Boris Postnikov donosi kratki pregled predizborne kampanje: Predsjednik publike - Monitor.hr
22.03.2024. (14:00)

Pokraj ovakvih stranaka satira ti nije ni potrebna

Boris Postnikov donosi kratki pregled predizborne kampanje: Predsjednik publike

  • HDZ: Dok u pozadini trešti: Risin‘ up to the challenge of our rivaaal… I stvarno: evo nam dobrog i poštenog Plenkyja Balboe, još uvijek lagano ošamućenog nakon krošea onog razbijača s ruba Ustava, a tu je i njegov stari neprijatelj Tomislav Creed Karamarko da pripomogne. Problem sa scenarijem je taj što u trećem dijelu Rocky više nije šampion, nego običan izazivač.
  • SDP: Neka vrsta napuštene socijaldemokratske ljušture čija praznina napokon dolazi do punog izražaja sada kada je predvodi nepostojeći kandidat. Čovjek bez imena za stranku bez programa: bolje ne može.
  • Možemo!: Neke su točke originalne, poput prava glasa već od 16. godine, a druge su opća mjesta domaće politike, poput smanjenja broja općina i županija… Sve u svemu, ima prostora za napredak stranke koja bi, pobijedi li Milanović, mogla postati ključni koalicijski korektiv njegovog populizma.
  • Most: Prošle godine, inače, preko granice koju Mostovci žele vojno braniti je balkanskom rutom prešlo nešto više od 60 hiljada ljudi, od kojih je tek oko hiljadu i po pokazalo želju da dobiju azil u Hrvatskoj. Istovremeno, zemlja je zbog manjka radne snage uvezla oko 170 hiljada stranih radnika. Toliko o masovnoj međunarodnoj pomami za hrvatskom socijalnom pomoći.
  • Domovinski pokret: Za stranku koja se smatra pokretom, ova se pokreće vrlo sporo: čini se da ih je Milanovićev upad u desni teritorij toliko zbunio da s pravom kampanjom još nisu ni počeli.

Boris Postnikov za Novosti


Slične vijesti

Jučer (19:00)

Kako je slobodno tržište pojelo svoje glasnogovornike

Sumrak mita o slobodnom tržištu: Kako su domaći mediji stvorili i pokopali svoje poduzetničke heroje

Dok su nas uvjeravali da se iz slobodnog tržišta rađaju politička sloboda i demokracija, Facebook, X i ostali nisu šerali slične ideale pa su se bez problema transformirali u medijske platforme za najekstremnije stavove. Šta da se radi: sloboda tržišta, ispada, nije umjela da pjeva onako kako su slobodnotržišni ideolozi pjevali o njoj.

Sve bi se ovo, jasno, odvilo na isti način čak i da su naši novinari bili sposobni pokazati barem malo kritičnosti prema toj ideologiji. Pošto nisu, međutim, onda u završnoj ironiji ima i neke poetske pravde.

Jer ako si decenijama poslušno šutio o poslovnim praksama Ivice Todorića, najmoćnijeg među poduzetnicima, onda i nema većeg razloga da te ljudi danas slušaju. Ako si opsesivno plasirao prazna obećanja Mate Rimca, nema povoda da ti sada vjeruju.

Ako si Vuka Vukovića promovirao u jednog od vodećih ekonomskih stručnjaka, sam si sebi namjestio postelju. Poduzetnička ideologija, na kraju krajeva, oduvijek je počivala na pripovijesti o slobodi i odgovornosti. Ali golema većina novinara koji su tu ideologiju opsluživali nije, nažalost, bila sposobna ni za jedno ni za drugo. Iz serijala tekstova Borisa Postnikova za Novosti

Prvi dio feljtona “Aleja poduzetničkih heroja” pročitajte na ovom linku, drugi dio ovdje, treći ovdje, a četvrti dio ovdje.

28.08. (14:00)

Ništa od crvene revolucije, to su im samo upaljene crvene lampice

Ekonomska i politička elita ne zaziva Marxa iz uvjerenja, već reagira pred strahom javnosti od AI

Kapitalizam je možda novi, zaključuju kolege iz Njemačke, ali pitanja su stara. Šta se zbiva kada automatizacija rada protjera ljude s radnih mjesta? Tko treba biti vlasnik kompanija? Kome pripada njihova zarada?

