Postnikov: Rimac je posljednji u nizu poduzetničkih heroja koji imaju nešto zajedničko - ofenzivu na javne resurse - Monitor.hr
Jučer (13:00)

Sve je to ok, ali imamo još par pitanja

Postnikov: Rimac je posljednji u nizu poduzetničkih heroja koji imaju nešto zajedničko – ofenzivu na javne resurse

Ne ispada li – kada podvučemo crtu ispod neostvarenih Rimčevih obećanja – da je vječni poduzetnički Wunderkind zeznuo EU i iskoristio sredstva kao beskamatnu posudbu? Nije li se te novce, osigurane u sklopu velike postpandemijske injekcije, moglo uložiti u suvislije programe? Je li proizvodnja potpuno autonomnog taxi vozila uopće moguća? Tko govori istinu, a tko izmišlja? Šta se tačno događa?

Svim poduzetničkim herojima, naime, zajednička je i ofenziva na javne resurse. Todoriću se tako prilagođavala kompletna nacionalna ekonomija, uz redovno financiranje državnim poticajima. Kompletna akcija izgradnje Horvatinčićevog HOTO Centra počivala je na uzurpaciji javnog prostora.

Bakić je svoje putovanje prema statusu spasitelja započeo javnom drekom jer mu na nekom natječaju Ministarstva znanosti nisu dodijeljeni novci, pa je preko reda dobio sastanak s tadašnjim ministrom, mimo natječaja pare, a projekt programiranih robota proveo je koristeći infrastrukturu javnog obrazovanja i volonterski rad nastavnika. Zašto bi se onda razlikovala Rimčeva biografija? Boris Postnikov za Novosti


Slične vijesti

08.05. (22:00)

Barem se raspravlja o umjetnosti

Globalno selo gori, Veneciju ove godine opsjedaju pitanja slobode i cenzure, umjetničke autonomije i političke odgovornosti

“Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima”: tako je glasio naslov Venecijanskog bijenala 2019. godine. Sedam godina, par većih ratova, jednu pandemiju, jedan genocid i jednu umjetnu inteligenciju kasnije, reklo bi se da je kletva uspjela. Štoviše, bila je toliko uspješna da se na kraju poput bumeranga vratila pa zakačila sam Bijenale, čije novo, 61. izdanje ovih dana najavljuju protesti i zabrane, bojkoti i prozivke, sudske tužbe i ostavke, otvorena pisma i zatvorene izložbe… Najvažniji među bijenalima nije ni otvoren, a sukobi, ostavke i zabrane se nižu. Velika peticija protiv povratka Rusije, protesti protiv izraelskog paviljona, otkazivanje dolaska južnoafričke predstavnice, polemike oko antisemitizma u Australiji, a uza sve to i dva skandalčića u srpsko-hrvatskoj koprodukciji: Boris Postnikov donosi pregled nazanimljivijih vijesti vezanih uz ovogodišnji Venecijanski bijenale za Novosti. In other news, Artsy, BBC, New York Times…

29.04. (14:00)

Još jedna generacija koju nitko ne razumije

Postnikov o medijskoj opsesiji generacijom Z: Prevladavaju proturječni stavovi, osim možda o glazbi

Medijsko zanimanje za generaciju Z, ekipu rođenu između 1997. i 2010, poprima znake kolektivne opsesije. Tko su ta čudna djeca? Zašto se tako ponašaju? Kakve su im radne navike, imaju li ih uopće? Vide li išta mimo ekrana smartfona? Zašto nisu normalni, zašto nisu alkosi kao mi? Pitanja se nižu, a odgovori ne zaostaju. I dok mi uzaludno pokušavamo razriješiti enigmu zvanu Gen Z, mediji su otišli korak dalje: sada već postaju opsjednuti samom opsesijom. Globalni gremij upućenih komentatora okupio se tako da nam razjasni zašto nas baš zoomeri interesiraju kao nijedna generacija prije njih… Boris Postnikov za Novosti upućuje na članak Jacobina (uz pretplatu), ali donosi sažetak:

generacija Z jeste ideološki fragmentirana i konfuzna, njene su pripadnice i pripadnici često kontradiktorni. Ali to nema nikakve veze s time što su nedovoljno obrazovani, lišeni radnih navika ili nezainteresirani za svijet izvan okvira najbližeg ekrana. Naprotiv: oni se, na razvalinama političkih institucija, među ruševinama međunarodnog poretka, tamo gdje su dostupno stanovanje i zdravstvena skrb postali priče iz roditeljske mladosti, ponašaju sasvim racionalno.

