Boris Dežulović: Najslavniji gol u Hajdukovoj povijesti - Monitor.hr
24.10.2020. (20:30)

Najuzbudljivija sporedna stvar na svijetu

Boris Dežulović: Najslavniji gol u Hajdukovoj povijesti

Boris Dežulović, koji je i htio u životu bio sportski novinar ali je srećom skrenuo u politiku, počinje, čini se, pisati za Telesport. Otvorio je krasnim tekstom o “najslavnijem golu u Hajdukovoj povijesti”: Tri bijedne minute, najkraće tri minute u povijesti mjerenja ljudskog vremena ostale su na banku suca Erlicha kad se ilegalac Božo preko reda dokopao jedne panično izbijene Zvezdine lopte i svojim je kanalima odmah proslijedio Stani Krstuloviću na lijevo krilo, ovaj je otamo prebacio duboko u neprijateljsku pozadinu, skočili su na nju Đurđević i Branko Viđak, ali Hajdukov je napadač bio viši i spustio je izvan desnog kuta Zvezdinog šesnaesterca, dvadesetak metara od gola, gdje je na nju — trčeći nizbrdicom još tamo od početka ove rečenice — naletio Božo Broketa.


Slične vijesti

Prekjučer (22:00)

Zatvoreno zbog demokracije

Dežulović: Tajna hrvatskog Ćaćilenda

Ćacilend u Hrvatskoj ne samo da je teoretski moguć, nego zapravo već postoji. I ne samo da hrvatski Ćacilend zapravo već postoji, nego zapravo postoji već pola decenije, cijele četiri i pol godine stariji i od slavnog srpskog Ćacilenda. Istraživači i avanturisti pronaći će ga ako se opremljeni transparentima, megafonima, zviždaljkama i ostalom opremom upute Zagrebom do Gornjeg grada, pa kroz Kamenita vrata prema Markovu trgu: tu, pred “hrvatskim Dvorskim parkom”, na čijim obodima stoje stupovi izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti – zdanja hrvatskog Sabora, Vlade Republike Hrvatske i Ustavnog suda – naići će, naime, na istu onakvu ogradu i istu onakvu policiju kakva stoji na ulazu u beogradski Ćacilend, jednako ljubazno upozoren da dalje neće moći.

Ono što ekspedicije s transparentima i megafonima može zbuniti, jest upadljivo slaba naseljenost zagrebačkog Zabranjenog grada: nema tamo šatora, nema muzike, pečenjara i plastičnih zahoda, nema ljudi – samo gdjekoji dokoni policajac. Zagrebački Ćaćilend izgleda tako baš kao neki davno napušteni grad Maja u džunglama Meksika, ili – još bolje – poput pustog pekinškog Tienanmena, Trga nebeskog mira. Boris Dežuloivć za N1

Nedjelja (18:00)

Greška dividende vrijedna

Dežulović: Čudesni slučaj Martine D.

Svakome se, kako vidite, dogodi. Ode na godišnji odmor i zaboravi pokriti zdjelice u laboratoriju, pa dobije Nobelovu nagradu za medicinu. Ili zajebe sastojke superljepila, ili razbije staklenu posudu, ili mu, nemam pojma, prženi krumpiri ispadnu gnjecavi i nejestivi, pa se, ni kriv ni dužan, sasvim slučajno obogati. Tko radi, taj griješi, a tko griješi, taj i uspije. Znači li to, međutim, da svatko tko griješi i uspije? Naravno da ne. Martina je, za to je vrijeme u istoj kompaniji radila kao predsjednica Uprave, pijući kavu i čekajući da na stranicama Zagrebačke burze objave konsolidirani i nekonsolidirani financijski izvještaj poslovanja Podravke, sasvim slučajno kupila – tri stotine pedeset dionica vlastite kompanije! “Bila je zaista nenamjerna greška u kojoj nije bilo nakane ostvarivanja bilo kakve koristi”, požurila je onda objasniti predsjednica Uprave.

Ne pitajte kako, ne zna ni ona sama – je li na stranicama s online-trgovinama tražila malu nekakvu praktičnu kućicu za alat, kinesku montažnu radionicu u dijelovima kakva joj treba za onu vilu u Petrčanima kraj Zadra, pa se onako umorna i smetena umjesto na Temu ulogirala na licenciranu brokersku platformu, i nenamjernom greškom umjesto radionice za popravke kupila dionice Podravke, đavo će znati – tek Martina se šokirala kad joj je uskoro stigla potvrda o uspješnoj transakciji i obavijest da je za samo pedeset četiri hiljade četiristo trideset dva eura postala ponosna vlasnica tri stotine pedeset dionica Podravke d.d.! Boris Dežulović za Novosti

31.10. (20:00)

'Trenutak da djelujemo je uvijek sada'

Dežulović kod Kesića: Tko je taj čovjek koji mijenja povijest — i zašto opet ne uspijeva?