Spiegel je pritom samo posljednji u nizu onih koje muče slične zagonetke. Bernie Sanders, senator iz Vermonta i djedica lijeve frakcije američkih demokrata, predlaže, recimo, da država preuzme 50-postotno vlasništvo u AI-tvrtkama. Ako vam Sanders zvuči kao pomahnitala komunjara, iznenadit ćete se kada Donald Trump – dojučerašnji zakleti protivnik regulacije umjetne inteligencije – izjavi da bi ulazak države u vlasničku strukturu OpenAI-ja i ostalih kompanija bio “prelijepa stvar”.

Kako su ideje državnog vlasništva i univerzalnog dohotka, preraspodjele bogatstva i ultraprogresivnog oporezivanja postale nešto što povezuje Trumpa i Sandersa, Xija i Muska, Pikettyja i Altmana? Jesmo li na pragu novog globalnog komunističkog poretka? Odgovori su – možete naslutiti – nažalost nešto suzdržaniji. Jer Trumpov prijedlog “prelijepog” ulaska države u vlasničke strukture tehnoloških divova čini se manje prelijep kada se sjetite privatnog bogatstva koje je Trump zgrnuo vladajući istom tom državom.

I jer Xijeva Kina, dok predsjednik zaziva svjetsku regulaciju umjetne inteligencije, ne posustaje u tehnološko-ideološkom ratu protiv Trumpovih Sjedinjenih Država. Boris Postnikov za Novosti

24.07. (11:00)

Gledali ste Troju, a uvalili vam konja

Dok desnica prebrojava krvna zrnca Odiseju, prijatelj Donalda Trumpa i Elona Muska kupuje cijeli Hollywood

Desnica kulturne ratove ne vodi argumentima, nego engagementom, klikovima i šerovima. A priča o novom holivudskom woke skandalu odradila je svoj posao u desničarskom echo chamberu. I time je – koliko god bila priglupa – pobijedila. Napravila je, drugim riječima, točno ono što kulturni ratovi rade otkako su, pogonjeni algoritmima, posve preuzeli političko polje i istisnuli iz njega posljednje tragove klasnih sukoba i ekonomskih pitanja. Što, naravno, ne znači da su klasni sukobi pritom nestali. Ma koliko bili neklikabilni i nešerani: ma koliko se danas šutjelo o njima. Dok se mediji bave transrodnim Ahilejem i pramcima grčkih brodova, u pozadini se priprema najveća gotovinska transakcija u povijesti. Dok komentatori raspravljaju o tome smije li najljepšu ženu na svijetu glumiti crnkinja, u pozadini otvoreni rasisti postaju gospodari informativnog mainstreama. Boris Postnikov za Novosti

02.06. (15:00)

Sve je to ok, ali imamo još par pitanja

Postnikov: Rimac je posljednji u nizu poduzetničkih heroja koji imaju nešto zajedničko – ofenzivu na javne resurse

Ne ispada li – kada podvučemo crtu ispod neostvarenih Rimčevih obećanja – da je vječni poduzetnički Wunderkind zeznuo EU i iskoristio sredstva kao beskamatnu posudbu? Nije li se te novce, osigurane u sklopu velike postpandemijske injekcije, moglo uložiti u suvislije programe? Je li proizvodnja potpuno autonomnog taxi vozila uopće moguća? Tko govori istinu, a tko izmišlja? Šta se tačno događa?

Svim poduzetničkim herojima, naime, zajednička je i ofenziva na javne resurse. Todoriću se tako prilagođavala kompletna nacionalna ekonomija, uz redovno financiranje državnim poticajima. Kompletna akcija izgradnje Horvatinčićevog HOTO Centra počivala je na uzurpaciji javnog prostora.