16.04. (10:00)

Knjiga izgleda cool

Postnikov: Novi trend čitanja, naime, nalaže da knjige uglavnom čitaju žene, a viralne kampanje promocije čitanja odgovor su na manosferu

Dok navika čitanja opada, pregažena profitima i algoritmima, zapadni mediji javljaju – evo još jednog paradoksa – da je čitanje u trendu kao nikada ranije. Štoviše, toliko je u trendu da svaki celebrity koji drži do sebe sada u ruci drži i knjigu. Dua Lipa je pokrenula book club Service95, svakog mjeseca preporučuje novi naslov – Margaret Atwood, David Szalay, Patti Smith, ukratko: sasvim solidni izbori – a u oktobru nastupa kao gostujuća selektorica Londonskog književnog festivala.

Današnji čitalački trendovi galopiraju digitalnim prostranstvima, društvenim mrežama i novim medijima. Instagram je imao svoj bookporn: knjige na policama, police na fotografijama, sve u kombinaciji s odgovarajućim filterima. S pauze se vraćamo – znate nas, jebiga – s lošim vijestima. Rodna emancipacija samo je jedna strana velikog čitalačkog trenda: u redu, žene čitaju, ali tko trend diktira? Modne kompanije, dakle. Holivudski studiji. Supermodeli, glumice, popularne pjevačice. Trend čitanja djeluje kao odgovor na algoritamski horor manosfere i na sve one influencere za koje ne znaš jesu li jadniji ili opasniji dok bildaju bicepse, rearanžiraju klavikule i sriču abecedu mizoginije. Boris Postnikov za Novosti

06.04. (14:00)

Kontroverzama ovjenčan

Postnikov: Abeceda slučaja Valent

Đ kao đavolji odvjetnici. Nitko nije preuzeo zadaću obrane Valentovih stavova o pedofiliji, što pozdravljamo, ali mnogi su stali na barikade umjetničkih sloboda: to što Valent javno govori, tumače, nema veze s njegovom književnošću.

L kao “Ledene haljine”. Valentov roman iz 2022. bio je povod za onaj intervju: tema pedofilije upravo se iz njega preselila na stranice Artikulacija. Likovi u romanu pritom nisu glasnogovornici autorovih stavova, naravno. Prije će biti suprotno: Valent u intervjuu nastupa kao glasnogovornik vlastitih likova. Primjećujete kako se naizgled jasna razlika između autora i njegovog djela pomalo ljulja? Zadržite ravnotežu, bit će toga još. U međuvremenu, glavni promotor pedofilije na stranicama “Ledenih haljina” stari je profesor, a njegovi su pogledi mahom konfuzni.

V kao Valent, Milko. Riječ prepuštamo pjesnikinji Mariji Dejanović. Ona je u Jutarnjem listu objavila tekst koji ne pristaje na jednostavne podjele, krivce i pozitivce, moralne vertikale i horizontalno sravnjivanje diskusije. Pa kaže: “Ima nečeg odvratnog u hajci na Valenta, sažaljivo ogrezlog u svojoj pedofilskoj fiksaciji, pa se tako i ja osjećam podijeljenom što o ovom slučaju pišem. Nije jadni Valent sam sebe čupao iz naftalina, pozivao se na festivale i intervjue, ispitivao se što misli i o čemu, k tome se još i nagrađivao. (…) Krivi smo mi zato što nismo društvo, nego skupina žlundre koja je pomiče samo kad je pošteno udariš, zato što nismo javnost, nego polumrtva publika…”… Boris Postnikov, abecedno, za Novosti.

