Boris Dežulović: "Nacionalni stadion! Njonjo, misliš li ti isto što i ja?" - Monitor.hr
18.12.2022. (14:00)

Operacija "Katar"

Boris Dežulović: “Nacionalni stadion! Njonjo, misliš li ti isto što i ja?”

– Tristo osamdeset pet? Nemoguće – ponovit će ushićeni strani novinari. – Ovdje je već na prvi pogled mnogo više od tristo osamdeset pet kontejnera! – Zapravo točno tri tisuće dvjesto – odgovorit će predsjednik Vlade Andrej Plenković blistajući od ponosa. – Cijeli sagrađen od tri tisuće dvjesto brodskih kontejnera, montažni nacionalni stadion zamišljen je kao hommage i posveta bremenitoj povijesti i stradalničkoj sudbini hrvatskoga naroda, oživotvorenoj u veličanstvenoj karijeri našeg kapetana Luke Modrića, simbolizirajući mali ali ponosni narod žrtvom i odricanjem uznesen od izbjegličkog naselja do samog svjetskog vrha. – Zašto onda Stadium 385? – Ah, to. Tristo osamdeset pet je međunarodni pozivni broj Republike Hrvatske – upast će ministar Ivan Paladina. – To je bila Njonjina ideja. Boris Dežulović


Slične vijesti

Jučer (14:00)

Revolucije jedu svoju djecu

Višnja Starešina: “Ne treba Putin strahovati od uhidbenog naloga ICC-a, već od svojih najbližih suradnika”

Bogati i korumpirani: Ovako žive Putinovi suradnici | Express

Vladimir Putin nikad neće sjesti na optuženičku klupu nekog međunarodnog suda zbog ratnih zločina u Ukrajini. Nikome nije u interesu suditi ruskome predsjedniku pred bilo kakvim međunarodnim sudom i toliko poniziti Rusiju. No zapadnim saveznicima jest u interesu, a možda ni kineskom vođi Xi-ju intimno nije mrsko, da se Putina izolira i ukloni s međunarodne političke pozornice i da se u Rusiji otvori put onome ili onima koji će doći poslije njega. Upravo tome služe i uhidbeni nalog ICC-a i izvješće Moseove ekspertne skupine. Oni su možda znak da se bliži kraj rusko-ukrajinskog rata i početak dugog i kompleksnog mirovnog procesa. A Vladimiru Putinu najvjerojatnije će presuditi “sud” vlastite duboke države, ljudi iz njegovih obavještajnih službi. I to u trenutku kada procijene da s Putinom jedino mogu dublje u ponor, a da bez njega još imaju šanse preustrojiti se, zadržati vlast i umanjiti dojam poraza. Slobodna 

Prekjučer (21:00)

Cinizam je, kako znamo, najviša ustavna vrednota hrvatske države i temeljno obilježje hrvatske vlasti

Boris Dežulović: Kritika ciničkog uda

Da je ova država demokratska, a ne cinična – onda bi, uostalom, i onih sedam i pol somova iz kolone “Ostvarivanje prava građana na javno informiranje” mogao dobiti svaki medij, svaka udruga i svaka osoba koja se ikad na natječaj prijavila, baš svaka osim ugledne građanke Željke Markić i udruge “U ime obitelji”. Sedam i pol somova, štoviše, mogao bi tada dobiti i svaki projekt nazvan “Pravo građana na javno informiranje kao alat istraživačkog novinarstva”, baš svaki osim onoga koji bi pod tim gordim naslovom prijavila ugledna građanka Željka Markić i udruga “U ime obitelji”. Dobro, osim što bi svakom drugom netko blagonaklono skrenuo pažnju kako ne može “pravo građana na javno informiranje” biti “alat istraživačkog novinarstva”, već je istraživačko novinarstvo alat za ostvarivanje prava građana na javno informiranje.

Četvrtak (00:00)

A pritom je pjesnik

Miljenko Jergović: Sinan je pripovjedač koji će vas očarati pričom o nečemu za što niste ni znali da vas zanima

Obilaznim i čudnim putovima Sinan Gudžević pristigao u Zagreb i u hrvatsku kulturu. Da je sve normalno među ljudima, reklo bi se da je normalno da netko za svojim životom i jezikom iz Graba pod Golijom, pa preko Novog Pazara i Beograda, Švicarske i Brazila, Njemačke i Italije, te tko zna odakle još, stigne u Zagreb. Ali ništa nije normalno. Također, da je sve normalno, hrvatskoj kulturi bila bi čast i milina od Sinanova dolaska. Jer on je dosljedan u voljenju. Dosljednost u voljenju vjerojatno je pretpostavka svake slobode u mišljenju. Sinan objavljuje u svakome broju zagrebačkog tjednika Novosti. Po prirodi svojoj temeljit i odgovoran prema jeziku, poeziji i ljudima, bez ikakve je sumnje jedan od zanimljivijih ljudi koji pišu danas na ovome jeziku. Jedan je od onih koje treba cijeniti onoliko koliko se cijeni materinji jezik i vlastiti život u njemu, koji vas mogu svojim pripovijedanjem zavesti i zainteresirati za nešto o čemu niste kanili išta doznavati. Miljenko Jergović

