer tu se postavlja ozbiljno pitanje”, kaže građanka. “Da li je Slaven Bilić uzoran domoljub ili žrtva silovanja?”

“Najprije će biti, mila, da između te dvije kategorije više nema razlike”, kaže suprug.

“Znam, čovječe, ali živjeti u zemlji u kojoj si dužan, uz to što ustaješ na himnu, još i rukom na srcu demonstrirati odanost državi, jer ćeš u protivnom biti popljuvan, zgažen i javno kamenovan, pa to zbilja zastrašuje”, kaže građanka.

“Naravno da zastrašuje”, kaže muž. “O tome ti i pričam.”

“Kakvo je to domoljublje koje se temelji na strahu?” pita građanka.

“Takvo je, ako ćemo pošteno, svako domoljublje”, kaže suprug. “Samo što je kod nas malo izraženije nego drugdje.” Viktor Ivančić za Novosti

Petak (01:00)

Lajkanje mailova, samo nam je to još trebalo

Palac gore umjesto “hvala, doviđenja”: Jesmo li svi stvarno baš toliko zaposleni da više ne možemo odvojit vrijeme za osnove bontona?

Krenulo je s Whatsappom i popularizacijom emojija (kakva glupa riječ) u svakodnevnoj komunikaciji; prije smo ih koristili samo na kraju rečenice, najčešće u svrhu laganja da nam je nešto jako smiješno iako smo zapravo ostali mrtvi ozbiljni ili da riječ “pusa” dodatno potkrijepimo slikom žutog lica koje ju šalje, a danas sve češće u potpunosti zamjenjuju riječi. Zašto napisat “hahahhaah” kad možeš stavit pet, šest žutih glava koje plaču od smijeha, zašto reć “volim te” kad imamo srca u svim duginim bojama? Vrijeme je novac, a mi smo očito u tom pogledu sve bogatiji – i sve udaljeniji od ljudi s kojima komuniciramo. Korištenje emojija u komunikaciji načelno nije problem – nekom su praktičniji, nekom nisu, a nijedno nije krivo… DOK ne dođemo do jedne od najgorih opcija – “palac gore.” Na internetu već odavno postoji rasprava o tome je li palac gore normalna, usputna reakcija koja potvrđuje da se netko slaže s napisanim ili je nepristojan i pasivna agresija – ja sam u ovoj drugoj skupini, a tamo sam jer ne vidim zašto “ok” nije preferirana reakcija. Andrea Andrassy za Miss7

01.10. (20:00)

Tko je ovdje normalan, nek prvi baci sidro

Dežulović: Usidreni Plenković

Odmah da kažem, meni je ta ideja briljantna.

Doći će tako neki, recimo, splitski investitor kod načelnika Sektora za javne poslove Ministarstva graditeljstva i tražiti izmjenu i dopunu građevinske dozvole za ilegalnu nadogradnju hotela na Bačvicama, a gospodin načelnik će mu preko stola diskretno proslijediti komad papira s nekakvim brojevima.

– Dvadeset tisuća eura!? – podvrisnut će siromah. – Dvadeset somova za građevinsku dozvolu?

– Hotela od šest milijuna eura – podsjetit će ga gospodin načelnik.

– A što je ovo manjim brojkama, u zagradama? Šesto pedeset eura? – upitat će u to ovaj.

– Ah, to. To je sidrena cijena.

– Sidrena cijena?!

– Da, toliko je izmjena i dopuna građevinske dozvole koštala prije pet godina – odmahnut će rukom župan. – U vrijeme Andreja Plenkovića.

– U vrijeme Andreja Plenkovića? – zbunit će se malo kupac. – Pa sad je vrijeme Andreja Plenkovića!

– To ti i govorim… Boris Dežulović za N1 (prije nego je odluka odgođena).

29.09. (21:00)

Fasada i fas(ad)isti

Ivančić: Šifra Reichstag

Gradski odbor korčulanskog HDZ-a traži zabranu ljevičarskog festivala Korčula after Party (KaP) koji se tradicionalno održava u rujnu. Kao povod tom udaru na slobodu govora i političkog djelovanja poslužila je insinuacija da su organizatori i učesnici KaP-a zaslužni za “skrnavljenje” murala posvećenog Jean-Michelu Nicolieru. Hajku su, izravno povezujući skup ljevičara sa “skrnavljenjem” murala, pokrenuli “hrvatski branitelji” iz Korčule, mada nije sasvim jasno tko sve čini tu grupaciju.

