Boris Dežulović: Dobro jutro, Hrvatska - Monitor.hr
24.04. (10:00)

Za godinu dana još će jedan ubojica biti na slobodi, čist pred zakonom i društvom

Boris Dežulović: Dobro jutro, Hrvatska

Smrznuti ste saznanjem da će Zlo biti na slobodi, prestravljeni mogućnošću da ćete sljedećeg Uskrsa mrmoriti Očenaš gledajući u potiljak monstruma koji je prije više od dvadeset godina u selu Suhač kraj Sinja primio u automobil nesretnu jednu lokalnu djevojku, brutalno je premlatio, silovao i ubio, pa polugolu odbacio u kamenjar uz cestu poput mrtvog psa? Imam za vas vijest koju ne želite čuti. Milenu odavno više nitko ne pamti. Dvadeset osam godina prošlo je od tada, a njen ubojica nikad nije otkriven. Niti se policija polomila da ga otkrije, niti smo se mi zbog toga osobito uzrujavali. Bio je rat, a u ratu – kako su nas učili – ljudi ginu. I bivaju silovani. I bačeni u kamenjar. Novosti


Slične vijesti

Danas (17:00)

Dvista tenkova ima manju razornu moć od jednog tajkuna

Viktor Ivančić: Bilježnica Robija K.: Balada o maslinama

Moj dida sa Šolte i onaj njegov frend barba Tonino su išli prema barba Toninovom masliniku. Tamo je njih čekao neki barba Renato. Dida je barba Tonina pitao: „I šta oće ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „Oće kupit cili maslinik! Četri iljade kvadrata! Za parsto iljada eura!“ Dida je rekao: „Čoviče! Pa ko je ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „A neam blage! Biće neki krkan! Tajkunčina! Pun ka šipak!“ Dida je pitao: „A zašta će mu maslinik?“ Barba Tonino je rekao: „Kako zašta? Zato da ga potaraca sa bagerima i izgradi vile sa bazenima! I onda to proda ili renta! Idealna lokacija, pedes metri od mora!“ Dida je rekao: „Aha, sorta od risorta! I di ti imaš problem?“ Barba Tonino je uzdahnijo: „A neam blage, čoviče! Žaj mi je tih maslina! To mi je didovina! To su mi korjeni!“ Tačno

Danas (18:00)

Kao i većina Sarajlija, odrastao sam odlazeći u Hrvatsku na more

Mirza Softić: Dalmatinska obala bolja je nego ikad prije

Baško Polje plaža i Kamp Baška Voda -

  • Nakon dugo vremena odlučili smo se vratiti u Hrvatsku. Dogovorili smo s prijateljima iz Niša da se nađemo u Sarajevu te da se dan poslije zaputimo ka Baškom Polju, preko Blidinja. To je inače dio koji pripada Baškoj Vodi pored Makarske, a sastoji se od nekoliko hiljada stabala borovine i mnogo mobilnih kućica. Kako smo i Nišlije i mi prošli mnogo destinacija u Grčkoj te obišli mjesta i na kojima ima i na kojima nema hlada, zaključili smo da takve borovine nema nigdje u Evropi. Shvatio sam i da sam nakon samo nekoliko dana ozdravio te konačno prodisao na nos, nakon nekoliko mjeseci kišne Nizozemske i zagađenog Sarajeva, a pored zelene oaze u koju sam buljio deset dana, primijetio sam i da mi godi isključivo morska hrana.
  • Još sam primijetio i ogroman napredak u svemu ostalom. Ljudi su nekako ljubazniji, ima mnogo više prodavnica i supermarketa, kugla sladoleda je veća nego ikad, a bankomati su na svakom koraku. Biće da stanovnici Dalmacije, i Hrvatske uopšte, neke stvari uče od boljih, ali da i dalje postoje bezvezni troškovi, koje volim nazvati nametima na zrak. Glupo je naplaćivati parking u mjestu koje ima jedva stotinu stanovnika ili za 30 sekundi tuša na plaži tražiti pola eura, a za korištenje toaleta jedan euro. Ipak, promjene su vidljive, i uopšte više nisu spore kao nekad, kada smo decenijama čekali da se uloži koja kuna u obalu. Dalmatinska obala je bolja nego ikad, jer tu borovina najljepše miriše, zrikavci proizvode najljepši zvuk, a i prilagođena je turistima više nego prije. Aljazeera
Danas (14:00)

