Čadež u Crnoj Gori: Usporedo vladaju i zakon i bezakonje: građanski je red uzoran, a državni poslovi mutni - Monitor.hr
15.03.2020. (15:00)

Čadež u Crnoj Gori: Usporedo vladaju i zakon i bezakonje: građanski je red uzoran, a državni poslovi mutni

“Jedino što u ovoj državi vrijedi jesu žene”, dodaje taksist. Možda i ne pretjeruje. Nema toga Pariza (a bio sam u Parizu više puta nego u Podgorici) kojim hoda toliko elegantnih, ponosnih, uspravnih i samosvjesnih žena. Ovdje je patrijarhat potpuno ovisan o ženskoj samosvijesti, rekao bih. I te žene nisu vlastita fasada. Vidiš da nisu potlačene, osjetiš da vode glavnu riječ u većini situacija… jedna od brojnih slika koju donosi Tomislav Čadež iz Podgorice, a baš se raspisao.


Slične vijesti

30.11.2020. (16:30)

Ako nećete moći gledati, bar da pročitate

Čadež: Hvalim već koju godinu mladog autora, pisca i redatelja Ivana Penovića i njegovu družinu

Ukratko: “Proces Kafka” jest tri sata Kafke i nula minuta dosade. Nema praznog hoda, ima Kafkina zaumna humora (ne jedino iz “Procesa”, više iz novela), ima kongenijalne teatralnosti i ima emocija, koji se često rađaju iz neobično hladnih momenata zagrijanih monumentalnom, sugestivnom glazbom nasnimljena orkestra… U prigodnom kostimu s nožicama golemim spužvastim, a javlja se na sceni i sam Penović, za kojeg misliš da je scenski radnik. Predstava tek ispočetka slijedi radnju Kafkina romana, potom se referira na druga njegova djela dok se ne proširi do neprepoznatljive intertekstualnosti, a zatim odlazi u predjele mašte i satire zapravo suvremenog društva. Ukratko, predstava koja će vam se svidjeti i ako ništa ne shvatite – piše Tomislav Čadež o predstavi “Proces Kafka” u Teatru &TD.

09.11.2020. (13:00)

Tko kuha zlo ne misli

Čadež: Zašto mi je ‘Ljubav je na selu‘ antipatičan šou, za razliku od ‘Večere za 5 na selu‘?

Onoliko koliko mi je serijal “Ljubav je na selu” antipatičan, toliko mi je ovaj prehrambeni natjecateljski šou simpatičan. Naime, ovaj prvi iskorištava ljude skromnije pameti tako što njihove nerješive nedostatke servira publici da bi se ona mogla osjećati nadmoćnom. Hraniti se tuđom nesrećom – nema odvratnije navike, osobito ako se potiče legalno i, kako se kaže, legitimno… Nije ovdje, dakako, na koncu, zapravo riječ o kulinarstvu, kao što i u “Ljubavi na selu” nije posrijedi ljubav, nego je i u prvom i u drugom slučaju u igri ljudska narav – u nedostatku kazališnih atrakcija Tomislav Čadež, Jutarnji, recenzira televizijsku kulturu.

12.10.2020. (15:00)

Oživljen klasik u Kazalištu Marina Držića

Čadež: ‘Tramvaj zvan žudnja‘ – Senka Bulić u ulozi Blanche Dubois upravo je senzacionalna

“Dramaturgija jest pak prije svega uspjela zato što je Tišljarić pronašao u ovome, rekao bih, socijalnom djelu s američkog juga jednu obično neistraženu dimenziju: žene dominiraju u naoko patrijarhalnom okruženju konzervativne sredine. Žene su te koje uništavaju jedne druge, žene su te koje se poigravaju s iluzijama muškaraca i žene su te koje ovdje, da tako kažem – misle. Senka Bulić kao Blanche Dubois upravo je senzacionalna. Krhkost te južnjakinje nikad usuglašene sa svijetom dala je otpočetka jasno, ali ne i banalno.” Komentira Tomislav Čadež za Jutarnji list

05.10.2020. (21:00)

Preporuka predstave "Evanđelje neprijatelja"

Čadež: Šareni kosturi u publici, čarolija teatra na sceni, i baš sjajna večer u Rijeci

