Boris Dežulović: Tragom izazova i strasti - Monitor.hr
17.07. (11:00)

Ostavke ministara u Hrvatskoj zapravo su redovita novinska rubrika, nešto poput horoskopa

Boris Dežulović: Tragom izazova i strasti

“Politika čovjeka troši, ona iziskuje sto posto angažmana, a ja sam sve svoje ambicije uspio ostvariti. Ja se u ovom trenutku više ne vidim u politici i vrijeme je da krenem dalje”, povjerio se Zdravko Marić, rezignirani ministar financija suradnicima. “U najboljim sam godinama, a u politici više ne vidim nikakvog izazova.” Pa jebac ti lebem, ja se ispričavam, Hrvatska nakon gotovo trideset godina ukida kunu, za nekoliko mjeseci konačno uvodi euro i ulazi u schengensku zonu, sve to događa se u uvjetima drugog hladnog rata i sve izvjesnijeg Trećeg svjetskog, pred nadiruću globalnu energetsku, ekonomsku i financijsku superkrizu, a hrvatski ministar financija “ne vidi nikakve izazove”!? … Analitičari i komentatori, ukratko, poubijali su se dokučiti prave razloge ostavke ministra financija, a ja u cjelokupnoj povijesti hrvatske političke analitike nisam čuo za lakši slučaj. Treba samo pratiti trag izazova i strasti. Boris Dežulović


Slične vijesti

Danas (15:00)

Srpski tim "zmobilizjeral" se za Mundijal

Boris Dežulović: Lamentacija Valenta Žganca

Orao žuri potom dalje i negde na Mediteranu sleće na jahtu na kojoj se Filip Kostić, levo krilo Juventusa, zajebava sa manekenkama, pa začuvši orlov krik bez pozdrava, sve onako u pantalonama i košulji, skače u more. Dok Fića pliva, orlušina već u Italiji prekida jutarnji espreso Nikole Milenkovića zvanog Bleki, desnog beka Fjorentine, pa u Rimu nalazi vezista Lacija Sergeja Milinkovića-Savića kako baca novčić u Fontanu di Trevi. Iako Sergej, razumeli smo poruku, ima para na bacanje, i on se spremno odaziva na orlov šifrovani poziv. A krstaš u međuvremenu već leti iznad Španije, da glasnim drekanjem usred druženja sa navijačima mobiliše i vezistu Sevilje Nemanju Gudelja. Velika ptica na kraju preleće Lamanš i kroz prozor jednog londonskog stana ugleda ženu kako sprema ručak, dok joj se sin lenjo rasuo po kauču i zvrlji u televiziju… Novosti

Danas (00:00)

Privatizirana plaža kao javna blamaža

Boris Dežulović: Oleg Butković u Vrtu pomorskog dobra i zla

Ludwig Wittgeinstein goli je kurac prema Olegu Butkoviću, koji slobodan i neograničen pristup ograđenom i privatiziranom pomorskom dobru, kako vidimo, dopušta samo “osobama u nevolji”. Ukratko, u Garden Beach Resort na onoj plaži u Brelima na kojoj ste se sve ove godine slobodno brčkali s ostalih sto hiljada “određenih ljudi”, i vi i oni ubuduće ćete “omogućen pristup” imati samo kao brodolomci, utopljenici, putnici iz prevrnutog autobusa s magistrale ili – eto “možebitno” dobre ideje – kao migranti i izbjeglice. Isplivat ćete tako sljedećeg ljeta u Brelima, na plažu ograđenu bodljikavom žicom i stražarskim kulama s mitraljeskim gnijezdima, pa brončanoputoj influencerskoj buržoaziji i menadžeru ekskluzivnog Garden Beach Resort duhovita naziva “Vrt pomorskog dobra i zla” neuvjerljivo objašnjavati kako ste vi izbjeglica iz Hrvatske, iz koje ste pobjegli kao “osoba u nevolji”… Boris Dežulović za N1

Jučer (18:00)

Hirovita zvjerka

Renato Baretić: Kuna odlazi u povijest, i neka tamo i ostane, ionako me je izbjegavala

Čitate li ovaj tekst već u subotu, kuni preostaje još samo 98 dana života, a onda će po drugi put – i nadam se posljednji –  otići u povijest. Kako se i zašto jednu šumsku grabežljivicu dijeli na sto stabala (lipa), pitali smo se za šankom, zašto ne na sto miševa (koji su joj najčešći plijen) ili na sto dlaka, kad nas već toliko zasipate izmotavačkim palamuđenjima o kuninu krznu kao drevnom sredstvu plaćanja u Hrvata? Eh, zašto ovo, zašto ono… Pa zato što se parenjem jedne kune s jednim slavujem dobije tunj, a jednog slavuja s dvama tunjevima čak i cijeli medvjed, eto zašto! Što je tu nelogično?… Kuna, dakle, odlazi u prošlost. I neka je tamo, neću za njom nimalo žaliti. Antipatija je, uostalom, bila uzajamna: zaobilazila me zvjerčica tijekom ovih 28 godina u širokom luku, dopustivši mi tek nekoliko puta da joj nakratko osjetim mekoću krzna. Tportal