Ponos, predrasude i poneki milijunčić

Boris Dežulović: Republika Zagreb

Republika Hrvatska, u najkraćemu, osmišljena je i ostvarena kao razvijeni, bogati Zagreb s jednom velikom pustom parcelom na istoku i nekoliko zabačenih prigradskih naselja na moru. Takva je osmišljena još slavnih ranih devedesetih, kada su Slavonija i Dalmacija stenjale i gorjele pod granatama, bez struje, vode i hrane, dok je Zagreb – pamtimo mi stariji – popločavao svoj centar ulaštenim granitnim pločama. Agramizacija Hrvatske upadljivo je uočljiva na anegdotalnim primjerima. Na primjer: U trideset dvije sezone nezavisnog i samostojnog hrvatskog sporta, zagrebački su klubovi prvaci u košarci bili dvadeset pet puta, u nogometu dvadeset šest, a u rukometu – samo trenutak da izračunam – dakle ukupno svih trideset dva puta. Ako vam je pak taj primjer mrvu depresivan, evo jedan zabavniji: Prije nekoliko dana, 16. rujna, u sudskom je registru objavljeno kako je sjedište stotinjak godina starog splitskog brodogradilišta, slavne Brodograđevne industrije Split, 16. rujna premješteno u – Zagreb. Dežulović

Prekjučer (20:00)

Lijepa Naša: Sergej Trifunović je kažnjen zbog duge jezičine, a silovatelj pasa Ivor Ivanišević je slobodan čovjek

Heni Erceg: Mile je kriv za sve

Pas o kojemu bruji čitava Hrvatska zove se Mile, četiri su mu godine - Index.hr

  • Priznao je glumac da Mile nije bio vezan, ali i da nije vidio znak zabrane za pse na plaži, no bio je drzak, bezobrazan, kakav je i inače glumac Sergej Trifunović, sklon da jezičini pusti na volju, a k vragu još je i Srbin. Organi reda držali su ga u stanici sedam sati – nadamo se samo, vjerojatno uzalud, da je Mile, umiljati ovčar, dobio barem vodu za piće – potom mu ekspresno odrezali kaznu od 500 eura, pa još 1000 zbog „vrijeđanja policije“. A uvrijedio ih je zato jer je „lajao“, ne njima direktno, nego mnogo kasnije, na svom instagramu, da ga mogu odvesti u Loru, pa tamo priključiti na struju. Da, strašna uvreda! Jer, kao, nije logora Lora za mučenje srpskih civila 90-tih u Splitu bilo, niti su za taj logor ikada čuli revni isljednici, pa su duševno teško podnijeli Trifunovićevo laprdanje.
  • Elem, dok je Mile, krivac za sve, šutio kao zaliven, Sergej je nervirao pandure, onako kako, marširajući beogradskim ulicama u protestima protiv vlasti, stalno provocira autokratski režim srpskog vožda Vučića, svakako branio se divlje i bezobrazno tih sedam sati, a onda je hrvatska policija – boga ti, kao u komunizmu – oživila kaznu za verbalni delikt kao odgojnu mjeru i primjer kakva ovo država jest. Uljuđena i civilizirana. Pa je Sergeju Trifunoviću, glumcu kojega želi svaki režiser s ovih prostora, mangupu svakako kratkog fitilja, uz onih 1500 eura kazne zbog Mileta, dosuđen još i izgon, ne samo iz Hrvatske, nego i iz EU. Tačno
Prekjučer (14:00)