Bakić je svoje putovanje prema statusu spasitelja započeo javnom drekom jer mu na nekom natječaju Ministarstva znanosti nisu dodijeljeni novci, pa je preko reda dobio sastanak s tadašnjim ministrom, mimo natječaja pare, a projekt programiranih robota proveo je koristeći infrastrukturu javnog obrazovanja i volonterski rad nastavnika. Zašto bi se onda razlikovala Rimčeva biografija? Boris Postnikov za Novosti

09.05. (00:00)

Barem se raspravlja o umjetnosti

Globalno selo gori, Veneciju ove godine opsjedaju pitanja slobode i cenzure, umjetničke autonomije i političke odgovornosti

“Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima”: tako je glasio naslov Venecijanskog bijenala 2019. godine. Sedam godina, par većih ratova, jednu pandemiju, jedan genocid i jednu umjetnu inteligenciju kasnije, reklo bi se da je kletva uspjela. Štoviše, bila je toliko uspješna da se na kraju poput bumeranga vratila pa zakačila sam Bijenale, čije novo, 61. izdanje ovih dana najavljuju protesti i zabrane, bojkoti i prozivke, sudske tužbe i ostavke, otvorena pisma i zatvorene izložbe… Najvažniji među bijenalima nije ni otvoren, a sukobi, ostavke i zabrane se nižu. Velika peticija protiv povratka Rusije, protesti protiv izraelskog paviljona, otkazivanje dolaska južnoafričke predstavnice, polemike oko antisemitizma u Australiji, a uza sve to i dva skandalčića u srpsko-hrvatskoj koprodukciji: Boris Postnikov donosi pregled nazanimljivijih vijesti vezanih uz ovogodišnji Venecijanski bijenale za Novosti. In other news, Artsy, BBC, New York Times…

29.04. (14:00)

Još jedna generacija koju nitko ne razumije

Postnikov o medijskoj opsesiji generacijom Z: Prevladavaju proturječni stavovi, osim možda o glazbi

Medijsko zanimanje za generaciju Z, ekipu rođenu između 1997. i 2010, poprima znake kolektivne opsesije. Tko su ta čudna djeca? Zašto se tako ponašaju? Kakve su im radne navike, imaju li ih uopće? Vide li išta mimo ekrana smartfona? Zašto nisu normalni, zašto nisu alkosi kao mi? Pitanja se nižu, a odgovori ne zaostaju. I dok mi uzaludno pokušavamo razriješiti enigmu zvanu Gen Z, mediji su otišli korak dalje: sada već postaju opsjednuti samom opsesijom. Globalni gremij upućenih komentatora okupio se tako da nam razjasni zašto nas baš zoomeri interesiraju kao nijedna generacija prije njih… Boris Postnikov za Novosti upućuje na članak Jacobina (uz pretplatu), ali donosi sažetak:

generacija Z jeste ideološki fragmentirana i konfuzna, njene su pripadnice i pripadnici često kontradiktorni. Ali to nema nikakve veze s time što su nedovoljno obrazovani, lišeni radnih navika ili nezainteresirani za svijet izvan okvira najbližeg ekrana. Naprotiv: oni se, na razvalinama političkih institucija, među ruševinama međunarodnog poretka, tamo gdje su dostupno stanovanje i zdravstvena skrb postali priče iz roditeljske mladosti, ponašaju sasvim racionalno.

16.04. (10:00)

Knjiga izgleda cool

Postnikov: Novi trend čitanja, naime, nalaže da knjige uglavnom čitaju žene, a viralne kampanje promocije čitanja odgovor su na manosferu

Dok navika čitanja opada, pregažena profitima i algoritmima, zapadni mediji javljaju – evo još jednog paradoksa – da je čitanje u trendu kao nikada ranije. Štoviše, toliko je u trendu da svaki celebrity koji drži do sebe sada u ruci drži i knjigu. Dua Lipa je pokrenula book club Service95, svakog mjeseca preporučuje novi naslov – Margaret Atwood, David Szalay, Patti Smith, ukratko: sasvim solidni izbori – a u oktobru nastupa kao gostujuća selektorica Londonskog književnog festivala.

Današnji čitalački trendovi galopiraju digitalnim prostranstvima, društvenim mrežama i novim medijima. Instagram je imao svoj bookporn: knjige na policama, police na fotografijama, sve u kombinaciji s odgovarajućim filterima. S pauze se vraćamo – znate nas, jebiga – s lošim vijestima. Rodna emancipacija samo je jedna strana velikog čitalačkog trenda: u redu, žene čitaju, ali tko trend diktira? Modne kompanije, dakle. Holivudski studiji. Supermodeli, glumice, popularne pjevačice. Trend čitanja djeluje kao odgovor na algoritamski horor manosfere i na sve one influencere za koje ne znaš jesu li jadniji ili opasniji dok bildaju bicepse, rearanžiraju klavikule i sriču abecedu mizoginije. Boris Postnikov za Novosti

06.04. (14:00)

Kontroverzama ovjenčan

Postnikov: Abeceda slučaja Valent

Đ kao đavolji odvjetnici. Nitko nije preuzeo zadaću obrane Valentovih stavova o pedofiliji, što pozdravljamo, ali mnogi su stali na barikade umjetničkih sloboda: to što Valent javno govori, tumače, nema veze s njegovom književnošću.