20.03. (12:00)

Pitanje stadiona kao pitanje prošlosti i budućnosti

Postnikov: Poljud, zbunjen, normalan

Ako Split već planira dva stadiona, nije li – pored novog Hajdukovog – mudrije sačuvati onaj čija tradicija može postati atrakcija, umjesto proširenja Parka mladeži koji neće privlačiti nikoga? Ne bi li time bili zadovoljni svi – klub, njegovi navijači, onaj dio javnosti koji još uvijek shvaća značaj Magaševog betonskog čuda – osim hotelskih i građevinskih investitora?

I nije li ideja da u gradu punom turista tako spektakularan objekt svjetskog ugleda ne može nakon poštene sanacije donijeti ni euro zarade naprosto nonsens? A ukoliko je pretvaranje stadiona u koncertnu i festivalsku igraonicu za pijane britanske adolescente cijena koju treba platiti kako bi on izvan turističke sezone ostao otvoren svojim građanima, nije li ta cijena prihvatljiva? Napokon, ako nas konzultantska firma dokazano bliska HDZ-ovoj vlasti uvjerava da je ova opcija neizvediva, ne bi li za mišljenje vrijedilo priupitati još pokoju kompaniju, tek toliko da usporedimo procjenu? Boris Postnikov za Novosti.

02.03. (17:00)

'Hrvatska ti neće oprostiti što te SAD tukao'

Postnikov: Službena hrvatska vanjska politika glede Irana zvuči kao da je vođena replikom iz ‘Balkanskog špijuna’

Napadom na Iran predsjednici SAD-a i Izraela prekršili su odredbe međunarodnog i humanitarnog prava, što Hrvatsku nije omelo da javno osudi “nepopustljivost i nedostatak kredibiliteta iranskih vlasti” koji su, prema našem Ministarstvu vanjskih poslova, “doveli do velike vojne intervencije”. Isti vazalski stav zauzima skoro čitava Europska unija. Doduše, nikoga na svijetu hrvatska vanjska politika pretjerano ne zanima, a i kompletna Europska unija zauzela je stav američkog pijuna, pa u službenim izjavama lavira između načelnog zgražanja nad nevinim žrtvama i osude iranskog režima. Boris Postnikov za Novosti

25.02. (23:00)

Uz djecu, i internet sve trpi

Postnikov: Što ako problem nije u tome kako mreže utječu na djecu, nego kako odrasli utječu na mreže?

Žalosna ironija aktualne pomame za zabranom društvenih mreža mladima, ukratko, jest u tome što i sama izgleda kao da je nastala na društvenim mrežama. Nitko ne sluša stručnjake, lična iskustva istiskuju dokaze, naokolo plutaju poluinformacije, stavovi su zaoštreni, emocije povišene… Onda se javio Marin Miletić, najpoznatiji vjeroučitelj među influenserima i Mostov alt-righter s Temua, koji – i sam, dakako, zabrinut za hrvatske mališane – optužuje možemovce da s jedne strane traže zabranu, a s druge promiču pedofiliju. E sad. Pogledate li snimku predavanja koju Miletić povezuje s Možemo!, vidjet ćete da psihologinja uopće ne iznosi vlastite stavove, nego publici objašnjava kako pedofilijske sklonosti tretira “DSM 5”, službeni američki priručnik za klasifikaciju psiholoških poremećaja. Marin Miletić – drugim riječima – na društvenim mrežama naprosto laže, izmišlja i manipulira. Mogli bismo posumnjati da se pravi problem krije u tome što su djeca izložena društvenim mrežama, rekoh. Prije će problem biti u tome što su društvene mreže izložene ljudima poput Marina Miletića. Boris Postnikov za Novosti.