Ne vredi. Džaba sve

Boris Dežulović: Vicešampioni sveta

  • Džaba sve. U tri od tri najpopularnija sporta naši su nesrećni mali narodi ozbiljne svetske supersile – Srbi su trostruki prvaci Evrope u košarci, dva puta svetski šampioni i još dvaput viceprvaci sveta, Hrvati svetski fudbalski vicešampioni i još dva puta treći na svetu, a Novak Đoković, od oca Srbina i majke Hrvatice, osvajač 24 Grend Slema i najbolji tenisač u istoriji čovečanstva pa opet – ne vredi. Kad su Srbi i Hrvati u nečemu najbolji, to im  znači samo to da ostali ne vrede ništa. A kad su u nečemu drugi, to im znači da su žrtve čudovišne svetske zavere i istorijske nepravde. Srbi i Hrvati prosto ne umeju da podnesu pobedu. Ima naroda i sportista koji ne umeju da podnesu poraz, ali Srbima i Hrvatima on je prirodno stanje, oni samo poraženi imaju sportskog i istorijskog smisla, svaki njihov poraz u finalu nekog šampionata sveta im je tek podsećanje na slavne istorijske poraze kojima su definisani.
  • Hrvatski fudbaleri polomili su se u Rusiji porazbijavši Mesijevu Argentinu i odigravši s produžecima i penalima celu jednu utakmicu više od Francuza, krv su ispišali po travi i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvezde provincijske svadbe negde u ličkoj vukojebini, sa pedeset janjaca na ražnju i lokalnim pevačem ustaških bećaraca. Prosto ne vredi. Džaba sve.
  • Srpski košarkaši i Nole živi su se polomili po Filipinima i Njujorku, krv su ispišali po parketu i betonu i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvezde provincijske svadbe negde na ibarskoj magistrali, sa pedeset prasića na ražnju i lokalnom pevačicom velikosrbadijskih liturgija. Ne vredi. Džaba sve. Srbi i Hrvati, shvatili smo na kraju, ne umeju da pobeđuju. Novosti
Subota (19:00)

Ako ste se ikad pitali zašto za HDZ uporno glasa 25 do 30 posto birača

Marko Vučetić: Političko zlo djeluje tako da automatizira naše djelovanje

Jean Baudrillard je tematizirao inteligenciju zla. Potpuno mi je jasno da ovo mnogi neće razumjeti, no to uopće nije bitno, nitko od nas ne ovisi o spoznajnim mogućnostima drugih ljudskih bića, ljudi su, nažalost, takvi kakvi jesu, većina njih je otuđena u jeziku, kulturi, povijesti, društvu, religiji i politici. Političko zlo djeluje tako da automatizira naše djelovanje, da ono to zlo kroz nas progovara. Zašto za HDZ uporno glasa 25 do 30 posto birača? Misli li itko da su ti birači vlastitim spoznajnim moćima pristali uz HDZ? Naravno da nisu. Oni glasaju za HDZ pukim automatizmom političkog zla. Kroz birače HDZ-a progovara političko zlo. Ista stvar je i s ostalim biračima koji su unaprijed pristali uz neku političku opciju. Oni to ne čine zbog općeg ili javnog dobra, nego upravo suprotno – oni to čine kao zarobljenici nekog političkog zla koje oduzima opće dobro, prisvaja ga i klijentelizira. Političko zlo teži da prijeđe put od želje ili ideje do stvarnosti, a za to mu, najprije, trebaju nesvjesni, spoznajno umanjeni birači, a potom i političari koji će, poput Plenkovića, političku moć davati Banožiću, Josipi Rimac ili Lovri Kuščeviću. Riječ je lancu političkog zla koje progovara kroz birače i političare. Autograf

Subota (10:00)

Viša matematika

Andrea Andrassy: Subota je, vrijeme je za “girl math”