Iako se dokazni materijal još prikuplja, dosadašnji rezultati istrage upućuju na osnovanu sumnju da su počinitelji nedjela pripadnici HDZ-a i simpatizeri te stranke iz redova ekstremne desnice. Analitičari Policijske postaje Korčula podsjećaju na uvijek isti rukopis profašističkog aktivizma, još od one pra-scene paljenja Reichstaga – kada su nacisti podmetnuli požar u zgradi parlamenta da bi za to optužili komuniste i krenuli u ulične obračune s njima – a ne treba zaboraviti ni prizore s europske periferije..

Nezavisna istraga potvrdila bi da su organi reda u koruptivnom savezu s političkom mafijom koja vlada ovom zemljom i da rade ono što se od njih traži. Tako je i ovo očitovanje izvjestitelj Novosti morao izmisliti… Viktor Ivančić za Novosti

29.09. (19:00)

Izbori radi izbora

Markovina: Glasanje na tuđim izborima

Idemo ovako. Petljanje Beograda i Zagreba u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini nije donijelo sreću nikome. Definitivno je nije donijelo državi kao takvoj, kao ni Bošnjacima i ljudima koji osjećaju jednaku pripadnost svim narodima i ideji zajedničke zemlje. Ali nije donijelo nikakvu sreću ni Srbima, ni Hrvatima.

Bosna i Hercegovina jeste kompleksna, vjerovatno i trajno traumatizirana zemlja, umnogome i podijeljena zemlja i razoreno društvo, s nacionalizmom kao neizbježnim načinom života, barem za jedan duži period. I oko toga se ništa neće promijeniti, sve i da sada prestane bitna svjesna uloga Srbije i Hrvatske u političkom životu unutrašnje zemlje, kakvom ju je nazvao Ivan Lovrenović.

No, unatoč tome što prestanak tog uplitanja ne bi ništa bitno promijenio trenutačno, mogao bi barem osvijestiti te ljude da je njihova stvarnost ovdje i sada.

Jer dok god te svijesti nema, imat ćemo kampanju za domaće izbore koja se ne stigne baviti svakodnevnim životom, iz razloga što se vrti oko neostvarenih nacionalističkih planova, najnižih emocija i nemogućnosti funkcioniranja države. Živjeti pak u vječnoj privremenosti i nepovjerenju ne samo da nije neka sreća nego je izvor kontinuiranog stresa koji ne vodi ničemu. Dragan Markovina za Peščanik

29.09. (16:00)

Njemu se igra

Jergović: Htio se samo obračunati sa ženom, ali nije ju smio ni šamarati ni psovati. Od jada on izmuca mucice

Riječ mucica nema etimona. Nećete je naći u Anićevom Rječniku, a nije nastala iz onomatopeje. Mucica je neriječ, koja služi za opisivanje barem dvije stvari: izlinjanih fragmenata vunice po loše istkanim vunenim štofovima, pletivima, tkaninama, te nečistoće od dlačica, znoja i izlinjanih dijelova tkanine, koja se nakuplja u pupku. Veliki bijeli muškarac gnjevan je na sitnu, vazda nasmiješenu i nasmijanu ženu, koja ga pojavom podsjeća na dijete, a rječita je i uporna do neizdržljivosti. To da je pametna, on joj ne mora priznati, jer on je moćan, pa će pamet lako likvidirati, ali sve drugo grdno ga gnjevi.

Neriječ mucica veliki bijeli muškarac upotrijebio je zato što mu na um nije pala nijedna hrvatska riječ, a ne zbog onog što mucica znači. Htio je Maloj reći nešto što će istodobno biti patronizirajuće, u čemu će biti po mrva gađenja i mrva prijetnje. Ovo zadnje prisnažio je u nastavku, dodavši: “igrat ćemo se malo čvršće i veselimo se toj igri”. Zvuči kao kakav ugledni kardiokirurg i član stranke, koji u brakorazvodnom parničenju oko starateljstva nad djetetom prijeti djetetovoj majci. Miljenko Jergović za svoj blog