SINAN GUDŽEVIĆ: Alfonso Gatto :: Novice :: Lupiga

Srijeda (15:00)

Željka Markić ozbiljno drži da je mjerodavna kazati tko je žensko. Ovome zadnjem bih se čak i nasmijao

Ante Tomić: “Nema hrabrijih osoba od transrodnih niti mi ima dražih ljudi od lezbijki”

FOTO Povorka ponosa stigla na Ribnjak, šetnja je prošla bez ijednog incidenta - N1

Ne znam jesam li vam ikad pričao kako sam se uplašio na prvoj splitskoj Paradi ponosa, kad nas je u Marmontovoj ulici dočekala gnjevna rulja. Bilo je nas tridesetak luđaka, većinom žena, nasuprot nekoliko stotina, možda i tisuću nasilnika, većinom muškaraca. Noge su mi se odsjekle kad je prema nama iz gomile poletjela kiša kamenja. Jebeš ovo, idemo kući, pomislio sam i vjerojatno nisam bio jedini koji je htio odustati. Znate što je spasilo događaj da se ne raspadne? Lezbijke. Njih šest, sedam, jedinih homoseksualnih osoba na Paradi, jer gejevi na prvu Paradu nisu došli, srčano su povikale: “Idemo! Idemo dalje!”, a mi smo se ostali šćućurili iza njih i nevoljko nastavili put Rive. To kako se šačica niskih, nabijenih, kratko ošišanih mladih žena neustrašivo zauzela za svoje dostojanstvo i pravo na različitost, kako se nisu povukle pred fašistima i vjerskim fanaticima i glupim nogometnim navijačima, već su ustrajale u borbi da ih svijet prihvati onakve kakve jesu, potreslo me do srži. Slobodna

Utorak (23:00)

Mamin sin i u 35.

Boris Dežulović: Tako je lelujao snovima Juraj M., zvan Juka, iz Ivanić Grada

Znam, niste nikad razmišljali na taj način, niste se nikad našli u njihovoj tetoviranoj koži i zapitali se što tu lijepu, vedru i pametnu mladost tjera da po ulici presreće Indijce, Rome, Crnce, emigrante i ostale one, kako se zovu, nigere pa diže desnice u “zieg heil”, urla na te jebene untermenschove i tjera ih iz grada. A imaju oni svoje razloge, svoje priče i svoje životne drame. Imaju završenu srednju školu i trideset pet, u naponu životne snage, a nezaposleni žive s mamom. Jer im, jasno, nigeri i Židovi otimaju posao. N1

Utorak (20:00)

Bilješka iz Splita

Ante Tomić: “Da mi to napravi, spremačica više ne bi prešla moj prag!”

Umire i zadnji antikvarijat u Splitu, vlasnica tužna: 'Velika je potražnja za neznanjem, ne možemo opstati na tržištu' - Slobodna Dalmacija

Došlo je tako otprije nekog vremena prirodno izdašno platiti nekoga da vam složi police i ladice, košulje i gaće u ormaru, lonce i zdjele u kuhinji, marmelade i kompote u špajzi, šampone i kreme u kupaonici, cipele u hodniku… “To je nešto kao spremačica?”, prekinuo sam jednoga koji mi je oduševljeno opisivao. “Ne, ne, ne razumiješ”, odmahnuo je on nezadovoljno, “riječ je o potpuno novoj razini organizacije prostora. Unošenja reda u kaos”. “Je li to nešto kao zen ili feng shui?” “Ajde, pročitaj intervju”, rekao je on nestrpljivo. Zar sad rade intervjue sa spremačicama, pomislio sam zaprepašteno. Uzeo sam čitati i zbilja do kraja teksta nisam našao da je novo uzbudljivo zanimanje išta drukčije od onoga što u našim stanovima za nisku satnicu jednom do dvaput tjedno rade neke mlađe umirovljenice. Dapače, ove dvije iz članka su mi djelovale i nesposobnije. Jedan je od njihovih savjeta, poslušajte, molim vas, nije vic: “knjige organizirajte prema veličini ili boji”. Slagati knjige po veličini ili boji može samo netko tko ne shvaća njihovu svrhu, kojemu su svi žuti, plavi, crveni i smeđi svesci jedino detalji u interijeru od kojih se samo traži da pašu s lusterom i zavjesama. Ima mnogo takvih nesretnika, svakodnevno ih je sve više, koji ne otvaraju knjige niti išta pod kapom nebeskom oni čitaju… Slobodna

13.03. (00:00)

Ni Orwell ne bi bolje: Mjera iskazanog nasilja ustvari je mjera naše slobode

Ivica Ivanišević: “Naprijed u prošlost!”