What is girl math? Here's how economic thinking can actually be fun. | Mashable

Riječ je o trendu u kojem žene dijele simpatične laži koje si govore da bi opravdale (prekomjernu) potrošnju. Na primjer: Ako sam nešto kupila za 30 eura i onda to vratila, zapravo sam zaradila 30 eura. Naravno, kako i priliči internetu, iz ovog su se trenda izrodile razne “škole misli” – s jedne strane imamo muškarce koji su #girlmath shvatili kao finalnu potvrdu da su žene glupe i nesposobne, s druge imamo žene koje su duboko uvrijeđene jer je to seksizam i promoviranje stereotipa da žene ne znaju s novcem. Imamo i nas koji smo negdje na sredini i koji u cijelom trendu vidimo samo dobru zajebanciju i potvrdu da smo svi povremeno kreativni kad je u pitanju opravdavanje troškova koji možda nisu bili nužni. Evo nekoliko “girl math pravila” za ugodan šoping:

  • Sve što je ispod 1 euro je praktički besplatno i ne priznaje se kao trošak.
  • Ako je nešto sniženo 50 posto, zaradila sam 50 posto iznosa, a tu dodatnu zaradu smijem potrošit na nešto za što bi inače trebala platit iz “svog džepa”.
  • Sve što je plaćeno karticom se praktički ne računa jer u novčaniku i dalje imam isti iznos kao i prije. Ako novčanik ne zna da sam nešto kupila, očito nisam.
  • Sve što je plaćeno kešom se ne računa jer mi je stanje na tekućem računu nepromijenjeno. Ako banka ne zna da sam nešto kupila, očito nisam.
  • Sve što si želim kupit, ali je preskupo, svejedno povremeno smijem kupit ako izgovorim magičnu rečenicu “Ne drogiram se pa imam budžet koji ne bih imala da kupujem kokain”.
  • Struja u stanu je uvijek besplatna – ako je račun već plaćen, onda je besplatna, a ako račun još nije plaćen, opet je besplatna.
  • Benzin koji je u autu je besplatan jer je već tamo. Andrassy

 

Srijeda (01:00)

I nakon svega, šok i nevjerica: ustaška zastava na Rujevici!

Boris Dežulović: Zakon o zastavi

  • Trideset godina, eto, ta se zastava vije na hrvatskim tribinama, praćena nacističkim salutiranjem, mrzilačkim skandiranjem i zakletvom “Za dom spremni!” – osim još možda onog zatupljujućeg “u boj, u boj” ništa drugo se na utakmicama Hrvatske zapravo i ne viče – cijela se Dalićeva najslavnija generacija hrvatskog reprezentativnog nogometa jasno deklarirala kao ljubiteljica žanra, a izbornik i nogometni savez zajedno sa šokiranim novinarima istražuju otkud službena zastava NDH na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije! Zbilja, otkud? Možda, sad napamet govorim, da provjere svlačionicu?
  • Svih tih trideset godina, od prve utakmice te reprezentacije pa do dana današnjeg, zastava NDH na hrvatskim je stadionima svoja na svome, a skandiranje, pjevanje i salutiranje ustaškoj vojsci uobičajeni je navijački folklor. Evo, samo napamet iz moždanog plićaka, bez guglanja: 2006. na prijateljskoj utakmici s Italijom u Livornu hrvatski su navijači tijelima formirali kukasti križ; sljedeće godine na utakmici protiv Bosne i Hercegovine na Koševu formirali su pak slovo U; prije deset godina, na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo protiv Srbije, cijeli Maksimir je grmio “Ubij Srbina!” i “Za dom spremni!”, a nakon pobjede nad Islandom Josip Joe Šimunić uzeo je službeni mikrofon i zajedno s tribinama poveo “Za dom spremni!”, za što je, osim Fifine kazne, dobio i posao pomoćnika selektora Ante Čačića; 2014. na prijateljskoj utakmici protiv Švicarske u St. Gallenu hrvatski su navijači skandirali “Za dom!” i “Ajmo ustaše!”, a 2016. HNS je kažnjen jer su navijači uz nacistički pozdrav skandirali “Za dom spremni!” i na utakmicama protiv Izraela i Mađarske.
  • Konačno, nije ustaški resentiment stran ni Dalićevoj generaciji: na masovnom dočeku srebrnih Vatrenih na Jelačića placu nakon svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. sami su reprezentativci na binu pozvali ustaškog šlager pjevača Marka Perkovića, pa zajedno s njim i stotinu hiljada ljudi pjevali „loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta“, sve uz arijevski nacistički refren, “plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica“… I nakon svega, šok i nevjerica: ustaška zastava na Rujevici! N1
19.09. (20:00)