Jučer (14:00)

Ja volim samo sebe, svog predivnog sebe

Ivica Ivanišević: Hadezeovcima je i rečenica “Mrzim tripice” primjer govora mržnje

Klanjam se | Ivica Ivanišević | Beletristika domaća prodaja | Cijena | Akcija | Hrvatska

Koji put hadezeovce treba braniti od njih samih. Oni se, na primjer, toliko trude praviti glupima da bi prostodušan svijet zaista mogao povjerovati kako se radi o čeljadi s intelektualnim teškoćama. Neću reći da je vladajuća stranka usporediva s ogrankom Mense, međunarodne udruge koja okuplja osobe visokog kvocijenta inteligencije, ali nisu ni balvani kakvima se vole pretvarati. Već trideset godina oni se javno muče s razumijevanjem koncepta sukoba interesa, iako im je savršeno jasno o čemu se tu radi. Naprosto su procijenili kako je vrlo praktično i korisno “praviti se tošama”, zamagljivati bit problema i onda hladno nastavljati s praksom zloupotreba službenih položaja i ovlasti. Zadnjih, pak, dana i tjedana, kao fol, razbijaju glavu preteškim pitanjem: Što je to govor mržnje? Slobodna

Utorak (21:00)

"Nego prijatelju – pustimo te gejeve, ima li kod vas mleka i šećera?"

Boris Jokić: Kako je Vučić Povorku ponosa uspio pretvoriti u još jednu lutkarsku predstavu

Obrazac u kojem istovremeno pokušava sjediti na više stolica predsjednik Srbije primjenjuje u svim ‘neugodnim’ situacijama. Tako npr. istovremeno igra na dva mala gola s Europom i SAD-om s jedne, a s Rusijom i Kinom s druge strane. Sličan obrazac vidljiv je i kada se radi o pravima osoba različite seksualne orijentacije – srpska premijerka je gej osoba s djetetom, ali Europride je zabranjen. Prema liberalnim zapadnim ‘partnerima’ i beogradskim elitama jedno, prema tradicionalno-nacionalističkim krugovima drugo lice. U toj lutkarskoj predstavi sve su strane marionete i potencijalne žrtve opasne Vučićeve politike koja nema snage i volje odrediti se prema sadašnjosti i budućnosti. Možda najveća lutka na koncu je upravo Ana Brnabić jer, premda ima (prividnu) moć upravljanja društvom, za zajednicu kojoj pripada – ne čini gotovo ništa. Tportal

18.09. (15:00)

Kad pamet i duša kopne u izravnom prijenosu

Ivica Ivanišević: U državi s posebnim potrebama malo je nade za djecu s posebnim potrebama

Slobodna Dalmacija - Ivica Ivanišević o tome zašto se novi roman zove po Ferdi Pomykalu, u kakvoj su vezi grintanje i mržnja, i što misli o životu prije smrti

Znate li koliko je u francuskoj mreži poljoprivrednih škola zaposleno ljudi koji su na usluzi učenicima s posebnim potrebama? 1181! Alo, ponovit ću: 1181! Zemlja koja ima sve očito ima i dovoljno srca za brigu o najranjivijoj društvenoj skupini, ne štedeći na potrebama te djece i trudeći se potpuno ih integrirati u društvo. Nemojte me krivo shvatiti, ovo sve ne pišem da bih se dodvorio francuskom imigracijskom uredu i aplicirao za državljanstvo. Moj tekst u stvari nema nikakve veze s tom velikom, nama stranom državom, nego s ovom našom malom, promašenom i beznadnom, u kojoj i pamet i duša kopne u izravnom prijenosu, i teško je reći bez čega ćemo prije ostati. Jedino što je sasvim izvjesno jest – da hoćemo. U državi s posebnim potrebama malo je nade za djecu s posebnim potrebama. Slobodna

17.09. (23:00)

Korni je imao talenta: jasno je "čuo gradove"

Miljenko Jergović: “Mene majka moja rodi da sanjam o slobodi” ili tko nam je bio Kornelije Kovač