30.01. (00:00)

Film koji nas je sve pomirio

Postnikov: Rekordan uspjeh Šeregijeve romantične komedije djeluje utješno nakon druge polovice prošle godine, kada su dominirale prijetnje, zabrane i otkazivanja

Šeregijev film ne prelazi samo nacionalne granice, nego, još uspješnije, prelazi one generacijske. “Svadba” podjednako dobro prolazi i kod boomera i kod zoomera, kao i ovih između. Da ne prolazi kod svih nas, uostalom, teško bi rekordnom brzinom obarala rekorde. A ni to, opet, ne može biti slučajno. Likovi su generacijski raspoređeni tako da pokriju svaku demografsku skupinu. Nisu generacijski razvučeni samo likovi, nego i nenametljiva mreža kulturnih referenci, pa u “Svadbi” sviraju trap-cajke, ali i stari Magazin, Oliver Dragojević, ali i hip-hop, spomene se film “Diplomac” s kraja šezdesetih, ali radnju ubrzavaju neizbježne društvene mreže… Napokon, čitava PR-kampanja filma bila je usmjerena na više generacija. Uzalud otkazani ljevičarski festivali, uzalud prijetnje srpskim folklorašima, uzalud uzdignute desnice i fama oko Thompsona, jer zajednički kulturni prostor ne prelazi samo državne granice, nego bez problema zahvaća nove generacije, zaključuje Boris Postnikov za Novosti.

20.01. (21:00)

'Čovjek koji ne zna šutjeti'

Postnikov: Bezinović u svom govoru ne govori samo o sebi, nego koristi priliku za aktivističku poruku

Naslov najboljeg europskog dokumentarnog filma, “Fiume o morte!” Igora Bezinovića, skraćeno se piše “Fomo”. To valjda objašnjava zašto je nakon berlinske dodjele Europske filmske nagrade u domaćim medijima zavladao fear of missing out: nema tko Bezinoviću nije čestitao i nema kome se istovremeno nije učinilo da je, na neki način, dobitnik i on sam. Ili ona sama.

Primjećujete, naravno, kolika je razlika kada o filmu “Fiume o morte!” govore oni koji su ga stvorili, a ne oni koji ga se sjete prigodno, u povodu međunarodnih nagrada. Tamo Grad, Država, Institucija. Ovdje antifašizam, besmisao rata, prigovor savjesti, otpor militarizaciji. Tamo politika koja se pretvara da govori o umjetnosti. Ovdje umjetnik koji progovara o politici. I to o politici mira i antiratnog pokreta.

Sve to ne znači da nagrada Evropske filmske akademije nije “povijesni uspjeh za Rijeku”, kao što kaže Iva Rinčić, samo što to onda ne može biti nagrada za gradonačelnicu koja se ograđuje od antifašističkih prosvjeda. Boris Postnikov za Novosti

17.01. (11:00)

Humor, uz prethodnu suglasnost

Postnikov: Stand-up komičari su se pretvorili u glavne borce za slobodu govora, sve dok im ne ponude cifru u Saudijskoj Arabiji

I tako je, na festivalu komedije u Saudijskoj Arabiji, u organizaciji nečega što se zove Državna uprava za zabavu, do svog logičnog kraja došla kompletna priča o kulturi otkazivanja i slobodi govora, o woke ideologiji i političkoj nekorektnosti, o smislu za humor i o humoru bez smisla (BBC). Svi su stand-uperi potpisali ugovore koji im zabranjuju da u svojim nastupima govore o religiji i o vladajućoj saudijskoj porodici. Svi su se vodeći komičari uključili u Vision 2030, veliki projekt državnog rebrandinga koji je u saudijsku nogometnu ligu doveo Cristiana Ronalda, Marcela Brozovića i ostale islužene zvijezde, koji podiže luksuzne resorte za zapadne turiste i ulaže milijarde dolara u holivudske studije.

A ukoliko su se stand-up komičari našli u središtu jednog od većih prošlogodišnjih pop-kulturnih skandala, onda je to zato što se stand-up komedija u međuvremenu pretvorila u kombinaciju političkog aktivizma i utjecajnog društvenog komentara: pred mikrofonom, na stageu, između šala o tome kako su supruge naporne a muževi nepopravljivi, vode se bitke za najviše demokratske vrijednosti. Za slobodu govora. Za pravo na lični stav. Za otpor cenzuri. Samo, ako je stand-up postao političko bojište, a komičari neka vrsta aktivista – koja sebe onda, logično, doživljava krajnje ozbiljno – to bi to moglo biti zato što je politika postala sve komičnija, a sami političari neka vrsta stand-upera. Boris Postnikov za Novosti