Spaliti vunu, kaže, grehota je, i priča kako je neki čovjek s Pešteri to učinio, pa mu udarila bolest u ovce i sve mu pomrle

Sinan Gudžević: Nekada je vuna bila jedno od mjerila imetka, a danas nije ništa

U BiH pale ovčju vunu, a u svijetu za kilogram daju 30 KM - Stočarstvo | Agroklub.ba

Ovoga ljeta mi često u sjećanje dođe davni rođak Rahim Gudžević. Čobanin tuđih ovaca, cijeli život najamnik od Đurđevdana do Mitrovdana, nije čitao ni pisao, a mnogoj je zvijezdi na nebu dao ime. Imao je odgovor na svako pitanje koje bismo mu mi dječaci kraj ovaca postavili. Kad smo ga jednom upitali, kad će biti kraj svijeta, rekao je: “Ovo naše selo je na kraju svijeta. A svijetu će doći kraj kad kraj počne kod nas. A to će biti kad nestane pčela, i kad ovcama ne poraste vuna, te se ne mogne ništa s njih šišati.” Selo je tada, kad je Rahim ovo kazao, imalo više stotina ovaca, a pčele je imalo nekoliko kuća. Pčele nisu bile neka jaka zanimacija mojih rođaka, ovce jesu. Čudno ljeto ove godine prizvalo je Rahimove riječi. U pčele je udarila kuga i ne množe se, a ovaca je u selu samo osam. U ovce nije udarila kuga, nego je selo spalo na tri stanovnika, pa nema ni ovaca. A kuga je udarila u vunu. Sudbina ovčije vune pouzdan je znak da selo umire, kako se to kaže, u prisustvu vlasti. Umrli su razboji, kudelje, vretena, preslice i prelje, umire drndanje, povesma i pređa. Vunu ne otkupljuje niko, stočari ne znaju šta bi s njome. Novosti

17.09. (20:00)

Slobodno kažite da sam bezobrazna glupača, ali...

Andrea Andrassy: Što mislite o “child-free” restoranima, hotelima i letovima?

Demonic' Kid Threw an 8-Hour Tantrum on a Flight & People Are Blaming the Mom | CafeMom.com

Mislim da bi svijet bio bolje mjesto da postoji više zona na kojima su djeca jednostavno zabranjena – ne na način da im se onemogući slobodno postojanje na mjestima kao što su avioni, hoteli i restorani, nego da se odraslima ponekad omogući da odaberu opciju da djece nema u blizini. Avion je odličan primjer. Uglavnom, let je trajao 14 sati, a oko mene su gotovo sve vrijeme trčala, skakala i urlala djeca mlade dame koja ih uopće nije pokušavala smirit jer “takva su djeca, ko vas jebe”. Stjuardesa nije mogla ništa jer “to su djeca”, ružni i tužni pogledi ostalih putnika nisu mogli ništa jer je majka odlučila ignorirat osnove pristojnosti. Godinu ranije sam na letu od 6 sati sjedila ispred klinca koji mi je cijelo vrijeme nogama udarao sjedalo, a mama i tata mu ni u jednom trenutku nisu rekli “Alo, još jednom i ići ćeš u internat.” Andrassy