Još nisam navršio osam kada sam 1974. gledao tu Pjesmu Eurovizije na kojoj će pobijediti ABBA. Ali nije meni bila važna ABBA, nego sam slušao Korni grupu i zagledao svoju majku, rođenu 10. svibnja te 1942. Kornelijevi stihovi “činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah” tukli su mi u grudima, kao odistinski velika poezija. Kao i ovi, koje primjećujem tek kao odrastao čovjek: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom”. Kakav, bolan, “Waterloo”, kakvi crni Napoleoni: moja mati sjedi pred crnobijelim EI Niš televizorom i sluša kako netko opjevava njezino rođenje i rat! A ja gledam i, mnogo bolje nego na satu lektire i materinjeg jezika, shvaćam što je poezija i čemu književnost zapravo služi. Eto, samo sam htio reći da umro Kornelije Kovač, pa da se to negdje u nama zabilježi. Miljenko Jergović

17.09. (18:00)

Ovdje bi kao pravi test raspoloženja ljudi poslužio ne prosvjed, već furiozan ritam napuštanja zemlje

Jelena Lovrić: HDZ je ćaća političkog nasilja

Jelena Lovrić | autograf.hr

Teško ranjenom HDZ-u jako pomaže i trulo stanje opozicije. Ako se poslije otkrivanja mega pljačke u Ini činilo da se vlast raspada i valja ulicama, pa je samo treba pokupiti, nakon subotnjeg je prosvjeda nazvanog ‘Otkaz Vladi’ posve jasno da u Hrvatskoj nema baš nikoga tko bi to mogao napraviti. Desnica se izblamirala, ljevica se ne prestaje raspadati. HDZ-ova strepnja od ishoda narodnog gnjeva pretvorena je u uvjerenje da su nezadovoljstvo javnosti definitivno apsolvirali. Brojem nezabrinjavajući i porukama potpuno kaotičan skup, prava šaka jada od prosvjeda, najbolje je što im se moglo dogoditi. Kraj takvih protivnika, HDZ mirno može spavati. … U Hrvatskoj protestne se političke masovke rijetko događaju, kultura civiliziranog javnog, demokratskog manifestiranja vrlo je skromna, ali je zato ritam napuštanja zemlje furiozan i prema prognozama međunarodnih organizacija nezaustavljiv. Hrvati se ne bune mnogo, uglavnom šute i trpe, a kad postane previše, dignu sidro i odlaze. Kad bi umjesto odustajanja birali borbu, a umjesto adrese mijenjali vlast, hrvatska bi država profitirala. Jelena Lovrić

17.09. (13:00)

Orden kao dezodorans

Viktor Ivančić: Krsna strava

Poput dvoglave ptice na nacionalnoj zastavi, ukazuje nam se dupli patrijarh: jedan je pravoslavni, koji kroz regularni rad svoje crkve širi nacionalističko zlo i konzervativnu isključivost, a drugi praznoslovni, koji sa sve manje uspjeha pokušava zametati tragove onoga prvog. Te prazne fraze osiguravaju adekvatno dekoriranu pozadinu, skiciraju idilični pejzaž pravoslavnog praskozorja, a na rumenome horizontu, okupani ranim suncem, gle čuda, hulja do hulje – Šešelj do Orbana, Orban do Putina, Putin do Lukašenka, Lukašenko do Vučića, Vučić do Vučelića, Vučelić do Dodika. Ima li još neki politički nitkov koji je ostao neprimijećen te nije dobio odlikovanje iz ruku nekog od visokih rukovodilaca Srpske pravoslavne crkve? Ako ima, možda bi bilo dobro da se javi jer ordenarijat i dalje radi kako u centrali tako i po eparhijama…  Novosti

14.09. (01:00)

Svaki strah o kojemu se da misliti, strah od visine, strah od smrti, naličje nalazi u privlačnosti: da se skoči, da se umre

Miljenko Jergović: Oni, gadovi, bolje od nas znaju od čega su naši mrtvi umirali

Svaka je smrt osobna. Ništa u čovjekovu životu, pa ni njegovo rođenje, nije tako intimno kao smrt. Rađaš se i drugima, ali umireš samo sebi. Ali kako je riječ o neprenosivom i suštinski neobjašnjivom iskustvu – nitko vam, osim dobrog pisca i vičnog lažova, ne može ispričati kako je umro – ali i kako je čovjeku dano da duboko u sebi vjeruje da će upravo njega smrt zaobići – u čemu je tajna šifra svake religioznosti – vrlo je važno doznati od čega je netko umro. Ta vijest ne tiče se pokojnika niti o njemu govori išta novo. Tiče se onoga koji pita jer on se, pitajući za tuđu smrt, ustvari raspituje o svojoj. Prije, dok su ozbiljne novine i državna televizija bile jedini službeni i racionalni izvor informacija, javna smrt bila je čista i uredna. Takva je bila i privatna smrt, dok je u najužem obiteljskom krugu. Prljavština se rađala po komšiluku, u mahali, među bolesnim i uplašenim svijetom koji je negdje nešto načuo. No otad su zavladali Fejsbuci i Twitteri, javnost se pretvorila u najgoru mahalu i u najcrnji komšiluk. Express