Boris Dežulović u gostovanju kod Zorana Kesića promovira svoj novi roman “Tko je taj čovjek”, u kojem se fokusira na neuspjeli Pivnički puč u Münchenu 1923. godine i vječnu dilemu o tome je li moguće promijeniti zacrtani, tragični tok povijesti. Dežulović i Kesić raspravljaju o likovima i temama iz knjige, kao što su “supstancijalna glupost” i inflacijska bolest “ciferitis”, povlačeći paralele između povijesnih događaja i aktualnog stanja u društvu.

28.10. (15:00)

Da se vratimo sto godina unazad...

Dežulović za Novu S: Znamo protiv čega smo, ali ne znamo zašto

Boris Dežulović u razgovoru za Novu.rs su da se povijest frapantno ponavlja, jer se današnji svijet suočava sa sličnim problemima (uništena srednja klasa, krupni kapital, ponižena nacija) kao Njemačka 1920-ih. U kontekstu Srbije, ključni problem je što se zna protiv čega se bori (režima), ali nedostaje jasna vizija zašto i ideja “što poslije Vučića” (postvučićevska Srbija). Kritizira korištenje istih “svetosavskih” narativa protiv režima. Naglašava da je revolucija politika koja zahtijeva žrtvovanje osobnog komoda i “odlazak u šumu”, umjesto vođenja komotnih online revolucija. Povodom novog romana “Tko je taj čovjek?“

26.10. (14:00)

Tko je, dakle, sljedeći?

Dežulović: Jedne duge, mračne noći

Površnom pratitelju hrvatskih društvenih i političkih prilika može, dopuštam mogućnost, izgledati prilično idiotski nas sedmoricu ostarjelih i ocvalih pisaca i žurnalista nazivati batinašima, ali ne i onima upućenima. “Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović”, podsjetit će upućeni na riječi iz priopćenja Plenkovićeve vlade, koja je upravo žrtvu optužila kao netolerantnu i isključivu. Ukratko, shvatili ste, okorjelog batinaša kakvi smo i nas ostalih šestorica, na čelu sa starim batinašem Jurom.

I jasno, točno mjesec dana kasnije na Jurinoj zgradi na Manušu osvanulo je – “Komunjaro šugava, jebemo te u guzicu”.

Andrej Plenković sada, međutim & zanimljivo, šuti. Četiri dana prošla su otkako je slavna banda Nepoznatih Počinitelja ispisala grafit na Pavičićevoj zgradi, a i ministar unutarnjih poslova, i ministrica kulture, i sam predsjednik Vlade šute i prave se da ništa ne čuju i ne vide: ni prijetnje Jurici, ni ustaše u javnom prostoru, ni ono, kako se zove, ozračje u društvu. “Plenković im je otvorio vrata, i sad se ponaša kao da to ne vidi.” Boris Dežulović za Novosti.

19.10. (11:00)

Toliko se vole da su angažirali odvjetnike da se vide

Dežulović: Ne daj se, Željka

Ti i ja, Žeki, bili smo sve samo ne klišej: ti, požrtvovna majka, supruga i domaćica, ali i hrabra konzervativna aktivistica, katolička križarka, ali i uspješna poslovna žena, a ja ateistički agitator, neuspješni komunistički revolucionar i ubogi novinarski plaćenik u četvrtom braku – i uvjeravali smo se kako su klišeji preuski za nas dvoje. Konačno sam to shvatio prije dva-tri tjedna, nedugo nakon našeg posljednjeg susreta na Kaznenom sudu. Ti se bojiš seksa. Tvoj strah od seksa, isti onaj koji nas je prije sedam godina spojio, na koncu nas je – tužne li ironije – i udaljio. Željka, Žeki, Plava vilo, Plavi anđele moj. Seks je dobar. Seks je lijep. Seks je osvještavanje tjelesnosti našeg duha. Da, to je potvrda svetosti ljubavi, ali seks je i strast, i igra, i potraga. Seks može biti i samo kratko ljudsko zadovoljstvo, tjelesni užitak za one koji još nisu pronašli svetu ljubav. Tvoj Bog, ako ti je tako lakše, dao nam je taj užitak. Školarci će učiti o seksu? Pa što? Umjesto o ratovima i smrti učit će o tjelesnoj ljubavi. Boris Dežulović za Novosti

16.10. (10:00)

Kirurški precizno: skalpelom po zdravom razumu

Dežulović: Spolne slobode eurokirurga Vilija

Da skratim priču, nekidan su objavljeni rezultati natječaja, i od tri kandidata izabran, jasno, Vili Beroš. Bio je, kažu, idealan kandidat. Ostala dvojica imala su valjda samo potvrde da se protiv njih vode kazneni postupci zbog djela protiv spolne slobode – mora da je to, nema što drugo biti – a Beroš trijumfalno priložio potvrdu o kaznenom postupku za mito i korupciju. Sedam dana komisija onda provjeravala jesu li ti, kako ste rekli, mito i korupcija, neke perverzne seksualne prakse i sklonosti, pa otkrili da, doduše, ima veze sa seksom – nešto kao jebanje u zdrav mozak, nisu ni oni najbolje shvatili – ali dobrovoljno i uz obostrani pristanak. A vjerojatno je pomoglo i to što je jebač u zdrav mozak ispao neurokirurg. Može li, međutim, netko s optužnicom nad glavom koncentrirano raditi svoj posao, naročito kad je taj posao otvaranje lubanja živih ljudi? Ovisi, shvatili ste, o optužnici. Boris Dežulović za N1

12.10. (00:00)

A samo nekoliko meseci pre su se ponosili obnovljenim kolodvorom...