Talijanska drama riječkog HNK dala je važnu predstavu, koja izlazi iz okvira manjinskog teatra za lokalnu zajednicu i predstavlja vrijednost za širu i talijansku i hrvatsku kulturu. “Evanđelje neprijatelja” (Il vangelo del nemico), drama Roberte Dubac (r. 1974. u Kopru, odrasla u Kaštelu pokraj Buja, živi i radi u Lombardiji), ponajbolji je “mali” tekst koji sam pročitao posljednjih nekoliko godina, a redatelj Giulio Settimo sa svojom je umjetničkom ekipom utemeljio na njemu snažnu i pametnu predstavu, u kojoj jest sve teatarski mišljeno i nema čega “literarnog” i nategnutog, kako bi se lako moglo ukrivo otići s ovim tekstom neotpornim prema nemaru i gluposti. Piše Tomislav Čadež za Jutarnji list

03.10.2020. (14:30)

Bez maskica i kondoma

Igor Mandić: ‘Hrvatski Decameron‘ Tomislava Čadeža – najbolja naša proza izašla na temu pandem(on)ije!

Odlično Mandić najavljuje zbirku tekstova pisanih u karanteni: Zadivljuje raspon Čadežove intuitivnosti, razdražene maštovitosti koja mu je omogućila da u 100 fragmenata obiđe čitav svijet samo buljeći u strop svoje sobe, dok ga zasljepljuje bjelina ekrana njegova računala. Čitajmo “Hrvatski Decameron” (makar i ne ševili?), jer nešto bolje na temu PANDEMONIJUMA u našoj prozi nije stvoreno!

29.09.2020. (11:08)

‘Dnevnik samoizoliranog intelektualca’ Tomislava Čadeža iz Jutarnjeg izašao i kao knjiga

17.08.2020. (11:00)

Premijerno na Brijunima

Čadež: Krleža koji ‘razgovara sa Šerbedžijom‘ kratak je i zajedljiv, živ i duhovit

Rade Šerbedžija nanovo daje monodramu “Moj obračun s njima”, nakon, eto, mnogih desetljeća igre; igrao je u socijalizmu, u kapitalizmu, kao mladić, kao zreo čovjek, a sad igra kao kakav zreo mladić. Šerbedžija jest dakle odustao od drame ionako sumnjive katarze, ove naše zapadnjačke, koju pogrešno poistovjećujemo s antičkom, a mjesto nje ponudio je zanimljivu i ludizmom pogonjenu predstavu o predstavi; predstavu o tome kako nastaje kazalište. A nastaje slučajno i komplicirano. Dublja je istina predstave, te zato ona jest dojmljiva, to što je Krleža pridošao pred nas kao drzak mladić, lucidan i, oksimoronski kazano, poticajno depresivan, a posve iz našega vremena jer govori upravo o nama danas. Piše Tomislav Čadež za Jutarnji list

16.07.2020. (09:30)

Fino i kulturno - satri!

Čadež: Značenje Ministarstva kulture neusporedivo je s drugim ministarstvima, jer je – simbolično

Njegova simbolična vrijednost ravna je simboličnoj vrijednosti države. Pogotovo u malih naroda. Lišeni kulture, lišeni su identiteta. Neugodno mi je, štoviše, uopće pisati ovaj komentar, kao da niti nema potrebe za njim. Ministarstvo manje-više, rekli bismo, koga brigapiše Tomislav Čadež ironično i rezignirano.

03.07.2020. (09:30)

Samoostvareni samotnjaci

Dnevnik samoizoliranog intelektualca: Kako izgleda mračna strana vrhunca europske civilizacije

Otprilike četvrtina Šveđana danas umire sama. Za preminulima pak, često, ne traga nitko. Jer se i ne zna da su preminuli. Možda susjedi i znaju, jer u neko doba iz stana pokojnikova širi se vonj smrti, ali ne miješaju se eto u ‘tuđa posla’. Normalno je u Švedskoj da se trideset godina ne čujete s majkom. Svatko živi svoj život, svatko se ‘samoostvaruje’, posao, kuća, televizor, nitko nije gladan, svakome je plaća dovoljna, svatko gleda da udovolji prije svega – sebi, piše Tomislav Čadež.