L kao “Ledene haljine”. Valentov roman iz 2022. bio je povod za onaj intervju: tema pedofilije upravo se iz njega preselila na stranice Artikulacija. Likovi u romanu pritom nisu glasnogovornici autorovih stavova, naravno. Prije će biti suprotno: Valent u intervjuu nastupa kao glasnogovornik vlastitih likova. Primjećujete kako se naizgled jasna razlika između autora i njegovog djela pomalo ljulja? Zadržite ravnotežu, bit će toga još. U međuvremenu, glavni promotor pedofilije na stranicama “Ledenih haljina” stari je profesor, a njegovi su pogledi mahom konfuzni.

V kao Valent, Milko. Riječ prepuštamo pjesnikinji Mariji Dejanović. Ona je u Jutarnjem listu objavila tekst koji ne pristaje na jednostavne podjele, krivce i pozitivce, moralne vertikale i horizontalno sravnjivanje diskusije. Pa kaže: “Ima nečeg odvratnog u hajci na Valenta, sažaljivo ogrezlog u svojoj pedofilskoj fiksaciji, pa se tako i ja osjećam podijeljenom što o ovom slučaju pišem. Nije jadni Valent sam sebe čupao iz naftalina, pozivao se na festivale i intervjue, ispitivao se što misli i o čemu, k tome se još i nagrađivao. (…) Krivi smo mi zato što nismo društvo, nego skupina žlundre koja je pomiče samo kad je pošteno udariš, zato što nismo javnost, nego polumrtva publika…”… Boris Postnikov, abecedno, za Novosti.

20.03. (12:00)

Pitanje stadiona kao pitanje prošlosti i budućnosti

Postnikov: Poljud, zbunjen, normalan

Ako Split već planira dva stadiona, nije li – pored novog Hajdukovog – mudrije sačuvati onaj čija tradicija može postati atrakcija, umjesto proširenja Parka mladeži koji neće privlačiti nikoga? Ne bi li time bili zadovoljni svi – klub, njegovi navijači, onaj dio javnosti koji još uvijek shvaća značaj Magaševog betonskog čuda – osim hotelskih i građevinskih investitora?

I nije li ideja da u gradu punom turista tako spektakularan objekt svjetskog ugleda ne može nakon poštene sanacije donijeti ni euro zarade naprosto nonsens? A ukoliko je pretvaranje stadiona u koncertnu i festivalsku igraonicu za pijane britanske adolescente cijena koju treba platiti kako bi on izvan turističke sezone ostao otvoren svojim građanima, nije li ta cijena prihvatljiva? Napokon, ako nas konzultantska firma dokazano bliska HDZ-ovoj vlasti uvjerava da je ova opcija neizvediva, ne bi li za mišljenje vrijedilo priupitati još pokoju kompaniju, tek toliko da usporedimo procjenu? Boris Postnikov za Novosti.

02.03. (17:00)

'Hrvatska ti neće oprostiti što te SAD tukao'

Postnikov: Službena hrvatska vanjska politika glede Irana zvuči kao da je vođena replikom iz ‘Balkanskog špijuna’

Napadom na Iran predsjednici SAD-a i Izraela prekršili su odredbe međunarodnog i humanitarnog prava, što Hrvatsku nije omelo da javno osudi “nepopustljivost i nedostatak kredibiliteta iranskih vlasti” koji su, prema našem Ministarstvu vanjskih poslova, “doveli do velike vojne intervencije”. Isti vazalski stav zauzima skoro čitava Europska unija. Doduše, nikoga na svijetu hrvatska vanjska politika pretjerano ne zanima, a i kompletna Europska unija zauzela je stav američkog pijuna, pa u službenim izjavama lavira između načelnog zgražanja nad nevinim žrtvama i osude iranskog režima. Boris Postnikov za Novosti