Dežulović: Ko je ta žena?

Sada više nije bilo nikakve sumnje. Opozicija i studenti udruženi u zločinačku terorističku mrežu finansiranu od strane zapadnih centara moći organizovali su pre godinu dana urušavanje nadstrešnice i smrt šesnaestoro lica, sve kako bi za to optužili korumpiranu vlast Vučićevih naprednjaka.  Molim lepo, snimak ne laže: aktivista i pokrajinski odbornik Miša Bačulov prolazi ispod nadstrešnice neposredno pre njenog urušavanja.

Vučićevi tabloidi u pravednom su se gnevu onda pitali zašto neko ko zbog urušavanja nadstrešnice traži Vučićevu glavu nikada nije rekao da je toga jutra bio pod tom istom nadstrešnicom?

Sem što – ne znam kako drugačije da formulišem – jeste.

Sem što je tu stvar – da je 1. novembra 2024. za dlaku izbegao smrt – Miša Bačulov rekao i nakon tragedije, i u gotovo svakom intervjuu u sledećih jedanaest meseci. I sem što je to na kraju ponovio i 21. septembra, samo dakle dve nedelje pre Vučićevog otkrića, u podkastu “Iza kulisa” Ivana Milanovića, kada je po ko zna koji put ispričao kako je tog jutra čekao voz za Beograd i kako je samo pola sata nakon polaska saznao da se srušila nadstrešnica u Novom Sadu. Boris Dežulović razotkriva misterij za Novosti.

27.09. (22:00)

Rat kojem se još uvijek mijenja tijek

Dežulović: Ko je taj čovek?

Drug Visarionovič pojma nije imao da je upravo toga časa, u ponedeljak 29. novembra 1943. u sedam navečer, tri i po hiljade kilometara zapadnije, u letos oslobođenoj bosanskoj varošici Jajcu započela druga konferencija Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana ranije Staljin je zapretio Titovim partizanima da AVNOJ ne sme da ima karakter vlade, pa je zasedanje održano u potpunoj tajnosti.

U dramatičnim uslovima, u potpuno zamračenom gradu, pod zaštitom protivavionskih mitraljeza, delegati iz svih krajeva zemlje te su večeri doneli deklaraciju kojom se AVNOJ proglašava vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim telom Jugoslavije, te uspostavlja Nacionalni komitet kao privremena vlada pod predsedanjem Josipa Broza sa zvanjem maršala.

I ko zna kako bi Drugi svetski rat u Jugoslaviji završio, da u poslednji čas, u jesen 2025. godine, Skupština Srbije na predlog akademika Matije Bećkovića i četvorice poslanika nije zvanično ukinula odluke zasedanja u Jajcu. Boris Dežulović za Novosti.

24.09. (18:00)

Pal, nepal, paleta: generacija koja je sanjala Dinamo, a završila u skladištu

Dežulović: Balada o Ronaldu iz Knina

Ah da, Ronaldo B. zvani Ronaldo. I njegova životna priča slična je priči Mehe, Tome i Brzog: rođen u Kninu prije dvadeset tri godine bio je talentirani nogometaš, viđen za buduću zvijezdu Dinama, zbog lakog koraka i jakog udarca mladi je Ronaldo Barišić uskoro i ponio nadimak Ronaldo. I što je bilo? Došao kninski originalni Ronaldo na probu u Dinamo, a tamo na njegovom mjestu već pod ugovorima igraju neki čudni ljudi čudnog imena, kojekakvi Kolumbijci, Alžirci, Albanci, Bosanci, Portugalci, Francuzi, Šveđani i Španjolci, crnci, Arapi, ovi, oni, ne zna čovjek je li Eurosong ili Dinamo! Tako je, eto, završila nogometna karijera mladog Ronalda iz Knina. Kolumbijci, Alžirci i Albanci oduzeli mu posao.

Tako je, najzad, okrutno iz snova probuđena cijela Ronaldova generacija – hrvatska mladost koja je poput Tome, Mehe i Brzog cijeli život na kauču uz limenku Žuje maštala da vozi taksije, autobuse i kamione, ili još bolje, dostavne mopede s onim žutim, plavim i zelenim kutijama za pizze i hamburgere, ili da na nekom zagrebačkom gradilištu na plus trideset izliva beton u šalunge, ili da u kakvom dalmatinskom restoranu deset sati dnevno servira smrznute patagonijske lignje, ili da viljuškarom u nekom skladištu slaže palete s vrećama šećera… Boris Dežulović za N1