Jutarnji list - Meni, kao ateistu, raj i pakao su realnosti koliko i Patkograd iz Paje Patka. A raj je po svojoj definiciji užasni, totalitarni svijet'

Da neku etničku, vjersku ili seksualnu manjinu netko redovito izlaže ceremonijalima javnog prezira i prikazuje kao manje vrijednu, našli bi se mnogi da joj stanu u obranu. No, kad su na meti žene, koje su ustvari većina, iako su u našim mizoginim prilikama ranjive kao minijaturna manjina – nikom ništa. Mi trpimo klečavce dok ih ponižavaju, dok svoje barbarstvo pokušavaju normalizirati i pretvoriti u obvezujuću društvenu normu, trpimo šutnju službene crkve, trpimo uvjeravanja tzv. pravne struke kako se tu ništa ne može jer je ovo slobodna zemlja… I tako se navikavamo na nasilje i, još gore, mirimo s činjenicom da je mjera iskazanog nasilja ustvari mjera naše slobode. Zamislite kako bi nam tek grozno bilo da nismo slobodni pa da klečavci ne smiju izlaziti na trgove ni ponižavati naše supruge, sestre i kćeri, nego da svoje mužjačke fantazije smiju namirivati samo na zahodu, svome jedinom prirodnom okružju. Slobodna

12.03. (20:00)

Patrijarhat je uvijek na štetu drugoga

Miljenko Jergović: Utjeha onima koju su stambeno pitanje pokušavali riješiti u raju

Naravno, stvari smo malo pojednostavili da bi ova priča mogla biti ispričana. Ali nismo ih pojednostavili na štetu istine: preko švicarskog franka put vodi u raj za one koji imaju mnogo novca. Otprilike onoliko koliko ga imaju tata, mama i sin Škugor, zajedno. A za ljude koji imaju toliko novca stambeni kredit je, kao i bilo koji drugi kredit, sredstvo moguće špekulacije na tržištu svih novčanih i materijalni vrijednosti. Za ljude koji su siromašni, stambeni kredit zamjena je za novac koji nemaju. Stambeni kredit prodaja je duše banci: oblik (skoro) doživotnog, državno sponzoriranog ropstva. Vraćajući stambeni kredit siromašan čovjek triput skuplje plati novac koji je na početku dobio. Takav je švicarski franak zato što je Švicarska ustvari jedna velika banka, u kojoj su svoj novac sklonili svi oni koji u svoj svojoj patrijarhalnoj muškoj živosti i bešćutnosti, i svim svojim jednako bešćutnim ženskim vitalizmom, sudjeluju u proizvodnji nesreće. Švicarski franak je heroin, a Švicarska je heroinski raj. Taj raj stvoren je da bi svijet mogao funkcionirati kao pakao, i da bi u tom paklu mogli biti trajno zaštićeni oni koji ponajvećma lože pakleni oganj. Miljenko Jergović

 

 

12.03. (17:00)

Sjeti se Irana, sjeti se Afganistana prije nekoliko desetljeća, a pogledaj ih danas – stvari lako odu nizbrdo

Olja Savičević Ivančević: Kruh i ruže

Olja Savičević Ivančević: Nikad ne bih mogla biti prijateljica ženi koja se ne može pretvoriti u bestidnicu, koja nema tu vrstu siline ili slabosti u sebi - tportal

Jedna od himni feminističkog pokreta je pjesma “Kruh i ruže” nastala 1912. tijekom štrajka radnica u tekstilnim tvornicama protiv “prosjačkih plaća i rada djece”: Dok marširamo, marširamo u ljepoti dana/Milijuni zamračenih kuhinja, tisuće posivjelih zdanja/Dotaknuti su sjajem svim koji iznenadno sunce pruža/Jer ljudi čuju naš pjev: Kruha i ruža! Kruha i ruža! Generacija djevojaka moje kćeri odrasta sa saznanjem da se, ako ne žele, ne moraju udati ni imati djecu. Da će njihovi roditelji podjednako prihvatiti njenog partera ili partnericu, bez obzira na rasu ili nacionalnost. Roditelji danas ne očekuju da djevojka ostane u vezi s nekim tko bi ju mogao udariti, vrijeđati ili izgovarati rečenice poput “Oprao sam TI suđe”. No, žive li današnje djevojke sretnije od svojih majki i baka u društvu u kojem – svatko sebi kupuje cvijeće? “Misliš u društvu u kojem se svi hrane u pekari jer imaju taman za kruh, ali ne i za ruže?”, dobacuje kći. Novosti

12.03. (08:00)

Povod je prošao, razlog je ostao. A i Andrea genijalno piše i super je s njom započeti dan ;)

Andrea Andrassy: Dame, za vas smo prigodno snizili cijene proizvoda za čišćenje

cistacica domacica

Hrpa ovotjednih akcija u dućanima vezana je za metle i krpe za prašinu, što je predivno jer su metle užasno skupe – ali metle su užasno skupe 51 tjedan u godini, a uvijek su “prigodno” snižene baš uoči Dana žena. Neki ih čak ponosno pojeftine uz naslov “akcija za Dan žena”. Btw. moja nećakinja je danas navršila godinu dana. Nadam se da će najkasnije do 10. rođendana živjet u svijetu u kojem se od žena ne očekuje da se odjećom zaštite od muškaraca koji se ne znaju kontrolirat i u kojem je na sastanku marketinškog odjela nedopustivo kao odgovor na pitanje “Što žene najviše žele za Dan žena” ponudit “jeftinije metle”. Andrea Andrassy